Šutnja načitanih

Ukoliko u engleskom jeziku želite imenovati "inteligenciju", ali ne kao obavještajce ili kao IQ nego kao društvenu grupu, onda za nju nemate domaću riječ. Umjesto engleske riječi, Englezi za nju koriste uvezeni slavizam: "inteligentsia", reći će, a pod tim će misliti na zajednicu ljudi koji misle, govore i pišu.        

Ovaj slavenski jezični import ne čudi odviše. Za zapadnjake, inteligencija kao kasta tijekom desetljeća hladnog rata bilo je nešto što je mirisalo aromom istoka. Iza sivih blokova Berlinskog zida i iza još sivljeg oplošja gromikovske vanjske politike svih su tih desetljeća dolazili neki ludo daroviti ili naprosto pametni ljudi koji su u evaziji od svijeta komiteta i opskrbe na točkice, u dubokoj rekluzi, proizvodili alkemijska čuda. Bilo je to doba Norštejna, Švankmajera i Arvo Paarta, ali i doba Wajde, Kundere i Kiša, era disidenata u čupavim džemperima, genija u jeftinim konfekcijskim odijelima, ali i doba kad su zapadni slavistički seminari bili puni mladaca što uče ruski i češki.        

To vrijeme je, međutim, u hipu prošlo. Već sredinom devedesetih, mlade su istočne demokracije poput vrijednih štrebera prigrlile svijet šoping molova i showbiza, a bradata "inteligentsia" najednom je shvatila da se za njihove alkemijske kabinete ne zanima nitko. U to vrijeme, počela je kolati ona sad već otrcana fraza da je "prije bilo bolje": imali ste komitet, ali i filharmoniju na prvom programu, cenzuru, ali i publiku. Zapadni nagon za egzotičnim okrenuo se Aziji, slavistički su se seminari ispraznili a napunili sinološki i arabistički, stari su liblinzi zapadne javnosti ostali osamljeni, zaboravljeni i kratka budžeta.        

Iz današnje perspektive, mi u bivšoj Jugoslaviji u tom smo razgolićenju dobro i prošli. Iz današnje perspektive, prilično je jasno da "zasluge" za to ima jedan čovjek, a on se zove Franjo Tuđman. Hrvatska je, naime, u devedesete ušla pod kišobranom ideologije i velikog vođe, i u toj situaciji "inteligentsia" je prirodno nastavila obitavati u svom disidentskom i buntovnom staništu. Radila je ono što je manje-više radila i dotad: raskrinkavala ideologiju, kritizirala autoritet, zagovarala promjene, pljuvala kič.            

Sjećate se tog doba - to je doba Vijenca i Zareza, Vlade Gotovca i Borisa Budena, svadljivih književnih društava koja međusobno ratuju peticijama, ukratko - vrijeme kad je kultura bila polje ideološkog rata, a umjetnost je za liberalni pol imala onu ulogu koju sport (i danas) ima za konzervativni: predstraža je "naših" protiv "njihovih". Može li se i danas reći da je tako? Čini se, ne. Tako bar misli Dean Duda, koji je u novom broju "Ferala" napisao značajan tekst ("Umukla kultura", op.ur.) koji analizira poziciju kulture u novom političkom pejzažu.            

U tekstu "Umukla kultura" Duda, ukratko, "inteligenciju" optužuje za kapitulaciju. Konstatira kako je "u kulturi prvi put šutnja postala zlato, a ravnodušnost sistemski učinak", te piše: "pa novi je muzej blizu šoping centra, što je strašno zgodno i otvara nove mogućnosti oplodnje kulturnog i onog drugog kapitala... Pa se dogodi da film ili kazališna predstava dobiju nagradu ili poziv iz bijelog svijeta, a tada smo korak do ‘izvoznog proizvoda'.... Čemu uopće ako se ne može podvrgnuti robno-novčanog logici i opisati kategorijama ekonomskog uma."            

U "Sanaderovom dobu", ukratko, nema više kulture i akademske zajednice kao "sistemskih smetala", partibrejkera koji gnjave jer stalno misle. Ideološke su podiobe pale, a ako u kulturi i znanosti postoje sukobi, oni se izvana čine ponajprije cehovskima, atomiziranim i svodivim na interese. Tako sam (barem ja) shvatio klinički opis Dudine "umukle kulture". Doista - šuti li u Hrvatskoj kultura?          

Lati li se čovjek empirijskog istraživanja i krene li od "grassroots" proizvodnje, neće steći takav dojam. Hrvatsko mlado potrošačko društvo i tranzicija "od šlepera za Bosnu do team buildinga" nisu baš u našoj kulturi posve neopisani. Istina, nećete o tom naći takvih kliničkih analiza kao u knjigama Slovaka Petra Pištaneka ili u rumunjskom filmu, ali naći ćete ponešto o tom i u književnosti i u rapu, s takvim se stvarima bave i TBF i Tomislav Zajec i Avine sapunice, i konzervativni songwriteri i serije poput "Dobrih namjera". Hrvatska je tranzicijska priča  ispisana: po tom kolektivnom tekstu, živimo u dobu nakon lady Macbeth, makbeti su oprali ruke i dvorac upristojili od mrlja krvi.            

Ali - zašto onda taj dojam šutnje, koji nipošto nije samo Dudin dojam? Jedan od razloga je zasigurno pozicija medija, koji su od čimbenika prosvjetiteljskog bunta postali zidari statusa quo. Vrijeme kad se mojoj generaciji činilo da je novinstvo najvažniji posao na svijetu danas izgleda smiješno daleko, a mediji su sve manje javni servis i prostor gdje se misli. Ali, osim u krivnji glasnika mora da nešto ima i u krivnji poruke - jer, mediji ne mogu posredovati nešto čega nema.              

A osim na polu krajnje i naci-nostalgičarske desnice, u Hrvatskoj ne postoji suvisli think tank koji bi o budućnosti mislio drukčije nego što misle svi ostali. O EU i o NATO-u, o razvojnoj filozofiji i o budućnosti društva isto misle sve stranke, crkva, akademski i medijski opinion-makeri, ukratko - svi osim zadnje šake tuđmanofila u nekoliko fašistoidnih fanzina, pa mi na koncu čak i ti luzeri postanu simpatični, jer su iznimka u sveopćem, domobranskom pristajanju uz pobjedničku stranu. Još nedavno, naša je ideološka pozornica bio takav kakofonični anything goes da smo se Chomskom iščuđavali. Sad nam se Chomsky uselio u dnevni boravak. Mišljenje su nam ugasili kao kuhinjsku žarulju. Ljudi  su se"prodali"? Nije da podcjenjujem utjecaj srebra na ljudsku dušu, ali to je površan odgovor. Ljudi su se i dosad mogli stoput "prodati", neki od njih i jesu, a neki  nisu.          

Dio odgovora leži u procesima mnogo širim od Hrvatske, jer na isti način i s istim argumentima žali se intelektualna zajednica od Sydneyja do Varšave i od Manhattana do Praga. Stara se "inteligentsia" raspala i na Zapadu i na naprednijem Istoku, postala zglob i gola funkcija imperija, ili se pak zavukla u akademske seminare usmenog utjecaja. U Hrvatskoj, pak, globalni fenomen zadobio je našu lokalnu boju. I u Hrvatskoj i u Srbiji svaki je svjetonazorni sukob uvijek bio sukob između "Europe" i "Antieurope". U takvoj mentalnoj gramatici, nemoguće je razviti ticala i aparat kojim bi se mislilo o "Europi": ona je naprosto centar heliocentričnog sustava. Jučer su to bili westwerk, gotika, rengen. Danas su šoping molovi, džepni tabloidi, after work i RTL.            

Misleća se Hrvatska našla pred zidom, suočila s tim da mora misliti nemislivo - da nešto što stiže sa Zapada može biti loše.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )