Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 25.10.2011.

Aleš Debeljak : Krijumčari

Aleš Debeljak: Krijumčari

Krijumčari Debeljak Aleš

Posljednja pjesnička knjiga Aleša Debeljaka, originalno štampana 2009. godine, dopisuje novo relevantno poglavlje sada već dvadesetpetogodišnjeg autorova stihovnog rada. Pjesnik, esejist, kulturni teoretičar i kritičar te akademski radnik, Debeljak je, uz Tomaža Šalamuna, jedan od najprevođenijih suvremenih Jugoslavenskih pjesnika, a "Krijumčari" se javljaju točno dvadeset godina nakon što se u hrvatskom prijevodu Branka Čegeca pojavio njegov sada već kultni "Rječnik tišine". Debeljak je tako, od početka punopravni poetičko/svjetonazorski suputnik kvorumaške generacije, u našem kulturno-političkom prostoru, bez obzira na poduža fizička izmještenja, u kontinuitetu prisutan već skoro četvrt stoljeća.

Četrdeset pjesama raspoređenih u pet ciklusa, i inače obilno opremljenih paratekstualnim ukotvljenjima vrlo važnim za obzor ove knjige, uokvireno je posvetom koja, čini mi se, predstavlja formulski iskazanu, koncentriranu emocionalno-geografsku mapu Debeljakovog lirskog, ali i ljudskog projekta. tu, za tebe, tamo, reći će, u svojevrsnom dijalektičkom trojstvu, ali s permanentno izmjenjivim redoslijedom; bez točke i velikog početnog slova.

U njoj je sadržana istovremeno neraskidiva povezanost s onim, u suvremenom slovenskom pjesništvu toliko puta apostrofiranim, "vlastitim plemenom" i (meta)fizička rastemeljenost deteritorijaliziranog subjekta koja se apsolutizira u neokućenosti lukačevskog transcendentalnog beskućništva, te predanost tebi kao istovremeno određenoj i neodređenoj zamjenici koja se, međutim, nepodijeljeno proteže i na tu i na tamo.   

Od kritike često naglašavana konstanta Debeljakova "osjećaja svijeta" - melankolija - svoje utemeljenje također vuče iz gorespomenute tu-ti-tamo trijade. Ona je ipak svojom izvedbom sasvim različita od na primjer one generacijski i supstancijalno uvelike bliske Rešickijeve, koji i urednički potpisuje ovu knjigu. Kod potonjega prelomljena je dinamičkom simulakrumskom strukturom svakodnevnice, montažnom logikom video-spota i kratkih rezova razdijeljena u male ali bombastične paketiće brzo izmjenjujućih registara i maksimalne emfaze. Kod Debeljaka melankolija je krovni topos statičnog, gotovo paradoksalno bezvremenog svijeta zamrznutog negdje baš u točki prije finalnog pada, u samom dnu onoga Spenglerovog luka, a tako je nekako stihovno posredovan i njezin izraz - izrično, kontemplativno, bez dizanja glasa i uz minimalan broj "velikih riječi".

Svijet je to koji se doima kao uhvaćen tik pred vlastitim nestajanjem, konzerviran u svojoj prvoj blijedoj nijansi. No u toj je prividnoj statici sadržana svojevrsna polivremenitost; istovremeno nešto od primordijalnosti, neponovljivosti i beskonačnog vraćanja istog. Evolucija, akcidencija i repeticija. Eksplicitno je i implicitno u tome okviru otvoren prostor za propitivanje mogućnosti i same volje za promjenom. Dijagnoza je postavljena i kaže ako je tekla krv: imamo ozbiljan slučaj, a stih koji otvara knjigu nije slučajno upravo: Prilika ne manjka.

Individualno i kolektivno pamćenje i zaborav, onaj namjerni i nenamjerni, agresivno orkestrirani  i onaj spontani - ostaju trajna Debeljakova preokupacija. Sukus kolektivnoga počiva na dekonstrukciji u Jugoslavenskom kontekstu bolno krvave gluposti kako je za zajedničku stvar i opstanak plemena sve dopušteno, u isto vrijeme upućujući da isti stih možemo i moramo čitati zapravo afirmativno; ali pod uvjetom da se "pleme" liši nacionalnih, vjerskih, rasnih, rodnih i drugih predznaka i dokraja poopći. U središtu krize individualnog identiteta nalazimo opet onu gorespomenutu rastemeljenost.

Toponimi Ljubljane i posvete živim i mrtvim prijateljima funkcioniraju kao post-it papirići, skicirani podsjetnici na nešto još uvijek i zauvijek tu, ali nikad do kraja i nikada više tu, podsjećaju u neku ruku na natpise s imenima koje u Marquezovim "Sto godina samoće" stanovnici Maconda lijepe na predmete i životinje kada nastupi epidemija zaborava. Nigdje toliko zvijezda kao u razbijenom prozoru rodne / kuće reći će protagonist, ali radi se o platonističkoj situaciji: odgođenom odrazu entiteta čija je i sama egzistencija upitna. Drugim riječima: povratak je zapravo nemoguć jer onog odakle smo otišli više nema, i to ne samo u onom dosljedno temporalističkom, heraklitovskom smislu. 

Formalno, ponovno je ispoštovana Debeljakova poznata, ali umnogome prividna oblikovna strogost. Sve pjesme sastoje se od četiri katrena, no unutar te, već i grafičkom pojavnošću čvrste, monolitne strukture nalazimo otvorene tekstove u punom smislu. Montaža prostorno i prije svega vremenski raslojenih događaja, slika i asocijacija kanalizirana je dominantom snažnoga prvog lica; uglavnom se ne poštuje semantička zaokruženost stiha ni strofe, a stihovi, mahom u dugim, izlomljenim rečenicama vrludaju strofama nalik jazz frazi: mnogo Mingusa. Anaforička ponavljanja na počecima strofa doprinose postojanosti ritmičkog pulsa, a brojni citati bez navodnika (prije svega filmske reference; Petrović, Makavejev, Pavlović...), tekst intertekstualno ukorjenjuju u već naznačeni kulturni prostor.

Integralno bi, čini se, čitave ove pjesme mogle funkcionirati kao katrenske strofe neke veće strukture, goleme cjeline-daleko-od-cijelog, lirskog psihograma u kojem se, tek posredovani simultanošću jezika, isprepliću prošlost, sadašnjost i budućnost. Ti bi 'hiperkatreni' bili na neki način cigle u Debeljakovom kompleksnom kulturno-povijesnom lirskom zdanju.

Cigle su, tradicionalno, prvo oružje ugnjetenih. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Aleš Debeljak

Krijumčari

  • Prijevod: Edo Fičor
  • Fraktura 09/2011.
  • 112 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532663129
  • Cijena 149.00 kn
Čitajte Aleša Debeljaka. Prokrijumčarite si u doba sveopćega nestanka svijeta, u njegovoj svirepoj virtualizaciji i desupstancijalizaciji, ono što piše u njegovoj poeziji. Probajte autostopirati. Vidjet ćete kako polako dolazite do samoga sebe. Koliko na poznatim toliko i nepoznatim ulicama. (Delimir Rešicki)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –