Philip Roth : Ogorčenje

"Zašto savršena žena mora biti visoka 110 centimetara i imati kockastu glavu?" glasilo je pitanje poznatog vica s početka osamdesetih.

"Zato da joj se može odložiti krigla pive na glavu dok puši."

 
U isto vrijeme kada se prepričavao ovaj mizoginjski vic sa zanimljivim motivom „pušenja" i „savršene supruge" Johnny je pjevao „fa-fa-la si mi ti, fa-la ti", a za njime taj su refren ponavljala i najsitnija dječica širom zagrebačkih parkova. Od viceva pa do hitova, felacija, „pušenje", bilo je sveprisutno u javnom prostoru. Proces demistifikacije i razotkrivanja tabua bio je u punom zamahu: ono što je još nedavno bilo neizgovorljivo postalo je dijelom šaljivih pjesama i prljavih viceva.

Tridesetak godina ranije, u vrijeme prije seksualne revolucije, sličan vic o „savršenoj supruzi" prije je mogao biti shvaćen kao kletva nego „ideal"; ne zbog kockaste glave i krigle piva, to se i onda uklapalo u opis „savršene žene", već zbog onog drugog, onog što je dolazilo iz predjela najdubljih muških seksualnih fantazija. Jer otkud joj to - pitao bi se, zasigurno, suprug „gospođe savršene"; treba se imati droljastu narav za tako nešto; i sumnjivu prošlost; sigurno joj nisam prvi, a možda ni jedini...

Slična pitanja kružila su i po glavi Marcusa Messnera, sina košer-mesara iz Newarka koji je, da bi pobjegao što dalje od oca, godine 1951. krenuo na drugu godinu studija na koledžu Winesburg u Ohiu. Marcusu, junaku Philip Rothova "Ogorčenja", „posrećilo" se već na prvom izlasku s kolegicom studenticom. Za razliku od drugih djevojaka Olivia nije pokazivala znake otpora dok su se ljubili u parkiranom LaSalleu: „Nije bilo borbe". Još i više zbunjujuće, još i drastičnije za tada vladajuće rodne uloge, Olivija je raskopčala Marcusu hlače - i popušila mu.

Marcus je ostao zgranut. O tome se ni vicevi nisu pričali. „Pušenje" je prelazilo sve njegove seksualne fantazije. „Takve se stvari naprosto nisu događale između konvencionalno odgojenog momka i čestito odgojene djevojke... Koja bi djevojka na koledžu Winesburg nekog momka mogla smatrati „poželjnim"? Ja nikad nisam čuo da djevojke gaje takve osjećaje, ni u Winesburgu ni u Newarku, ni bilo gdje drugdje... Ono što se dogodilo moglo je samo biti posljedica činjenice da s njom nešto ne valja, premda to možda nije bio moralni ili intelektualni nedostatak... Ono što je učinila moralo je biti uzrokovano nekom abnormalnošću. „To je zato što su joj roditelji rastavljeni", rekao sam sebi. Ne postoji drugo objašnjenje za tako duboku zagonetku."

I tako je godine 1951. Marcusu Messneru propao idealni izlazak. U autu je bio toliko iznenađen da mu se promatrajući kretanje Olivijinog tjemena činilo kao da to radi nekom drugom. Na koledžu ju je počeo izbjegavati. Pitanje svih pitanja bilo je ono klasično, vječno pitanje - „Odakle je znala što treba raditi i kako da to obavi?"

"Ogorčenje" je dvadeset i deveta knjiga Philipa Rotha (1993.). Od „Američke pastorale", remek-djela iz 1997. za kojeg je dobio Pulitzera, Roth je objavio devet knjiga, uključujući i za ovu godinu najavljen roman „Nemesis". To je trećina cjelokupnog njegovog opusa, napisana i objavljena tokom nevjerojatnog trinaestogodišnjeg kreativnog zamaha, u dobi uz koju se obično podrazumijeva slabljenje radnih moći.

No u svojim kasnim šezdesetima i sedamdesetima Roth je napisao tri nova romana iz serijala s Nathanom Zuckermanom („I Married a Communist", „The Human Stain", „Exit Ghost"), novi roman s profesorom književnosti Davidom Kepeshom („The Dying Animal"), i novi roman s poznatom obitelji Roth iz Newarka u glavnim ulogama („Zavjera protiv Amerike").

Marcus Messner iz „Ogorčenja" neka je vrsta „embrio verzije Rothova literarnog alter ega Nathana Zuckermana". S njime se Roth vraća na početak pedesetih, godine korejskog rata, i godine kontrolirane seksualnosti. U „Američkoj pastorali" izvanredno su punktirane američke šezdesete i sedamdesete. I u „Ogorčenju" ima nekih vrlo dobrih „punktacija" ranih pedesetih, premda je roman daleko od ambicija kakvu je imala „Američka pastorala" ili „Zavjera protiv Amerike".

Vinjeta o studentskim neredima na izmišljenom koledžu Winesburg, tokom kojih su raspamećeni studenti upadali u ženske domove uzvikujući „Gaćice! Gaćice! Gaćice!", u pohodu na bijele ženske gaćice koje su plijenili po ladicama i zatim bacali kroz prozore - simpatična je slika poslijeratne-ratne generacije, onih koji su bili premladi za Drugi svjetski rat ali ne i za Koreju, i njenog otimanja čvrstoj društvenoj kontroli.

Vrlo dobra je i dionica u kojoj Messner prodekanu koledža demonstrira svoj ateizam („obredi i vjerovanja organizirane religije duboko me vrijeđaju"). No prava Rothova punktacija vremena i običaja ipak je u fenomenu „pušenja" sredinom XX stoljeća u konzervativnom dijelu Amerike. Djeca su se mogla zabavljati šlatajući se preko jednog ili više slojeva odjeće u mraku parkova, ali sve dalje od te predigre bilo je opasno izlaženje izvan područja kontrolirane seksualnosti.

Za razliku od običnog pušenja, tada još sasvim bezopasnog po zdravlje, „pušenje" je ubijalo. „Da nas uhvate, izbacili bi nas iz škole" panično je razmišljao Marcus „pa bi se ona morala ponižena vratiti kući... a ja bih bio unovačen i ubijen".

Philip Roth : Ogorčenje
Preveo Predrag Mavar

Algoritam, Zagreb 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )