Općenarodni jesenski pokret

Događa li se to i tebi uvaženi čitatelju?! Imaš li izraženu potrebu da počneš ispočetka, sagradiš kuću, preseliš u Novu Kaledoniju, snimiš jazz album, kupiš orbitrek, upišeš tečaj krojenja i šivanja, aikido, ruski jezik (koji, jeste primijetili, od 1947. nije bio toliko in kao danas)!?

Momci se još nekako i drže, barem se na ovima iz moje okoline ne primjećuju nasrtaji jesenske manije, ali žene su s prvim opalim žutim listićem listom pošizile od entuzijazma. Moje su me prijateljice, nakon ljetne stanke, odlučile potražiti u izbi u koju sam se skrila dok ne prođe proces sveopće listopadske preobrazbe. Pa iako na plažama još uvijek ima kupača, a najugodnije je u kratkim rukavima, evo ti njih s kesama iz kojih vade upravo kupljene čizme i kapute. Jedna mi se pojavila na vratima s novim skijama.

- Šta kažeš? Jel mi lipo?- krenu one s praga navlačiti čizme, kapute, skije, opijene svojom sjajnom zimskom budućnošću. Bilo kakav ironičan ili zdravorazumski komentar bio bi okrutan poput šamaranja Bambija, zato šutim i pravim se da mi je normalno ovako u majici na špaline pit makijato s polarnom medvjedicom.

Osim toga, moje su drage prekaljene partijanerice i vječne tinejdžerice, ove jeseni masovno odlučile poraditi na svojim genetskim poluprodužecima- postati mame, pa se raspituju o epiduralnoj anesteziji, izdajalicama, ragadama i ostalim divotama majčinstva. Bude mi smiješno kad ih zamislim kako se bude po noći i mijenjaju ukakane pelene, te inačice Carrie Bradshaw, koje vikendima spavaju do podne.

I mama i sestra su se dale u veliko spremanje, pituraju se škure, brusi kamen, nemaš di nogu stavit. S obzirom da sam višegodišnjim stanovanjem pod istim tim krovom zaradila status lijevog smetala, sad htjela-ne htjela uživam povlasticu one koja se drži podalje i koju se eventualno pita za mišljenje:

- Oćemo u bilo ili u plavo?
- U plavo, - kažem ja - a može i u bilo!
- U zeleno ćemo! - slože se one.

I tako, što da vam pričam, općenarodni jesenski pokret- netko diže kat na kući, netko je registrirao ugostiteljski obrt, dvoje je upisalo vozačku školu, treća operirala klempave uši, četvrti popravio zube, baš svi su kupili neke cipele i neke dionice i odlučili se bavit sportom.

U zraku je duh novog doba, radna akcija, progres, vjera u svjetliju budućnost, epidemija poleta. A meni danima ništa. Samo čekam novo ljeto, odrađujem svoje, ne zanimaju me ostala dva-tri godišnja doba i pokušavam cijelu novonastalu situaciju ne bendat pet posto. Opet, izmučila me ljubomora, svi se zabavljaju samo ja čučim u kantunu, dođe mi da nekog zamolim da puhne u mene, da se nakašlje ako je neophodno, pa da i meni prijeđe malo tog prevratničkog duha.

I jednog jutra, evo prvih simptoma: probudim se s porivom da izvadim sve iz ormara i sav taj kaos fino složim. Takav napad sam zadnji put imala početkom stoljeća i trebala su mi dva dana da se natjeram sve što sam izvukla spremiti natrag. Međutim, ovaj put me zanijelo ko kućanicu na speedu, ma bila sam gotova u tili čas. Promjena i napredak napokon su pokucali i na ova vrata!

Ali tu se moj listopadski entuzijazam tek razjario. Uvidjeh da će generalno čišćenje na nervnoj bazi samo nakratko sanirati stvar, te odlučim razmišljati dugoročno.

Recimo - nešto zdravo. Prestat pušit? Ne baš tako radikalno. Recimo makrobiotička prehrana plus pilates. To je dobar novi početak, to bi svakome koristilo, a i ne iziskuje pretjerano žustre kretnje.

Kupila sam neku zdravu kuharicu i počela kuhat dotad neviđena jela: heljdina kaša, podvarak od ječma, korabice s mljevenim miloduhom, zobene pahuljice, matovilac, hrana za hobite i ženu ribara Palunka. I još sam kupila neki serum da mi eliminira toksine i slobodne radikale iz organizma. Delikatesa, samo kad piješ, moraš začepit nos.

Nakon nekoliko dana zatekla sam se, u terminu za pilates, kako ležeći na trosjedu tamanim junk food.

To me iskreno rastužilo, sva ta silna neustrajnost, no još uvijek, razmišljala sam pozitivno, mogu učiniti nešto za sebe, eto stvarno bih, primjerice, mogla početi učiti njemački ili posjetiti kozmetičarku da mi izbijeli pjege ili razbit još koji zid u stanu ili nešto pregraditi…, ma tja.

A da kupim kaput, čizme ili skije? Da rodim još jedno dite? Prozore se ne isplati piturat, novi su. Mogla bih naučit koju od onih neusvojenih vještina, prišit botun ili plest pletenice i riblju kost, da ne budem najgora mater na roditeljskom, ona koja se izvlači na bake i tete, pa njihove lutke na kutlači i kostime za maškare prikazujem kao svoje.

Zaspala s kušinom na glavi, nedorečena.

Sutradan me ćerica utješila, jer, kaže, Pepeljuga u novom crtiću ima kratku kosu, ko još nosi pletenice, samo muški. To nisu pletenice nego dredovi. Dredloksi, naučit ćeš. I to je ta priča - zasad sam odustala od jesenske revolucije ili je jesenska revolucija pojela svoje čedo.

A za sve djevojke, djevojčice i žene koje pate od manije novih početaka u listopadu, ide od srca jedna poetska numera iz nove knjige štovane kolegice Andrijašević:

„…moj novi mobitel, moje nove cipele, moja nova šminka i kaput. /napravila sam sve da mi bude dobro.ugodno. / iako…jebo taj kaput. ustvari sam ga iskopirala od neke američke glumice baš kad sam odlučila voljeti roza. /mislila sam da će biti lako. /mislila sam da će biti lako. /jednostavno./ i da ću biti voljena. najsebičnije što se može.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )