Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 01.04.2011.

Jonathan Franzen : Sloboda

Kako se moglo shvatiti iz autobiografske knjige Jonathana Franzena "Neumjerena zona" - objavljene na pola puta između epohalnih "Korekcija" i, slažu se svi, epohalne "Slobode" - jedino što se izgleda događalo u njegovom obiteljskom domu bili su svađe roditelja oko termostata. Uobičajeno, tata je stalno snižavao termostat kako bi uštedio na grijanju, a mama je povisivala jer se u braku sa Šveđaninom vječno smrzavala.

Brak samog Franzena bio je čini se nešto dramatičniji od "termostat-braka" njegovih roditelja, trajao je dvanaestak godina i završio rastavom. No brak je bio bez djece, iz njega nije proizašla obitelj, niti je iza njega nešto konkretno živo ostalo - otprilike kao da šibom lupiš po vodi.

Ipak, ta skromna iskustva s obiteljskim životom nisu spriječila Franzena da čitavih devet godina piše "Slobodu", obiteljsku sagu tešku više od petstotinjak, velikih tiskarskih stranica. Očito, ovdje se ne bavimo isključivo Franzenovim individualnim preokupacijama. Za pisaćim stolom i Wordom sjedi Franzen, ali tu je još i nešto mnogo veće od njega samog, tu je čitavo američko društvo, njegova kultura i književnost, u kojima obitelj još uvijek zauzima središnje mjesto nacionalnog života i nacionalnog imaginarija.

U većini dijelova Europe obitelj je, pogotovo u književnosti, ispala iz središta pažnje, no u Americi je obitelj još uvijek i temeljna društvena institucija, i najzahvalnija narativna potka, i - što se kod Franzena čini najzanimljivije i literarno najuzbudljivije - osnovna romantična vrijednost.

U "Slobodi" Franzen (a s njime i čitava Amerika) ispisuju golemu obiteljsku sagu koja pokriva gotovo stotinu godina (s koncentracijom na posljednjih deset), koja se zbiva širom Sjedinjenih Država (plus Poljska, Paragvaj i Argentina), i kroz koju prolazi možda i troznamenkast broj likova. Sva ta golema literarna građa materijal je od kojeg Franzen zida povijest bračnog para Berglund i njihove uže i šire obitelji.

Podrazumijeva se, gomila je ovdje viškova, pojednostavljenih linija priče, nepotrebnih rukavaca, bizarnih rukavaca, predvidljivih rješenja, polu-uvjerljivih likova, pa čak i nekih vrlo problematičnih dijelova, poput grubog i nasilnog seksa, zbog kakvog se žene, kako proizlazi iz teksta, doživotno zaljubljuju u muškarce, a opet, zbog kojeg bi se feministicama mogla s pravom dići svaka vlas kose na glavi.

Zapravo, možda je lakše pobrojati sitne mane "Slobode" nego li njene krupne vrline. No tih nekoliko vrlina mnogo su važnije i veće, i od onako fizički krupnog romana. "Sloboda" je u cjelini izvanredno napisana, roman je teško ispustiti iz ruku, Franzen je čini se uistinu pozvan da ispisuje „veliki američki roman", a njegova romantičnost ima upravo narkotički učinak.

Kroz stotine i stotine stranica Franzen dekonstruira brak i obitelj Berglundovih, uključujući i brakove roditelja, i brak roditelja Walter Berglundovih roditelja (dakle, dva koljena unazad), i većinu obiteljskih, generacijskih i međugeneracijskih veza. Iza svakog od tih brakova i tih obitelji stoji kompromis, preljub, alkoholizam, nasilništvo, nerazumijvanje, netolerancija, izostanak pažnje i ljubavi, višak ljubavi, seksualna frustracija, socijalna frustracija, karijerne aspiracije, mučna međuovisnost, generacijske podjele, političke podjele... ukratko: "you name it, we got it!". Institucija američke obitelji bombardira se sa svih strana, poput Saddama 1991., poput Miloševića 1999. Nakon svega, brak i obitelj tek su razvaline, spaljene kulise jedne lažne i besadržajne institucije.

No Franzen izvodi svu ovu dekonstrukciju braka i obitelji, ne zato da bi razotkrio njihovo naličje, ne zato da bi ih kao instituciju gurnuo na smetlište povijesti. Upravo suprotno. Dekonstrukcija braka i obitelji izvodi se da bi se oni ponovo rekonstruirali kao temeljna društvena institucija, i još važnije kao temeljni rezervoar emocija i romantike, seksa i ljubavi, privrženosti i zajedništva. Parafrazirajući Vlatka Mačeka, Franzen je raskopčao lajbek samo zato da bi ga pravilno zakopčao.

Sapuničarska tematizacija obitelji u "Slobodi" na svoj je određeni način specifično američka i nije ju lako zamisliti, recimo, u kontekstu evropskih književnosti. No romansa koju Franzen mađija, ljubić koji svojom obiteljskom sagom oslobađa je i transatlantski, blizak čitatelju u Poljskoj i Hrvatskoj koliko i u Americi, i uopće univerzalan i protočan uzduž raznih paralela i meridijana. A kako nam je Franzen blizak po svojim književno-glazbenim referencama, po Thomasu Bernhardtu kojeg smo čitali i kad ga je Franzen čitao, po Wilcu i Bright Eyesu koje smo slušali i na čije smo koncerte pohodili kada ih je i Franzen slušao i pohodio, tako nam je blizak i sa svojom ljubavnom pričom.

Kada se sve razgrne, i sapunica, i 11. rujna, i rat u Iraku, pa čak i kompleks suvremene američke obitelji, ta ljubavna priča je ono najbolje u "Slobodi". O tome je li Franzen napisao "veliki američki roman" može se sporiti, no o tome je li napisao "veliki bračni ljubić" - baš i ne.

Možda Franzenova obitelj nije predstavljala ideal zajedništva i romantike; možda to nije bio niti njegov brak. No zato je napisao "Slobodu". Daleko se tu odmaklo, u smislu bračnog i obiteljskog ideala, od onog termostata iz "Neumjerene zone".

 
Jonathan Franzen: "Sloboda"
Prevela Marina Horkić

V.B.Z., 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –