A šta će jadan Obama

Održava se
01.01.1901.

Gospođa je upitala je li slobodno, ja sam klimnuo i ona je sjela preko puta i zapalila. Koju minutu kasnije sa zanimanjem je pokazala kutiju preda mnom i pitala kakve to cigarete pušim. "Hrvatske", odgovorio sam. "Hoćete probati?"

Tako je počeo naš razgovor, jedva tridesetak minuta druženja dvoje slučajnih prolaznika u prljavoj i zadimljenoj sobi za pušenje na aerodromu u Atlanti, Georgia. Ona je putovala sestri u London, a ja sam čekao let za Columbus. Teško da ćemo se ikada više sresti, ali kako ponekad bude u takvim prigodama, jedno o drugome u malo vremena saznali smo više nego o nekim ljudima koje svaki dan vidimo.

Nismo se naposljetku predstavili ni ona meni ni ja njoj, no ja sam joj ispričao što radim i koje su moje obiteljske prilike, a ona je meni rekla kako radi dva posla i kako živi odvojeno od supruga, ali se ne želi razvesti zbog zdravstvenog osiguranja. Razgovor je zapravo uglavnom bio o politici. U neko doba ja sam primijetio da je sadašnja američka administracija napravila neke sramotne i neoprostive greške, s čim se ona oprezno složila i dodala da je rat u Iraku zaista bio glup i nepotreban.

"Pustimo na stranu Irak i štetu koje američka vlada čini u ostatku svijeta", kazao sam joj. "Meni se čini da bi Amerikanci najprije trebali biti zabrinuti i bijesni zbog štete koju vlada čini njima samima. Mislim da zaslužujete bolji život od ovoga koji imate. Ovo je bogata zemlja, u državnoj blagajni imate mnogo para, a u Washingtonu prije nekoliko mjeseci ipak nije prošao zakon o besplatnom zdravstvenom osiguranju za svu djecu. Kako je to moguće? Ja dolazim iz siromašne zemlje..."

"A imate bolje zdravstveno osiguranje od mene", prekinula me je neznanka.

"Vjerojatno."

Ona se zamišljeno zagledala preda se, a ja sam nastavio.

"Ili, pogledajte ovo. Amerikanci masovno gube kuće. Ne mogu ih više otplaćivati zbog krize financijskog tržišta, a vlada ne želi ništa poduzeti oko toga, premda je upravo ona, ratom u Iraku, izazvala tu krizu. Nije moja stvar, ali čini mi se da olako puštate da vas vlada zajebava. Znate onu Kennedyjevu: 'Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas..."

"... Nego se upitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju'", završi žena i nasmiješi se. "Nadahnjujuća rečenica."

"Ja mislim da je to budalaština", kažem joj. "Vi se ozbiljno trebate upitati što vaša zemlja može učiniti za vas, jer je ovo što sada čini daleko od onoga što ona stvarno može i što vi uistinu zaslužujete."

Kratko nakon toga poželjeli smo ugodan let jedno drugome i srdačno se rastali. Skromno bih primijetio da je nisam uspio zagrijati za svoja socijalistička stajališta, ali već sam naučio da su s Amerikancima takva očekivanja uzaludna.

Zaprepaste me kad god ovdje dođem nevjerojatni kontrasti ove velike zemlje. S jedne je strane njezina bogata kultura, književnost, glazba i film, njezina promišljenost i organiziranost, fascinantan tehnološki napredak, a na drugoj su gomile loše odjevene, usaljene bijele i crne sirotinje, izobličene od jeftine hrane, u jeftinim sintetičkim kineskim trenirkama, žive u materijalnoj i duhovnoj bijedi nalik Trećem svijetu.
 
Već sam se navikao da, kad god se očaram nečim što je u Americi veličanstveno napredno, trenutak kasnije obeshrabri me nešto užasavajuće primitivno. Jedno do drugoga ovdje normalno žive i dvadeset prvo i trinaesto stoljeće, istraživanje svemira pod ruku sa spaljivanjem vještica.

"Vjerujete li da je Bog načinio svijet za šest dana?" upitao je prije neki dan ozbiljnim tonom voditelj CNN-a senatora Baracka Obamu, a senator Obama, inače vrlo razuman i suvisao čovjek, počeo je neuvjerljivo vrdati kako su biblijskih šest dana možda ipak više metafora, ali da on ne bi konačno kazao ni da ni ne. Ta televizijska debata tako je nalikovala inkvizicijskom isljeđivanju, da sam gotovo očekivao da će netko u kutu televizijskog studija početi grijati željezo. Obama je, srećom, bio sabran i oprezan, svjestan da u Americi možeš izgubiti predsjedničke izbore ako ti se samo omakne sumnja da Zemlja nije ravna.

Frustrirajuće je bilo gledati tu pametnu i obrazovanu osobu kako se trsi ne uvrijediti milijune zatucanih idiota pred televizorima. Uhvatila me odjednom mala snaga i uplašio sam se da on doista nema šanse uspjeti kraj sljepila, gluposti, predrasuda i fanatizma svih onih koje je republikanska administracija uvjerila da je bombardiranje Bagdada važnije od zdravlja i školovanja njihove djece, koji će čak i kuću izgubiti i spavati u automobilima, a neće se upitati za istinski smisao toga.

U Sjedinjenim Državama prirodno je ne postavljati takva pitanja. Bijednici na junk foodu ne očekuju da njihova zemlja učini išta za njih. Njima je savršeno logično da vlada štiti banke, osiguravajuća društva i vojnu industriju. I normalno im je da su banke, osiguravajuća društva i vojna industrija sve bogatiji, a oni sve siromašniji, jer je naprosto takav naravni poredak svijeta. Vlast postoji da služi bogatima. Tvrditi suprotno je nepatriotski. Zdravstveno osiguranje za svu djecu izmislili su socijalisti koji kažu da Bog nije stvorio svijet za šest dana.

Baš zbog takvih manipulacija sve je šira i dublja provalija među klasama u Americi i sirotinja se sve više gubi u nasilju i zadrtosti. Senator Barack Obama nedavno je u Pennsylvaniji samo sramežljivo to pokušao kazati, na što su svi mediji podivljali, nazvali ga bezosjećajnim elitistom i natjerali da poliže sve što je izjavio.

Ozbiljno se prestrašite kada vidite tako nešto, jer nije zaista ni naša zemlja u osnovi bolja. I u nas se vlast ponaša po jednakom obrascu. Sjetite se samo kako su prije nekoliko mjeseci u Splitu htjeli srušiti dječju ambulantu da bi neki poduzetnik sagradio šoping centar i vidjet ćete kako je posrijedi jednak princip. Vladu ne zanima javno dobro, nego ona štiti i služi bogate. Krupni kapital kupuje i vlast i medije i nema više nikoga da mu se suprotstavi. Iz toga svijeta nema se gdje pobjeći.

Athens u Ohiu, gdje živim posljednjih nekoliko dana, miran je sveučilišni gradić gdje je najozbiljniji izgred ako studenti galamom uznemire susjede ili nekog momka uhvate s travom. Zatvore ih onda preko vikenda pa izvedu pred suca, koji ih kazni nekim dobrovoljnim radom ili nečim jednako smiješnim.

U ponedjeljak ujutro pijem kavu ispred malog kafića, što je odmah do zgrade u kojoj je šerifov ured i prekršajni sud, gledajući policijskog službenika kako preko ceste vodi tri takva zločinca, tri jedva punoljetne djevojke u lisicama. Pred zgradom ih odveže i, što ti je za vidjeti, jedna od njih istog mu časa uhvati bježati. U narančastoj zatvoreničkoj jakni i hlačama sa širokim narančastim i bijelim prugama, mala plavuša uhvati šprint uz ulicu, a debeli redarstvenik prvo se zbuni.
 
"Stay right here!" vikne on napokon ovim dvjema što su ostale i zatrči se za bjegunicom, tresući golemim guzovima i zveckajući opremom obješenom za opasač. U prvi čas svima je smiješan ovaj bijeg i nespretna potjera, ali na ulicu uskoro izlazi jedno, drugo, treće i četvrto policijsko auto i snage reda i zakona krenu patrolirati ulicama i polako shvaćamo da to više nije zajebancija, da je mala plavuša beznadna, svi su joj izlazi zatvoreni.
 
Sjedio sam pred kafićem i mislio kako bih se lako mogao poistovjetiti s njom.?

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )