Zvonimir Majdak : Povratak sudbini
"Ja sam za srdačan sporazum Života i Papira», pisao je jednom André Gide Paulu Valéryju, "reci da nije istina?". Da tome nije tako kada je riječ o Zvonimiru Majdak na tren su pomislili njegovi brojni štovatelji. Od 1995. godine i romana "Kćerka" odnosno 2001. godine i knjige "Želim još puno puta", objavljene pod pseudonimom Suzana Rog, ovaj klasik hrvatske književnosti nije objavljivao.
U novom romanu "Povratak sudbini" Majdak kao da hoće još jednom provjeriti osobni sporazum sa samim sobom prepuštajući se meditativnom pogledu unutrag bez velikog životnog pospremanja i bacanja iluzija u kantu za smeće. Povratak glavnoga lika, kulačkog sina "tamo iz ravnice, širinä", uglednog stomatologa koji je "slavu stekao u inozemstvu", Krešimira Brajka, u malo mjesto svojega djetinjstva može biti posljedica starenja, potrebe za potpunom slobodom prepoznatom u tišini rijeke, u vinogradu, šumi, kući na osami, prirodi kao iskonu.
Ovaj roman je pripovjedačeva (autorova?!) potreba da se bude oči u oči sa sobom, da se svedu privatni, poslovni i intimni računi, da se prizna sebi samome osjećaj stida za sve ono promašeno i preuzme krivnja za neučinjeno. Međutim, pripovjedač nema namjeru pretvoriti Krešinu priču u osobni egzistencijalni obračun već romanom "Povratak sudbini", Majdak kao da slijedi onu Kunderinu rečenicu iz "Knjige smijeha i zaborava" u kojoj ovaj autor govori o romanu kao o prostoru kojim se "ne propituje stvarnost, nego postojanje. A postojanje nije ono što se dogodilo, postojanje je područje čovjekovih mogućnosti, sve ono što čovjek može postati, sve ono za što je sposoban."
Krešimir Brajak "umoran od uspravnog stava i težnje prema savršenosti", jednostavno se bez "stida, grizodušja, malodušja, trenutaka kolebljivosti" želi prepustiti subotnjem čekanju Hane Sabolovsky na željezničkom kolodvoru, želi se on predati zvucima Jocine violine, boji crnoga, večernjeg vina, prisjećanju na "oskoruše i ribizle upravo ovisnički voleći njihov osobit, neusporediv okus".
"Povratak sudbini" nije psihološki roman. U njemu se ne pokušava zbilja spoznati uz pomoć egzistencijalne šifre svakog pojedinog lika, šifre koja se sastoji od par pojmova koji su bitni za razumijevanje njihovog ega pomoću kojeg se potom propituju brojne mogućnosti postojanja, mogućnosti održavanja ljubavnog odnosa za koji je "koban protok vremena i razdoblje razdvojenosti, šutnje, vrijeme tišine bez ikakvih vijesti".
Korjenito ogoljavanje smisla prepoznatom u povratku, u "pokušaju dodira s negdašnjim savršenstvom", može biti odraz depresivnoga stanja lika, premda je dominantan ton naracije meditativan. Psihološko-meditativnim ambijentom lika i priče iz davnih vremena koje su potaknute recentnom asocijacijom, naglasak se s kolektivnog prebacuje na intimno, sa etičkog na egzistencijalno, a pripovjedačeva perspektiva se pomjera iz trećeg lica u prvo. To rezultira primjenom različitih oblika pripovijedanja od diskretne ispovijesti do snoviđenja, od lirskog do filozofskog izraza.
Sublimirano na razini stila ono se prepoznaje kroz govorne idiome (stilizirane, naravno) koji nisu rezervirani samo za dijaloge, nego se pojavljuje i kao jezik naracije. Nije ovdje riječ o dijalektu nego jednostavnom, obiteljskom, svakodnevnom govornom jeziku. On je izvrsno prilagođen priči bez hijerarhije socijalnih i kulturnih vrijednosti.
Neki dijelovi u sedamanest poglavlja ovoga romana kao da su napisani u jednome dahu bez točke i bez zareza, u prividnoj spontanosti bunovnog, misaonog i jezičnog vrtloga, kao da ono nesvjesno prelazi u tim trenucima u misaono koje se uspješno ukazuje u svojoj spontanosti i usporenom ritmu.
Time je egzistencija, ali i ukupna osobna povijest viđena iz ugla tekstualnosti, pri čemu se relativiziraju modernističke metapripovijesti o emancipaciji čovječanstva ili hermeneutici smisla. Brajak se povratkom u ravnicu jednostavno prepustio sudbini. "Nestati, izgubiti se bez traga...".
Zvonimir Majdak: "Povratak sudbini"
Alfa, Zagreb 2010.