Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: T. M. • 26.09.2010.

Aleksandra Kardum : Stvarnost je presložena da bi ju vjerno preslikali

Aleksandra Kardum autorica je tri romana: "Ono što sam prešutjela", "Spavaš li?" (nagrada "Fran Galović" 2007.),  i "Pratim te". Magistrirala je pedagogiju i bavi se glazbenim terapijama za djecu s autizmom, pa kako joj pisanje nije temeljna profesija ne pripada niti nekim udruženjima pisaca, i kako sama ističe više je "solo igrač". S autoricom smo razgovarali o njezinom novom romanu, o pisanju, o plesanju tanga, o muškoj i ženskoj tjelesnosti, o (ne)ovisnosti o Internetu...


U razdoblju od 6 godina napisala si tri romana. Osjećaš li se više kao pisac ili kao glazbeni terapeut? Što te značajnije određuje?

Aleksandra Kardum : Teško mi je procijeniti to međusobno određivanje osobnosti i zanimanja...rekla bih da je interaktivno i uvijek aktualno, pa i asimptotično. Prije mislim da moj interes za psihologiju i utjecaj emocija na ponašanje određuje i snažno oblikuje moja zanimanja pisca i terapeuta, no što bi to bilo obratno.

U romanu "Spavaš li..." ponireš u psihu likova koje međusobno povezuje traumatično iskustvo rata, pri čemu oni ne postoje kao likovi s imenima već samo s inicijalima. Zašto? Da li zbog toga da izbjegneš da ono izvanjsko (političko-geografsko) ne preotme pažnju čitatelja koja je ovako fokusiran isključivo na njihov unutarnji svijet?

Da, upravo zato. Nisam željela da  se čitatelj fokusira na to kako geografski/politički/nacionalno ili bilo kako drugačije locirati i odrediti likove. Unutarnja proživljavanja su općeljudska, univerzalna i bezvremenska - ne samo u bilo kojem dijelu Bosne, nego i svijeta.

Međutim, mogu li se uopće te vanjske okolnosti isključiti, nije li sve premreženo, i  unutarnje i vanjsko, i uzroci i posljedice?

Naravno, sve je premreženo. Stvarnost je presložena da bi ju vjerno preslikali, mislim da to nitko ni ne pokušava. Nemoguće je sagledati sve njene dimenzije, čak ni one evidentne, a kamoli latentne ili transcedentalne - niti nam je, iz naše minorne pojedinačne perspektive - dano da sagledamo. Ali možemo makar izdvojiti nekakav fokus i pokušati se prema njemu odrediti.

U romanima "Ono što sam prešutjela" i "Pratim te" baviš se komunikacijskim pukotinama među ljudima. Misliš li da zaista postoji potpuno razumijevanje druge osobe?

Ni slučajno, iako se neprestano trudim doseći to razumijevanje.  U ljudskoj se osobnosti upravo zrcali presjek svih onih dimenzija iz prethodnog pitanja, uključujući i svojevrstan background, socijalne, geografske i sve druge odrednice. A gdje je tek mijena, koja je jedina stvarna, i sigurna? I naša, i ona druge osobe koju se trudimo razumjeti? Sraz potpunog, istinskog, čistog  razumijevanja nekada mi se čini usporediv sa svemirskim razmjerima vjerojatnosti - no, jednako je tako spektakularan u ljepoti.

Tvoji likovi izrazito su misaoni. Rekla bih da ih prati hipertofija misli. Koji je tvoj idealan omjer misli i djela (ako ih uopće možemo razdvajati)? Djeluješ li ponekad impulzivno ili uvijek duboko promišljaš?

Hm...evo promišljam odgovor na ovo pitanje i prva mi je nakana reći - da sve promišljam. Rijetko reagiram impulzivno, držim da sam racionalna osoba. Ali već u drugoj nakani moram priznati da znati poslušati pravi impuls zna biti rizik, hrabrost, umijeće, ali i silan doživljaj pred kojim ratio ponekad mora, posramljen, ustuknuti.  Nije se događalo često, ali nisam se pokajala ni jedan put.

Nedavno sam čula od žene koja se naputovala svijetom da muškarci u Splitu najmanje plešu. Ti se u svom novom romanu "Pratim te" oslanjaš na tango kao svojevrsni okidač za oslobađanje tjelesnosti, prvenstveno ženske. Što je sa zapretanom muškom tjelesnošću? I koju razliku primjećuješ između muške i ženske tjelesne zarobljenosti?

Ne znam bi li tango nazvala okidačem za oslobađanje tjelesnosti, nije dovoljno nekoliko sati plesnih koraka za razbijanje višegodišnjih čahura. Preciznije, bilo bi to njeno propitivanje u jednoj drugačijoj dimenziji uz čulni naboj i ekspresivnost tanga koji služi kao katalizator. Ja možda mogu pokušati govoriti o ženskoj tjelesnoj zapretanosti, ali i to ne generalno (što uopće možemo govoriti generalno?).

Budući da sam o tome pisala u romanu (doduše više asocijativno i poetično, nego racionalno, ali opet - indikativno) ne bih se na ovom mjestu ponavljala. U analizu muške zarobljenosti također se ne bih olako upuštala, ali moram reći da se i ona zamjećuje, samo što egzistira na latentan, implicitan način, i mislim da je najmanje eksplicitna u intimnom činu sa ženom. Naime, taj čin  je, s muškog gledišta (osobito u našoj maskulinoj kulturi)  nešto što se od rane mladosti neprestano potiče, ohrabruje, socijalno je poželjno, beskrajno glorificirano, honorirano priznanjima, zavišću, poštovanjem, i tako - „muški".

S druge strane opet, tradicija, socijalni milje, ali i milijuni godina evolucije snažno utječu i određuju i mušku tjelesnost, a manifestacije njena potiskivanja ili naglašavanja su jasnije izražene upravo u ovakvim „javnim" ritualima čulnosti poput plesa. Tu se očituje nijansiranje čulnog odnosa prema plesnoj partnerici koja nije nužno i intimna partnerica, balans između intimnog i javnog, ravnoteža između oslobađanja tjelesnosti i slijeđenja naučenih i poželjnih obrazaca ponašanja, a osobito određivanje vlastitog identiteta prema drugim plesačima (suvremenim „mužjacima" - ma koliko mi šutjeli o tome).

Sve tvoje romane prati mučna i teška atmosfera. Kad bi ih preveli u vremensku prognozu bilo bi to stalno jugo. Iscrpljuje li te stvaranje takvih atmosfera?

Naravno da iscrpljuje. Prilikom pisanja mučnih scena u "Spavaš li?" sam bila i fizički "dotučena". Ali mislim da se ništa, ukoliko to težimo napraviti kvalitetno, ne može raditi s pola snage, ili s jednim okom na nečem drugom. Mislim da to čitatelju ne može promaknuti i da se, naposljetku, isplati.

Kolika ti je zapreka u pisanju nedostatak formalne književne i jezične izobrazbe?

Nisam to dosad osjećala kao zapreku ili kao nedostatak. Osim toga, dovoljno poznajem jezik i njegove zakonitosti za nekakvu pristojnu pismenost. Čak mi se čini da bi me dublje poznavanje književne teorije na određen način sputalo i učinilo moje pisanje školskim, knjiškim, zadanim, više bih se opterećivala formom i, poznajući sebe, vjerojatno bih analizirala nauštrb spontanosti. Mislim da je ovako ok.

Što treba imati književno djelo da ga proglasiš sebi dragim? Kakvu literaturu voliš?

Teško pitanje. Nemam svoj određeni tip filmova, mode ili literature, jednostavno me u svakom žanru ili vrsti oduševi ono što je zaista (meni) dobro. Volim ona djela koja me začaraju tako da sa strahom brojim preostale stranice čiji se broj smanjuje. Ipak, najviše oduševljenja svakako nalazim u literaturi esejskog tipa, osobito iz filozofije. Također, u posljednje se vrijeme vraćam znanosti koju sam malo zapostavila, a koja je moja velika ljubav, pa uglavnom čitam literaturu vezanu za  psihologiju osobnosti, evolucijsku psihologiju, odnose spolova i sl.

Kad pišeš knjige, da li polaziš od nekog plana, okvira koji popunjavaš ili zapravo živiš zajedno sa svojim likovima, pa kuda te priča odnese...?

Divim se kolegama koji studiozno odrede fabulu i okvir, i planski ga popunjavaju, čula sam za takve priče. Nažalost (ili na sreću), ne mogu se na to primorati. Naime, rado bih, ali ne znam što će se događati dalje s mojim likovima sve dok ponovno ne otvorim laptop. Ne mogu reći da vodim svoje likove, prije bi bilo da, ako su dobro ocrtani i  zažive svojim samostalnim životom,  vode oni mene - i čitavu priču.

Nedavno si u jednom razgovoru izjavila da poezija, da bi te zanimala, mora biti ona stvarnosna. Ne propuštaš li tako mnoge sjajne «nestvarnosne» stihove, mnogi bi tvoj stav prema poeziji upravo izokrenuli, tražeći što manje stvarnosti u poeziji?

Zar sam stvarno rekla da - mora? Ne mora, zaista,  primjerice - Jacques Prevert je moja ljubav još od srednjoškolskih dana, a i danas. Iako je i to, zapravo,  vrlo stvarnosna poezija, samo napisana na drugačiji način, suptilnije, mekše. Ne znam uopće postoji li poezija koja ne odražava stvarnost, pitanje je samo načina na koji ona u njoj stanuje - u samim riječima,negdje izvan (između, iznad?)  riječi ili tek u nagovještaju.

Na koricama tvog prvog romana, u bilješci o autoru, navodiš da živiš na svojoj e-mail adresi. Jesi si zaista aktivan stanovnik interneta? Ima li u "Pratim te" i kakvih autobiografski cyber referencija?

O da, aktivan sam stanovnik. Ma koliko zvučalo banalno, neke zaista važne stvari u mom životu su se dogodile upravo zahvaljujući postojanju interneta (između ostalog, i odluka o pisanju prve knjige). I da, u romanu  ima referencija, naravno...ali što reče Forrest Gump: „To je sve što ću reći o tome."

Koliko si dana najduže bila odjavljena od Interneta  i kakve je to posljedice imalo?

Dana?!  Nadam se da se to neće dogoditi.

Da sumiram... pišeš romane, majka si i baka, glazbeni terapeut, radiš na doktoratu... Kako se i kad uopće odmaraš?!

Moj otac je često znao reći, a govori i sada - nulla dies sine linea. Mogla bih reći da sam odrastala u skladu s tom maksimom, dani su mi uvijek bili ispunjeni obvezama. Nekad mi se čini da me previše odmora čini nervoznom, i - upravo kontraproduktivno - umornom i nezadovoljnom. Jedino se istinski odmorim i stopim sa sobom  - na plaži, sama ,uz more ili u moru. To me zaista preporađa, tako da imam dojam da sam i u prošlom životu bila riba, a ne samo u ovom.

Kao autorica sada već tri romana, od kojih je jedan i dobitnik književne nagrade, kako se snalaziš u cehovskim krugovima, kako komuniciraš s kolegama i kolegicama piscima, koliko rado ili nerado uopće sudjeluješ u životu scene?

Dobro se slažem s kolegama/icama, i, mislim, oni sa mnom, zaista ne mogu osobno svjedočiti o navodnom jalu među piscima o kojemu se priča. Ne pripadam nekim udruženjima pisaca, formalnim ili neformalnim, više sam solo igrač, vjerojatno najviše zato što mi pisanje nije temeljna profesija, pa sam zauzeta i na drugim poljima. Ali, rado se odazovem pozivima za sudjelovanje na književnoj sceni, i ta su iskustva do sada bila stvarno ugodna.

Čitaš li svoje kolege/ice? Koje bi preporučila ili da preformuliram, koji ti hrvatski pisci leže?

Čitam, naravno. Ma ne bih nikoga izdvajala, s mnogima sam u prijateljskim odnosima, pa sam tu vjerojatno i malo subjektivna. Ipak, veseli me što je ovo godina žena u pisanju, u posljednje je vrijeme izišlo dosta kvalitetnih djela iz ženskog pera, pa se, eto, ovo može računati kao neka skupna preporuka.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –