Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 11.06.2012.

Ahmet Hamdi Tanpınar : Institut za namještanje satova

Roman "Institut za namještanje satova" autora Ahmeta Hamdija Tanpınara javnosti je u obliku knjige prvi put postao dostupan 1961. godine, a hrvatskim čitateljima, u izdanju Frakture i iznimno kvalitetnom prijevodu Envera Ibrahimkadića (pravo je zadovoljstvo zaplivati dugom, sigurnom i zaokruženom mišlju obogaćenom rečenicom čija snaga i jasnoća nisu nimalo poljuljani prenošenjem u sferu drugog jezika) mogućnost iščitavanja ovog sjajnog djela pružila se od prošle, 2011. godine.

I što se to promijenilo (u Hrvatskoj, ne samo u Turskoj) u pedeset godina koliko je prošlo od ukoričenja Tanpınarova romana, a o čemu autor, utemeljitelj moderne turske fikcije, piše u svom remekdjelu? Apsolutno ništa. Snaga i apsurd birokracije ne jenjava, podobni i nekvalificirani se i dalje ustoličuju na pozicije na kojima im nije mjesto, a običan čovjek guši se pokušavajući doći do zraka u utrci s nedostižnim napretkom u vremenu kojem se nastoji prilagoditi.

Ovako nabrojane u istoj rečenici vrline svakodnevice čiji smo neizbježni trpitelji čitatelja bi mogle odbiti od prijateljevanja s "Institutom za namještanje satova", no ako se samo upusti u priču koju turski romanopisac, esejist, predavač, političar i putnik čiji je život počeo (1901.) i završio u Istanbulu (1962.) besprijekorno pripovijeda, brzo će se uhvatiti za kvalitetu ponuđenog pisma i sa rastućim zanimanjem i simpatijama dopustiti svakom od nimalo jednostavnih, u podjednakom mjeri tragičnih i komičnih likova Istanbulskih ulica, kavana i kojekakvih udruga da otpleše svoj dio uloge u šarenom balu apsurda koji će izroditi veličanstvenu ideju Instituta, a jednog čovjeka s ruba propasti uzdići u visine u kojima će biti veličan, hvaljen, tražen i voljen, a čijem se nadmorskom tlaku i atmosferi koja vlada na tim društvenim proplancima nikako neće moći prilagoditi.

Roman je koncipiran kao djelo (memoari) koje ispisuje Hajri Irdale da bi opovrgnuo klevete i insinuacije plasirane kroz medijsko blaćenje i ismijavanje svoga lika i Instituta za namještanje satova u kojem je deset godina bio zamjenik ravnatelja i čiji je idejni sutvorac, te da bi istaknuo kako je Institut zapravo plod njegova zamršenog života, jer on je taj koji je proživljavao sve koincidencije koje su tu ustanovu naposljetku izrodile. Nakon davanja pojašnjenja zbog čega se upustio u pisanje memoara, pripovjedač iznosi priču od početka, od djetinjstva, jer upravo tamo leži sjeme začetka "Instituta za namještanje satova".

Kao potpuno beznadan slučaj, dijete koje su svi gledali s "jadni mali" sjajem u očima, Hajri biva odgojno pod utjecajem lepeze čudnih likova, počevši od vlastite obitelji, majke koja vjeruje u nadnaravne sposobnosti velikog, samovoljnog kućnog sata, oca koji je zaglavio u obećanjima predaka, bezobrazno bogatoj tetki koja umre i oživi prije nego li će je spustiti u grob, pa sve do onih s ulice, lika koji je po nekima šarlatan, po drugima veliki prorok, apotekara u alkemičarskom pohodu, bogataša koji se panično boji napuštanja i samoće koja dolazi s modernim vremenom i koji, dok ga dugovi koje skriva počinju nezaustavljivo guliti, nastoji živjeti u raskošnoj prošlosti, okupljajući rodbinu i prijatelje u kući i zadržavajući ih posesivno uza se do smrti, te jednog urara koji je mudrošću kojom je svakodnevno obasipao malog, više promatrača nego li naučnika, Hajrija, postao temelj na kojem će se kasnije uzdići stupovi najnovije i najmodernije institucije onoga vremena, Instituta za namještanje satova.

Baš kao i autor ovog romana, kojim kroz satiru prokazuje proces modernizacije i prilagodbe društva zapadnim vrijednostima, njegov pripovijedač, Hajri, odrasta u doba veliki promjena, početkom dvadesetog stoljeća, kad je bogata otomanska tradicija i kultura, pod vodstvom Mustafa Kemal Atatürka doživjela drastičan preobražaj (od društvenih, religijskih i inih novina, istaknut ću samo jednu na koju sam naišao: provedeno je pročišćavanje turskog jezika kojim je iz raskošnog otomanskog rječnika uklonjeno tri četvrtine riječi jer su bile arapskog i perzijskog podrijetla - upravo ovome, nekorištenju jezika koji je bio u ustima sviju - usprotivio se  Tanpınar, te je zbog zadržavanja zabranjenog u svom leksiku osudio svoja djela na nezainteresiranost nadolazećih generacija, a zbog čega smo na kraju dobrim dijelom i mi prije čuli za Orhana Pamuka, nego za Ahmeta Hamdija Tanpınara), zbog čega će osjećati tjeskobu, jer postao je taoc tog modernog svijeta, kako kaže, „meteža čiji smisao nikako nisam uspijevao dokučiti".

Tako smo i u Hrvatskoj posljednjih godina svjedoci intenzivnom dodvoravanju po svaku cijenu i prilagodbi tuđim kulturama i vrijednostima, te s druge strane zanemarivanju i zapostavljanju vlastitog bogatstva i mogućnosti na kojem bi nam oni kojima nas demokratski izabrani (ne vidjevši ikakvu drugu mogućnost) žele približiti/pridružiti trebali zavidjeti. A nije nam ništa manje poznata ni ideja i način rada Instituta za namještanje satova koji je prije svega osnovan i svi rođaci i podobni su (bez testiranja i provjere kompetencija) u njemu zaposleni, a tek kasnije su funkcije koje su zaposlenicima dodijeljene same od sebe trebale pronaći svoj smisao i ulogu.

Tako osnivač govoreći o eri istinske zrelosti i samostalnosti birokracije među ostalim o Institutu kaže: „Ja ovdje uspostavljam jednu apsolutnu instituciju; jedan aparat koji će sam sebi odrediti funkciju... Što može biti savršenije od toga?". Nedugo zatim, kao kakav direktor ljudskih resursa državne firme (odaberite koja vam je najdraža) na nagovaranje da zaposle one s iskustvom, koji su, manje ili više, radili na određenom poslu, odgovara: „To nikada... Vi očito ne znate pravo značenje riječi 'iskustvo'. Imati iskustvo znači biti istrošen, biti fiksiran unutar određenih granica i ustanovljenih ideja. Takvi nam ljudi nikada ne mogu biti od koristi.", te predlaže da zaposle nekoliko potpuno beskorisnih i nesposobnih osoba, da imaju koga otpustiti ako bude trebalo, pa tako i čine, npr. najveću lijenčinu u gradu postave na čelo Odjela za finaliziranje, u koji se usmjeravaju slučajevi za koje nipošto ne žele da budu riješeni. 

Tanpınarov očaravajući prikaz društvenog života Istanbula u prvoj polovici dvadesetog stoljeća, usvojene zapadnjačke dokolice, spiritizam, psihoanaliza, sve to prikazano u sjajnim epizodama, aktualnost sveobuhvatne teme, čitava priča protkana jako dobrim smislom za humor, učvršćena zavidnim pripovjedačkim darom, čine "Institut za namještanje satova" knjigom koja bi svakome tko se želi upoznati s turskom (i europskom) književnošću, trebala biti u rukama mnogo prije Pamukove proze.   

 
Ahmet Hamdi Tanpinar: "Institut za namještanje satova"
Preveo Enver Ibrahimkadić

Fraktura, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Institut za namještanje satova –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –