Jasminka Domaš : Nebo na zemlji
Neobičan je, ali svakako više nego vrijedan čitanja roman „Nebo na zemlji“ Jasminke Domaš. Autorica - novinarka na HRT-u, scenaristica dokumentarnih filmova (za američku Zakladu Vizualna povijest kojoj je predsjednik redatelj Steven Spielberg snimila je oko 250 dokumentarnih svjedočanstava žrtava holokausta), predavačica judaizma na zagrebačkim fakultetima – do sada je objavljivala knjige pretežno s područja judaizma, što je iskustvo koje je na specifičan način utkala i u svoj roman.
„Nebo na Zemlji“ žanrovski funkcionira kao obiteljska kronika, fokusirana na tri ženska lika – baku Haju, kćer Adu i i unuku Lior, pripadnice jedne zagrebačke židovske obitelji. Premda s jasnim aluzijama na svakodnevicu i prošlost, u čemu su snažne i znakovite epizode u kojima se čuva sjećanje na stradanja Židova u Drugom svjetskom ratu, život u Izraelu, socijalističku svakodnevicu, ali i novohrvatsku tranziciju, autorica ne gradi priču od tih detalja, već svoje junakinje promatra u pomalo izoliranom i posve njihovom svijetu satkanom od duhovnosti, sitnih detalja tradicije i ustrajavanju u vjeri, ljubavi i odgovornosti prema sebi i drugima.
Premda na prvi pogled autističan, taj obiteljski mikrokozmos koji su često narušavale i ranjavale silnice povijesnih događaja, zapravo je nekakav topao i gotovo savršen sustav kojim dominiraju tri ženske osobnosti raznih generacija, meditacije i snovi, mirisi iz kuhinje, tradicija, borba za opstanak i konstanta potreba da se pronađe svoj vlastiti put i sloboda, kao jedini način smisaonog postojanja.
Baka koja predstavlja princip energije i duhovnosti, kćer kao usklađeni kontrapunkt smirenosti i racionalnosti i unuka koja nasljeđuje bakinu snagu potrebnu da učini i korak više, hrabro ostvari ono što baki nije uspjelo, tri su odlično karakterizirana lika u koje se na svoj osebujan način uklapa i zet, suprug i otac Hagaj, kao zastupnik znanstvenog, matematičkog principa.
Svijet u kojem svako zvono na vratima i poštar koji donosi pismo kao da narušava unutarnji sklad, premrežen je brojnim motivima vezanim uz judaizam, ali i hinduizam, aluzijama na čudesnost onostranih svjetova i astralnih putovanja, čemu nije pristupljeno površno i s nekakvom coelhovskom nakanom. Dapače, ništa u „Nebu na Zemlji“ nije podređeno 'ukusu publike', niti ima nakanu uvjeravanja, sve je povezano suptilnim nitima koje se pružaju između likova i odmiču fabulu romana od ikakve predvidljivosti ili dodvoravanja.
„Nebo na Zemlji“ svoj vrhunac doživljava pred kraj romana kada se razjašnjava bakina indijska epizoda, nesretna ljubav prema pripadniku druge tradicije, i razotkriva unukina odluka da studij nastavi baš u Indiji, gdje će na neki način zatvoriti krug bakine nesretne ljubavi i pronaći 'cjelovitost, no premda ima takav potencijal i ta je dionica odmaknuta od svake jeftine atraktivnosti i ostaje u kontekstu čitavog romana – smirenog, uravnoteženog i građenog od rijetkog materijala u kojem nema mjesta za buku i bijes u prihvaćanju svakodnevice.
Roman o sreći, ljubavi, slobodi, duhovnim dimenzijama čovjekovim, ali i užasima prošlosti i svakodnevice koji unose nered u živote, specifičnim načinom pripovijedanja koji njeguje autorica, nesklona linearnoj i realističkoj fabuli, ispripovijedan je dosljedno i kako je već rečeno – neobično. Čak i poneka greška u koracima pripovijedanja djeluje kao da je tu namjerno.
Jasminka Domaš: „Nebo na zemlji“
Fraktura, 2010.
( Izvorna verzija teksta koji je u skraćenom obliku objavljen u Jutarnjem listu )