Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 18.08.2009.

Amos Oz : Priča o ljubavi i tmini

„Profesore Nabokov", upitala je jednom neka novinarka na američkoj televiziji pisca „Lolite" - „recite nam, molim vas, are you really so hooked on little girls?"

Pišući svoju autobiografiju „Priča o ljubavi i tmini" Amos Oz (Jeruzalem, 1939.) sjetio se te poznate anegdote iz novinarskog života. Loš čitatelj voli tračeve, on želi „malo viriti", kaže Oz. Kod Dostojevskog „postoji nejasna sumnja da je imao perverznu sklonost pljačkanju i ubijanju starih gospođa"; „William Faulkner zasigurno je bio upleten u rodoskrvnuće"; „Nabokov je ševio maloljetnice"; „Kafku je sigurno sumnjičila policija (jer gdje ima dima ima i vatre)"... Veliki izraelski pisac možda to ne zna, ali i naš je Ferić jamačno bio zaljubljen u učenicu („Djeca Patrasa"), Glamuzina je dakako ordinarni, raskrinkani preljubnik („Tri"), a o Damiru Radiću („Lijepi i prokleti") bolje da ništa i ne govorimo.

No kada bi, ipak, u stilu tog lošeg čitatelja, sumnjičavog i neprijateljskog novinara, postavili pitanje što je Amos Oz napisao u „Priči o ljubavi i tmini"? Ima li svoju tajnu? Možda neki sočni trač? Političku difamaciju starog neprijatelja? Možda mrvicu nacionalne i državne izdaje? Ili pak trun bolnog samorazotkrivanja? Dakle, je li sve rekao? Odgovor bi bio vrlo jednostavan. Da... Sve je rekao. I o samoubojstvu majke. I o nastanku države Izrael.

Oz opisuje kako je na povratku iz škole zatekao majku u dvorištu, s knjigom u krilu. Padala je kiša, knjiga je bila sasvim raskvašena, a majka je mirno sjedila i samo se sablasno smješkala. Oz piše kako je odveo majku pod tuš, kako joj je donio suhu odjeću, govorio joj kroz zatvorena vrata kupaone da se dobro obriše, a ona ga je spremno slušala - i dalje se smješkajući smiješkom koji uopće nije smiješak.

Oz piše i kako je majka popila tablete za spavanje i kako bi je on, da je bio prisutan, molio da se smiluje svome sinu jedincu, plakao i preklinjao, grlio joj noge; „Ili bih je udarao glačalom koje je stajalo na polici u kutu sobe"... Oz otkriva sve obiteljske traume, sve što zna, što je uspio saznati, ili što pretpostavlja - sve „tajne" o kojima je cijeli život šutio, koje nikome nije povjeravao, i o kojima sve do ovih stranica nikada nije razgovarao niti s ocem, niti sa ženom, niti s djecom.

Oz piše i o „tajnama" Izraela. Kako se strastveno vjerovalo da je pravo židova na Izrael razlog za sreću i blagostanje svih - i židova, i muslimana, i kršćana; kako se nakon rata 1948. Arape smatralo zločincima. „Bio sam mali šovinist koji se prikazivao u svjetlu tragača za mirom." U pionirskom zanosu vjerovao je, kao gotovo i svi, da židovi kao superiorna zajednica imaju pravo oduzeti zemlju - ionako gotovo nenastanjenu! - jer je to u svačijem interesu. Nekoliko godina nakon rata za nezavisnost, kada je kao dječak napustio oca udovca i otišao živjeti u kibuc, jedan od osnivača kibuca reći će Ozu: „Ja neću nazivati zločincima Arape koji su izgubili svoja sela. U svakom slučaju, neću lakomisleno upotrijebiti tu riječ za njih. Za naciste hoću. Za Staljina isto. Za njih ću upotrijebiti tu riječ. I za sve one koji pljačkaju zemlje koje nisu njihove."

„Priča o ljubavi i tmini", ljubavi i tmini obiteljskog života, ljubavi i tmini nastanka države Izrael, autobiografija je ispovijedi i razotkrivanja. Nakon nje Oz je ostao gol i ranjiv; puž bez kućice. Na pragu svojih šezdesetih rekao je sve. „Ako vam je ostalo dva dana života", napisala je povodom toga talijanska Republika „morate učiniti još samo jedno da umrete bez žaljenja - pročitati ovu knjigu". Kako lijepo - i točno rečeno.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –