Karen Blixen : Babettina gozba

Ne događa se često da tako jednostavna i mala knjižica poput "Babettine gozbe", pripovijest od nekih osamdesetak stranica originalno objavljena u časopisu za kuhanje, brak, ljepotu, vrt i modu "Ladies' Home Journal", postane literarni kolos svjetske književnosti.

Karen Blixen prvi puta se našla na listi kandidata za Nobela 1950., kada je predsjedatelj komiteta pozitivno ocijenio njeno remek-djelo "Moja Afrika". Iste godine Blixen je i prvi puta objavila "Babettinu gozbu". U izbor za Nobela ušla je još nekoliko puta, sada i s "Babettinom gozbom" pod miškom. Prvo joj je nagradu preoteo Boris Pasternak sa svojim u SSSR-u zabranjenim romanom "Doktor Živago", a godine 1959. kada je na glasanju dobila najveći broj glasova Nobel je, zbog nekih minulih računa, otišao talijanskom pjesniku Salvatoreu Quasimodu.

Dakle, Nobel je utekao, ali ne i pozicija jedne od matrona svjetske književnosti XX stoljeća, koju je Karen Blixen stekla "Mojom Afrikom" i "Babettinom gozbom", ali i glamuroznošću svog života u stilu literarnih celebosa poput Scotta Fitzgeralda ili Ernesta Hemingwaya.

Životnu priču Karen Blixen, obilježenu ljubavima, smrtima, sifilisom, aristokracijom, kolonizacijom, Afrikom i Danskom, mediji uvijek s veseljem iznova prepakiravaju. Njena aureola svjetskog celebosa aktualna je medijima i danas koliko je to bila i prije šezdeset godina. Filmske ekranizacije "Moje Afrike" (s Meryl Streep u ulozi Karen Blixen, Karlom Mariom Brandauerom u ulozi sifilitičnog supruga, i Robertom Redfordom u ulozi njene životne ljubavi, avijatičara koji je poginuo prilikom slijetanja) te „Babettine gozbe (sa Stephane Audran) osamdesetih su svojom zvjezdanom filmskom prašinom i dodatno "medijalizirale" lik Karen Blixen.

Ali što je ostalo od literature. Karen Blixen je tu - upakirana u celebrity novinarstvo light medija zajedno s princezom Dianom, Jackie O. i Marilyn Monroe. No što se, šezdeset godina nakon objavljivanja "Babettine gozbe", zapravo nalazi u tom malom knjižuljku?

"Babettina gozba" je bajka koja počinje negdje tamo daleko, iza gora i mora, u Berlevagu, uskom fjordu stješnjenom između visokih planina, u kojem se smjestio grad od žutih, bijelih i ružičastih kućica. Berlevag je bio poznat ali i pomalo zastrušujuć u cijeloj Norveškoj po strogoj luteranskoj sekti koju je vodio lokalni pastor i profet. Članovi sekte odrekli su se zemaljskih zadovoljstva, za njih su i Zemlja i sve na njoj bile samo prikaze. Čitav im se govor svodio na da i ne, a oslovljavanje na "brate" i "sestro". U "da-ne" sekti ljubav i brak bili su pojmovi bez značenja, obične iluzije, luksuz je bio grijeh, hrana nije smjela ništa značiti i morala je biti što jednostavnija, a jedina istinska stvarnost i zadovoljstvo kojem su težili bilo je uskrsnuće novog Jeruzalema.

Kao u svim bajkama strogi pastor imao je dvije prelijepe kćeri. One su živjele smjerno, u vjeri, i očekivanju novog Jeruzalema, no njihova ljepota ipak je uspjela očarati dvojicu muškaraca: jednog mladog oficira i jednog znamenitog francuskog opernog pjevača. Stavljene na iskušenje kćeri su se stoički držale, odoljele su izazovima svijeta izvan uskog frojda, i ostale živjeti u svojoj vjeri i samoći.

No mnogo mnogo godina kasnije na vrata njihove živopisne kućice iza sedam mora i sedam gora zakucala je tajanstvena francuskinja, tražeći sklonište od burne pariške komunarske pobune, u kojoj je izgubila i supruga i sina, i imovinu. Kao kršćanke, ali i zbog preporuke opernog pjevača koji im je nekada davno bio gost, sestre su prihvatile prognanicu, i zaposlile je u svom malom kućanstvu. Babette je brzo naučila spravljati pivsku krušnu kašu, čak i bolje od samih sestara, pazila je da hrana bude što jednostavnija, troškovi kućanstva što manji, a jedina veza s domovinom bilo joj je igranje francuske lutrije.

Osvojivši naposljetku veliku svotu na lutriji Babette je zamolila sestre da povodom stogodišnjice rođenja pastora i profeta napravi francusku večeru za sestre i cijelu vjerničku pastvu. Sestre su pristale, a onda ubrzo požalile. U kuću su iz daleke zemlje počele stizati čudne namirnice, vino i likeri, čak i dijabolične životinje poput kornjače od koje je Babette planirala napraviti juhu, pa su sestre počele strahovati kakvu će im to vražju večeru skuhati "papistica" koju su nekad davno primili u kuću...

"Babettinom gozbom" Karen Blixen "papizam" suprostavlja luteranstvu; francuski hedonizam - norveškom asketizmu; francusku kuhinju - norveškoj kuhinji; juhu od želve - pivskoj krušnoj kaši... Zajedno s receptima za opojnu francusku večeru servira se ljubav prema životu, strast uživanja u jelu i piću, u druženju, razgovaranju, emocijama koje podiže "papističko" vino.

Babettina večera razgaliti će goste. Davne nesuglasice i netrpeljivosti biti će prevladane. Pastva će se prisjećati svog pokojnog pastora, sugestivno pripovjedajući o njemu. A nekadašnji mladi oficir, sada ostarjeli general koji je zajedno sa pastvom zauzeo svoje mjesto za stolom, prisjetiti će se emocija koje je gajio prema pastorovoj kćeri, i ganut večerom i vinom joj reći: "Ja sam uz vas svakoga dana svog života!... i biti ću i ubuduće, dokle god živim..." Ništa više, i ništa manje od toga.

Čari literarne kuhinje Karen Blixen, i njenih francuskih namirnica i recepata, i dalje su tu. Velika priča stavljena je u malu bočicu, i zatim dobro promućkana da bi se mirisi što više oslobodili. Kroz jednostavnu priču ispisuje se veliki traktat protiv religijske rigidnosti. A kroz polemiku s religijskom rigidnošću ispisuje se "mala-ali-velika" ljubavna priča.

Sve je jasno u namjeri, ali ništa nije prenapadno ili preočito. Ništa se niti ne očituje kao namjera. Dapače, ničega posebnog kao da naizgled i nema u ovoj maloj i laganoj knjižici - ali zapravo sve je tu.

Karen Blixen: "Babettina gozba"
Prevela Ðurđica Žlebačić-Sorensen

HFD i Disput, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )