Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Edo Popović • 01.12.2006.

Alida Bremer: Joyce nikada ovo nije radio

Edo Popović razgovarao je s Alidom Bremer, znanstvenicom, književnom teoretičarkom, prevoditeljicom i članicom programskog savjeta Sajma knjige knjige u Istri koji se ovih dana održava u Puli. Ponajviše se govorilo zborniku «U mislima čupam borove», prošlogodišnjem projektu kojeg je inicirao Sa(n)jam knjige u Istri, a u kojem su strani i domaći pisci, na različite načine okupljeni oko programa sajma i pozvani da proputuju Istrom, zapisali svoja viđenja srcolikog poluotoka bogate povijesti, književne tradicije, kulturne baštine i nezaboravnih pejzaža.

Tako je nastala zbirka dojmova, sjećanja i preispitivanja povijesnih i političkih pitanja, često neusklađenih stavova, kako i dolikuje autorima različitih profila, odraslima u različitim sredinama. I stvarno, mnogi su se izvrsni autori tu naredali: od Milana Rakovca do Renata Baretića, od Daše Drndić do Irene Lukšić, Tonyja Whitea i Josefa Haslingera... «A Istra je fascinantan kraj i zavrjedila je ovakvu knjigu. Zapravo, čini mi se da je rijetko koji dio Hrvatske do sada dobio ovakvu zbirku poezije i proze 's posvetom», kaže Alida Bremer u predgovoru knjige.

Na žalost, izostala je medijska i kritička refleksija ovog projekta/književnog djela, i u najmanju ruku je bio čudan i neočekivan taj izostanak pozornosti javnosti. No, kako nikada nije (pre)kasno, a održavanje još jednog pulskog Sajma knjiga idealan je povod, neka i ovaj razgovor s Alidom Bremer posluži za barem djelomično «vraćanje duga».

Edo Popović: Joyce je dulje vrijeme boravio u Puli, i nije našao za shodno napisati neki tekst o tome. Strani pisci koje si okupila u zborniku «U mislima čupam borove» imaju sasvim suprotan pristup - u Puli i Istri proveli su tjedan, dva, otprilike, i svi su o tome napisali ponešto. Kako je došlo do suradnje s njima?

Alida Bremer: Više se ni ne sjećam kako je do ideje došlo – jesam li ja uvjerila direktoricu pulskog sajma Magdalenu Vodopiju da je to dobar projekt ili je ona u to uvjerila mene, ali moguće je i da smo ideju razvijale zajedno. Razgovarale smo naime o tome kako neke prevelike svijesti o Istri, ali ni o Dalmaciji ni o Dubrovniku u Europi nema, da se ove destinacije ne prepoznaju kao predjeli kulture nego uglavnom kao turistički ciljevi bez značajnijeg profila – kakav npr. imaju talijanska Toscana ili francuska Provence.

I onda smo odlučile pozvati strane i domaće autore da pišu o Istri – stranima smo omogućile dolazak i boravak uz pomoć Turističke zajednice Istarske županije, a domaći su uglavnom poznavatelji Istre. Ovakve knjige na naručene teme nepredvidljivi su poduhvati – ne znaš što ćeš dobiti, kupuješ mačku u vreći, ali možeš se i ugodno iznenaditi. Svakako je vrlo uzbudljivo vidjeti na kakve sve tekstove navodi zajednička tema, a urednik (u mom slučaju urednica) odjedanput shvati kako je bilo učiteljici u školi kad je kod kuće čitala što su na određenu temu smislili njezini učenici. Koliko smo svi navikli podsmjehivati se ovakvoj vrsti propitivanja znanja i kreativnosti djece, danas mi se iz ove perspektive to čini dobrom duhovnom vježbom. Iako svaki autor na kraju ostaje vjeran svom stilu, svojim interesima, svojim omiljenim žanrovima itd., pisanje na naručenu temu navodi ga na pronalaženje nepoznatih predjela u svojoj glavi, na izvlačenje nekih sjećanja koja bi inače bila zauvijek nestala, ili pak na izoštrenije opažanje nečega što inače ne bi ni primijetio.

Domaći pisci u knjizi su svi ovdašnjoj javnosti manje-više poznati: Boris Domagoj Biletić, Božica Jelušić, Daša Drndić, Mirko Kovač, Milan Rakovac, Danijel Načinović, Drago Orlić, Irena Lukšić, kao i mlađi autori Ivana Sajko, Renato Baretić, Aljoša Pužar i Vlatko Ivandić, njih svakako ne treba posebno predstavljati. Možeš li kratko portretirati strane pisce? Kolika je njihova «težina» u matičnim kulturama?

Strani su autori i autorice isto pisci poprilične «težine» – austrijski autor uspješnice «Operni bal» Josef Haslinger je još poznat i kao voditelj Instituta za kreativno pisanje iz Leipziga, mađarski pisac György Dalos poznat je kao disident, kao prvi direktor Centra za mađarsku kulturu u Berlinu poslije pada zida, kao organizator mađarskog nastupa na Sajmu u Frankfurtu, kao autor tridesetak knjiga... Ovih dana je na najvažnijem njemačkom internet-portalu za knjige i recenzije «Perlentaucher» njegova knjiga o mađarskoj revoluciji 1956. proglašena knjgom mjeseca, a sve velike novine u Njemačkoj posvetile su ovoj knjizi odlične kritike. Knjiga Erice Fischer «Aimeé & Jaguar“ prevedena je na 16 jezika, pa i na hrvatski, i po njoj je snimljen film, Abd Allataef Belfellah je jezični genije koji piše na arapskom, francuskom i njemačkom kao na tri materinska jezika, Dragan Velikić je jedan od najprevođenijih srpskih suvremenih pisaca, Marica Bodrožić je podrijetlom iz Hrvatske, ali je njemačka autorica kod uglednog izdavača Suhrkamp, dobitnica više nagrada i zapaženo mlađe ime njemačke migrantske literature, Magdaléna Platzová je duhovita i uspješna mlađa češka autorica koja odlično govori hrvatski, britanski autor Tony White je hrvatskoj javnosti poznat već i zato što je s Borom Radakovićem i Mattom Thorneom uredio knjigu «Croatian Nights...»

Njihovi su tekstovi pomno, nadahnuto i nadasve različito konsturirane priče, eseji, skice za autobiografiju ili putopisne bilješke, lirski pejzaži velike jezične ljepote, duhovite pjesničke igre poput Načinovićevih, koje jedine nisu pisane za ovu knjigu, nego sam ih uz dopuštenje autora preuzela iz ludističke i makaranskim jezikom pisane zbirke «Jingle Joyce» koja je po meni preslabo zapažena u hrvatskim književnim krugovima.

Svejedno, zbornik je ovdje prošao apsolutno nezapaženo, nije bilo dolične promocije, ne sjećam se da sam igdje pročitao kritički prikaz... Otkud takav hladan prijem?

Moram priznati da i mene to čudi i imam samo jedno objašnjenje, a ono se zove «Daleko od očiju...» Ja sam predaleko da bih se mogla za knjigu zauzimati, da bih mogla organizirati, zvati telefonom, moliti prijatelje da pomognu oko organizacije promocije, da napišu neku, makar i negativnu recenziju. Sigurna sam da bi mi to – da živim u Hrvatskoj – uspjelo.
Knjiga o Istri je prestavljena prošle godine na Sajmu u Puli, i to je sve, ali mislim da je problem i što je nakladnička kuća Vuković i Runjić ovu knjigu smatrala samo dijelom projekta koji je podstaknuo taj Sajam, a ne baš pravom knjigom, tu je došlo do nesporazuma, jer ja ju smatram jako pravom, a bila sam sretna što su Mirko Kovač, Milan Rakovac i Daša Drndić hvalili knjigu (ne svoje priloge, nego koncepciju, strukturu i bogatstvo tema, motiva, diskursa ove knjige), no naravno samo u privatnim mejlovima upućenim meni, jer oni ne mogu pisati recenzije kad su autori u knjizi. U 'Temi' je objavljen moj predgovor. Jedna jedina recenzija objavljena je u 'Vijencu'. Osim toga poznajem osobno dvoje ljudi koji su knjigu kupili.

Čini mi se da ni Pulski sajam, ni Grad Pula, niti Istra nisu ukapirali kakav kulturni i turistički, da ne kažem marketinški potencijal leži u toj knjizi. Čudno za regiju koja je u svemu nekoliko koraka ispred matice, ne misliš li?

Prije nego što je knjiga dogovorena postojala je ideja da će Turistička zajednica Istarske županije otkupiti jedan dio knjiga i koristiti ih kao promidžbeni materijal, no ta se ideja nekako nije razvila. Knjiga je možda čak i za napredne Istrane previše literarna, previše «ozbiljna» (ovo je kao ona tvoja «težina» gore), previše pomno komponirana – meni su važni blokovi unutar knjiga, koje pak najavljuju Načinovićevi stihovi, jer sam ja među tim stihovima i tekstovima pojedinog bloka vidjela neke intertekstualne poveznice, koje su se možda samo meni tako ukazale. Valjda je samo meni bilo inspirativno što mojom intervencijom u njegovu zbirku Načinovićeva pjesma «Brat Stanislaus išće Pulu na atlasu od svita», koja govori o tome kako je James Joyce u pismu bratu locirao Pulu «malo iznad Turske», kod mene u knjizi najavljuje tekst Britanca Whitea, koji počinje riječima «Znao sam ponešto o Istri...» Kojem bi turistu to trebalo biti zabavno? A nema ni slika. Iako je naslovnica, koju je inače radio moj brat Edi Matić, prekrasna.

Kako napreduju radovi na projektu Leipzig 2008? Je li s hrvatske strane konačno izabrana ekipa koja će zanemariti osobne interese i učiniti nešto za opću stvar, kak se ono veli?

S jednog teškog pitanja na drugo. Prvo se moram i sama upitati zašto sam tako iskomplicirala knjigu i zašto nema slika nego Ivana Sajko unutra čak opisuje kako joj se gade svi ti turisti, nema ni zamamnih recepata, nego Drago Orlić piše kako su Istrani uvijek bili gladni, pa su kuhali juhu od kamena, nema ni golišavih cura u bikinijima na plaži nekog mega-hotela, nego se Daša Drndić prisjeća kako je imala «grozne, poluortopedske, svjetloplave sandale s otvorenim prstima kupljene u 'Peku' i sokne s rupama na peti», te ispravno zaključuje «nije čudo što momcima nisam bila zanimljiva»“. I onda me još ti podsjetiš na projekt Leipzig 2008...

Dobro, o tome ćemo drugo prilikom. A sad pitanje koje je možda trebalo biti prvo: ti nekako i nemaš sreće u Hrvatskoj - svako malo ovdje se neki pametnjaković bijesno prodere: Tko je je uopće ta Alida Bremer. Dakle, tko si uopće ti?

Ovo je prilično virtuozna gradacija od teškog prema najtežem pitanju . Stvarno, «who the fuck is Alida?» - kao što su se svojedobno pitali oni koje je nervirala pjesma «Living the next door to Alice». I dobro su se i pitali. Inače, ovo da moje ime Alida sliči Alicinom već sam i sama odavno primijetila. Još dok sam studirala u Beogradu (hm, i to je enigmatično i ne rijetki su se pitali ima li nekih mrlja u mom etničkom podrijetlu kad sam mogla «tamo» studirati – da su slučajno čitali NIN kad me je u njemu raskrinkao Nikola Milošević, i on naravno uzvikujući ovo obvezno «who the fuck» i dodajući da se «iza njemačkog prezimena krije Hrvatica», onda se ne bi naravno pitali, nego bi me možda čak predložili za neki orden) objavila sam pjesmu u «Studentu», a u kojoj je bio stih «Dugo te nije bilo, Alida» i onda je u pjesmi još postojalo objašnjenje da se radi o tipfeleru i da bi trebalo pisati Alica, ali taj sam dio zaboravila.

Dakle, pitanje «who the fuck is Alida?» je opravdano, logično i ja ga pozdravljam, dapače, često ga pozdravljam, jer kao što si rekao, često mi ga se i postavlja.

Evo, pokušat ću na njega jedanput zauvijek odgovoriti: Moj sin, kad ga zovnem da se spusti iz svoje sobe kat niže u moju, ne dođe, nego pita: «Možeš li mi to napisati na icq?». Ja odmah uvidim da je u pravu i ne gnjavim više. Ja sam majka koja se sa svojim sinom u istoj kući dopisuje preko icq-a, a odgovorno tvrdim da su to moji najbolji tekstovi. Dakle, ja sam vrsna icq-autorica za kućnu upotrebu. I urednica neuspješnice bez slika «U mislima čupam borove. Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca».

***

ALIDA BREMER rodila se u Splitu, studirala je komparatistiku, germanistiku, romanistiku i slavistiku na sveučilištima u Beogradu, Rimu, Münsteru i Saarbrückenu. Diplomirala je, magistrirala i doktorirala. Svakako je studirala previše predmeta, ne razmišljajući što će sa svim znanjem kasnije činiti. Zato danas upozorava svoje sinove da ne polaze njezinim stopama. Barem onaj stariji pokazuje sklonost k fizici i matematici, što ju veseli. Živi s obitelji u njemačkom gradu Münsteru.

Godinama je bila slobodna docentica, prevoditeljica i autorica, moderirala je u Švicarskoj i Njemačkoj velik broj diskusija i književnih manifestacija koje su napose u vrijeme rata bile organizirane u ovim zemljama. Radila je na sveučilištima u Münsteru i Giessenu na odsjecima za germanistiku i slavistiku kao znanstvena suradnica i lektorica, a sada radi na sveučilištu u Giessenu kao znanstvena suradnica interdisciplinarne radne skupine za ženske i srodne studije. Organizirala je izložbu Propast junaka: patrijarhalna kultura u jugoistočnoj Europi i njezine posljedice, prikazanu u Giessenu, Berlinu i Zürichu. Spektar tema kojima se bavila vrlo je šaren – kulturološke i političke dodiruju se s antropološkim i feminističkim, a književnost joj je uvijek ostala središnjim područjem zanimanja. Statistički gledano, ipak najviše čita teorijske knjige, novine i krimiće. Srećom, čita brzo.

Objavila velik broj eseja, znanstvenih članaka i prijevoda. Doktorirala s tezom o postmodernom kriminalističkom romanu (Kriminalistische Dekonstruktion. Zur Poetik der postmodernen Kriminalromane, 1999.). Uredila zbornik "Jugoslawische (Sch)Erben. Probleme und Perspektiven", 1999., knjigu pisama iz Sarajeva Davora Korića «Und Sarajevo muß für alles zahlen... Briefe aus dem belagerten Sarajevo», 1993. i «U mislima čupam borove. Istra u mislima, mašti i sjećanjima suvremenih stranih i domaćih pisaca», 2005. Prevodi s hrvatskoga i srpskog jezika na njemački (Tin Ujević, Antun Šoljan, Ivana Sajko, Sibila Petlevski, Veljko Barbieri, Edo Popović, Miroslav Krleža, Janko Polić Kamov, Milko Valent, Bora Ćosić, Dragan Velikić itd.). (Mv Info)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –