Tema broja je „Estradacija medija – eutanazija kritike“, o kojoj za novi broj Teme pišu Nadežda Čačinović, Ingrid Šafranek, Sibila petlevski, Ante Armanini i Branko Čegec.

„Proces gušenja kritičke energije koji se odvijao kroz mnogobrojne totalitarne modele tijekom povijesti, imao je, iz aktualnog motrišta, i svoju svijetlu stranu: proizvodio je otpor! Totalitarizam danas, uz ponešto iznimaka, uglavnom izvan Europe i Sjeverne Amerike, u svojoj je pojavnoj formi postao "totalitarizam s ljudskim licem", ako posegnemo za oksimoronskom parafrazom jedne, u našim krajevima mnogo eksploatirane teze francuskih egzistencijalista, za koju se temeljito zalagao i nedavno preminuli poljski filozof Leszek Kolakowski.

Taj novi totalitarizam, oslobođen gvožđurije, vojnog, policijskog i partijskog aparata, skriva se iza "kritike" povijesnih totalitarizama, ponajprije tezom da velike ideje uvijek vode u totalitarnost. Kada već zagrizemo u taj mamac, lako je odsklizati u društvo bez ideje, makar i male, u taj divni, novi, bezidejni "liberalni kapitalizam" (na što se točno odnosi pridjev "liberalni" u ovoj sintagmi?), u kojem caruje snaga novca bez političke/policijske prisile. Sada smo, naime, u dobrovoljnom ropstvu, s robovlasnicima koji su banke, proizvođači softvera, telekomunikacijske kompanije, medijske kuće, farmaceutske korporacije itd.

Nepregledan je imperij dobrovoljnog ropstva. Predstavnici tzv. izabrane vlastisamo su (ne baš lijepi) manekeni stvarnih vladara, malci od kužine velikih kreatora političkih privida, sitnež koja svim silama nastoji otkupiti vlastito sužanjstvo služeći se uglavnom provjerenim koruptivnim modelima. Jedan od najučinkovitijih načina održavanja privida korištenje je "resursa medija", koji zahvaljujući svom prokazivačkom i ucjenjivačkom potencijalu uspijevaju zadržati vrlo visoko mjesto u vladajućoj hijerarhiji izabranog totalitarizma.

Kako su mediji shvatili svoju ulogu u "pacifiziranju" društva, sasijecanju pobune već na razini ideje? Tako da su dokinuli ideju na razini filozofije, religije, političkog programa, književnosti, filma i kazališta. A u taj prostor ugurali su veliko sportsko trgovište, lascivni etno-tehnicizirani svijet popularne glazbe, mode i gljivarenja po ulicama i trgovima (dok su zauzeti -neupotrebljivi su!), sav taj neki svijet što bježi od ideje kao nečastivi od tamjana, i još se - uz medijsku pompu – nazivlje celebritjjima.
 
Ti likovi, te figure veneris, te "karizme" vulgaris, ti ljudi nahvao, kreature što su vazda, u vremenima ideja, čak i onih krajnje nastranih, bivale smještene na odgovarajuća mjesta - u daleke ratove, hijerarhizirani u bijedne ili dizajnirane bordele, precizno distancirana lupeška gnijezda - sada su na pijedestalu medijskih kuća, koje najvulgarnije prakticiraju starorimski totalitarni program: kruha i igara! Makar to s kruhom baš i nije uvjerljivo, ali još uvijek drži vodu, upakirano u šljokice novokomponiranog glamoura (…)“ („Totalitarizam s ljudskim licem“ - Branko Čegec)

Iz sadržaja:

Intervju:

Ivana Simić Bodrožić
Tonči Valentić
Armano Jeričević


Alek Popov: Misija London
Giorgio Agamben: Parodija
Esad Babačić: Terorist
Vladimir Kopicl: Epohalni blues nad panonskim morem
Miloš Ðurdević: Imperativ emancipacije i ljubavna poezija
Marina Šur Puhlovski: U plagijatu nema nikoga
Jelena Milinković: Kriza periodike loša je za književnost
Christopher Merrill: Stvari skrivenog Boga

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.