Nikola Kraljić : Sohi

S desne strane računalnog zaslona, na stolu jedne stare primorske kuhinje, otvorena je trideset i peta (impozantnom brojkom 35.) knjiga Nikole Kraljića. Vrijeme koje je proteklo od njegove knjige "Vrime" (1972.) do "Sohi" (2009.) gradi točno 37 škala na tuneri kojom se pjesnik iz Omišlja, kao i svi mi rođeni uz more, penje od jednog prema drugom plavetnilu.

Pa i da nije napravio ništa drugo do pisao pjesme, (a jest) u kulturi koja posjeduje i imitaciju kontinuiteta i kojoj sama kultura nije tek priljepak psihopatologije svakodnevice, Kraljić bi bio slavljen kao klasik; kako zavičajnog tako i nacionalnog iskaza (pa potonji i nije do niz zavičajnosti koje, neke manje a neke više dragovoljno, prate centripetalnost kulturne hegemonije)...

Iako nije jedini pjesnik varijeteta, konkretno 'bodulske čakavice', koji miješanjem standarda i varijeteta dehijerarhizira političko-lingvističku nedodirljivost prvoga (jer čuvaju ga čuvari imperijalnog pečata koji se odaziva na "što"), Kraljić od toga ne radi program. Ukoliko bi se miješanje standarda gradiralo i promotrilo od namjerno 'najslabijeg' do gotovo programatski jakog, čitatelj poezije u sjećanje bi prizvao ovdje-pisani-o trojac: Drago Orlić, Roberta Razzi, Sead Begović.

Dok Drago i Sead "miješaju" takozvane dijalekte i standard (Sead to radi s Ča i s Kaj) tako relativizirajući skalinadu političkih moći jezikâ, Roberta (kao i Drago, Istrijanka) napiše pjesmu na labinjonskom čakavskom i, ne hajući za, od ruskih formalista prepoznatu vezu između značenja i invarijanti u prevođenju, svjesna mitopoetičke energije lokalnih izričaja, prevede je na hrvatski. Nikola Kraljić, iako biološki najstariji od svih spomenutih, najzaigraniji je. Njegova je poezija onako dobro nepretenciozna: on ne docira, ne pokazuje, ne opisuje. Nikola aludira, ukazuje na, naznačuje... i tako na razini pjesme kao fragmenta kako neposredne zbilje tako i autorske imaginacije, upućuje na onaj prostor kojega Umberto Eco zove prostorom "otvorenog djela", a Roland Barthes mjestom "smrti autora". Iako se ne radi o inačicama jednog i jednakog, Nikolina poetska sugestibilnost kao da ih uzajamno približava.

Kod kuće u "jaziku ditinjstva" Kraljić je, logikom lokalnosti zavičajne kulture, kod kuće u iskustvu svijeta koji ga okružuje. I baš ta udomaćenost u izrazu koja je sve samo ne "ognjištarska" Nikoli omogućuje igru (s) motivima i (s) jezikom: "I to modro more / i to jezero vrazi / po površini gacam // (nemojte uzpoređivati) / a / veslam u Jurjevo / po čerljeno vino / i grožđe / z / barsa."... koja ga vraća (prisjetimo se opet velikog T.P. Marovića) uvijek mladoj energiji "ditinjstva jazika".

Prije nego li predložim što nam i kako nam govori ova pjesma, dopustite uvod: razlika između "Ognjišta" i "Ognjišća" je u tome što se do onog o kojemu je pisao Ministar Budak, na način na koji je to radio, dolazi zaprežnim kolima zagledan u podrepak konja, a do ovoga našeg, kabalinskog, koje jednako tako ljubi zavičaj, dolazi se barkom zagledan u bespuća. Uz prvo se vezuje korijen u tlu. Uz drugo lopoč koji se kreće po vodi. Ne kao mlad Edip, već kao mali Mojsije. A znamo tko je od dvojice, od rodne grude dospio u izgnanstvo, a tko iz izgnanstva u obećanu zemlju.

Naglašavam: ne vrednujem, ne obezvrjeđujem jedno na uštrb drugoga. Samo naglašavam njihovu specifičnu razliku. Apostrofiram neprevodivost prostora tih dviju kultura. Ukazujem na njihovu nesumjerljivost. I potcrtavam činjenicu koja im je zajednička: ljubav prema zavičaju.

Kod-kuće-na-barci, lirski dvojnik Nikole, Mika Kraljića, naoko je na dvije vode. Jedna je voda mora, a druga je voda, ona tobože jezerska, ponor kletve (jer jezero je ovdje brojka jezerača: tisuću!) Tisuću te vragova odnijelo, kletva je koju sam, s ustiju dvije genijalne komičarke, ranih šezdesetih prošloga stoljeća, slušao svaku nedjelju u kojoj su Pjerina Medanić i Vika Varga, zajedno s Ivanom Cuntom, Ljubom Pavešićem, Nikolom Luzerom... uveseljavale slušatelje "Mantinjade z mužikun" koja je, sve dok joj čavao u lijes nisu ukucale ognjištarske devedesete, glasno preživljavala kao humoristična emisija "Z primorske poneštrice".

Ne, Nikola! Nećemo uspoređivati. Tvoje gacanje "po površini" humano je. Drukčije od onog Milana Bandića u Gucci Bakandzhama po "mljake" Kozari Boka. Jer ti ne ideš u ured predsjednika. Ne treba ti! Dostaje ti "čerjeno vino i grožđe z barsa". Jer, već trideset i petu sve svoje sa sobom nosiš na barci. Od Belvedera do Omišlja: od Zagreba do Kijca! I u tome se skriva čarolija tvojega insularnog kozmopolitizma: energije liječenja klaustrofobije kulture koja se boji svakog pred lice joj prinesena zrcala.

Neka ti i dalje muza bude "po morem" i neka se "smiješi ribicama u struji morskoj nestalnoj." I veslaj, veslaj, sve dok je ne dotakneš rukama mirisnim od ješke, onako golu, "s dojkama od dunja."

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )