Zvonimir Majdak : Melankolija tijela

Eto, došlo je vrijeme da i Zvonimir Majdak, taj veliki crtač urbsa, na vrijeme u kojemu je mislio da se radi o vremenu frajerskog nokturna, gleda s nostalgijom... ili, melankolijom. Autor i autorizator ukletog motociklizma, danas, nakon romana »Starac», jetko se i sjetno obraća prošlosti koja se, iako nije prošla (to čitamo u stihovima u ovoj knjizi), više neće vratiti.

Autoironija i humor u kojemu se autor sa sobom smije sebi, autoritarna je i dostojanstvena gesta kreativca-u-starenju-koje-nije-umor. Možda tek jedan koncilijantan poetski prezir prema vremenima koja ne haju. Majdaku je sedamdeset i jedna. Iako ne baš mlađahan u tijelu, na prvi pogled sita duha, zatvoren za novo i zaključan u melankoliju tijela teksta, ovaj autor se legitimira kao trajno mjesto bunta. Danas, samo prividno tišeg no što je bio 1963. kada je nastala zbirka pjesama »Ukleti motociklist«, ili pak sedam godina kasnije (1970.) kada je sjaj agramerskog asfalta ugledao njegov kultni roman »Kužiš stari moj«.

Zagledajmo se na tren u tu tišinu zrelog bunta izrečenu idiomom birca&grada: »Dovlečem se v birtiju / Gdje više nema starih čekinjavih faca / I čist blesavo bude / Da mi se riga i povrača / Gledat kak pičkica / Jezikom svrdla sve do jednjaka / Nekakvom prištavom fićfiriću / Na vreme se zmeknuli kompići stari / Da ne gledaju nemoral i te stvari / Nit gemišt ni hosolepeš ni škropec / Ni onakav kak ga je znal naredit Pišta Jopec / Odgegam se zatim na plac (to mi još ne brane) / Pod šestinske suncobrane / Neke nove kumice prskaju zelenjavu / Nacifranu porihtanu al ne i zdravu pravu / Prsti mi se ukočili su niš od koristi / Ni guz štipnut nemrem više nisam isti / Pa vrnem se v birc med duhove starih pajdaša / Al hebi ga prešli su ono prošla su vremena naša /Tak ti je to dečec sinek ili već kaj jesi / Daš kunu za pivicu / Ti bog zafali na nebesi / Ak ga ima  /U što sumnjam čisto / I on ćori / Jer sve je cajtunge s gađenjem prelisto«.

Fajn. Kaj se mene tiče, dečec bu bilo v redu. Jer, nije Majdak prvi »starac« koji je mlad. Moj nono, isto pjesnik, rabeći sleng od sela silovanoga i na oltar ljudske gluposti u ime ekocida&profita žrtvovanoga grada Bakra, kada mu je bilo 90, odlučio je mekoću čakavice jednokratno rasparati snagom standarda: rekao je: »Bakar je mrtav grad«. Kužiš stari moj, »starcu« je bilo devedeset. Prestrašen klopki koje su mu iza sve povijenijih leđa spremale preduboke fotelje, nije se skidao s nogu. Asfalt grada i kamen rive strpljivo su ga dočekivali svako jutro.

I on je, baš kao i Majdak »njurgao« da »nema više drvoreda (n)i šetačkih staza / Za večernji predah usporenog koraka«. I on je bio jedno od »usamljenih stvorenja / Na klupama u sprženom parku...» I dok je pogledom ispraćao »podivljalu mladunčad na biciklima«, sanjario je »o skorom povratku / Pod staro izbledjelo nebo.« I bio je spreman na posljednje prženje tiho ponavljajući generacijsku mantru: »Neka munje oprlje kožu / Unakaženu opeklinama i ožiljcima / Iz davnih dana / Padova i lomova / Vatri koje više ne plamte / Tek pepeo i raspucana zemlja.«

Paradoks istovremene statičnosti i protoka vremena, te jednadžbe s dvije nepoznanice koju su još u vrijeme Predsokratika u kulturu Zapada upisali Parmenid (statika) i Heraklit (dinamika), jest u tome što »jedino vrijeme može zaustaviti i poništiti nezaustavljivost vremena.« I dok pjesnik, poput suca u ringu, istovremeno u vis i na pobjedu diže ruke obaju filozofa od kojih jedna tvrdi kako se sve kreće, a druga joj odgovara kako sve miruje, svjestan moći koju poezija oduvijek (i zauvijek) ima nad filozofijom, u vremensko-prostornu nedoumicu upliće fragment izvanvremenskog koji je trajno useljen u tijelo: riječima - dušu! Pa kaže: »Jedino duša može osloboditi tijelo melankolije«.

A ja, dok čitam kako »sjeta omekšava dlanove« u »snu dostignute zrelosti...« zapravo otkrivam jednu, prilično nevidljivu dimeziju ovog i ovakvog poetskog izraza. Budući da se radi o ljudima koji su iz središta i vidljivosti, vremenom koje je jedino u stanju zaustaviti i poništiti njegovu nezaustavljivost, mimo njihove volje i samom činjenicom preživljavanja, gurnuti u nevidljivost margine daleko je od smjeloga reći da ova knjiga pripada manjinskoj književnosti. Ne radi se o vidljivoj manjini koja kao specifikum razlike posjeduje rasu, boju, etnicitet, rod, spol... Riječ je o nevidljivoj manjini koju kao manjinu određuje »samo« njezina dob. Ona, od zrele k starijoj.

Bez obzira na nevidljivost, dob je itekako jednakovrijedan razlog za diskriminaciju. Dob je šup karta iz birca gdje klinke jezikom pljuskaju krajnike prištavih klinaca, tam na plac, gdje se još jedino nesmetano i bez straha od zabrane mogu prešetavati ljudi koji su do jučer definirali i na životu držali Grad. A klinci koji su ga, zahvaljujući njima, naslijedili u humanim dimenzijama, neka »starce« pripuste u maštu i memoriju, barem kao manjinu. Po mogućnosti bar donekle vidljivu.

 
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )