Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 18.04.2018.

André Franquin, Jean De Mesmaeker–Jidéhem : Gaston slavi šezdeseti rođendan

Franqui i De Mesmaeker–Jidéhem: Gaston slavi šezdeseti rođendan

Gaston slavi šezdeseti rođendan Franquin André, Jidehem

Šezdeset godina nije mala stvar. Bilo je i ozbiljnijih država koje nisu potrajale toliko. Da ne govorimo o gomilama papirnatih likova iz bogate franko-belgijske riznice, s vremenom potonulih u zaborav. Gastonov lik, nastao kao zafrkancija i svojevrsni metakomentar na redakcijsku svakodnevnicu časopisa "Spirou", nekako je preživio sve kaprice moderniteta, padove i uspone čitateljske naklonosti te došao u godine u kojima mu se više ne može oduzeti lenta počasnog građanina Europe. Ima li uostalom bolje slike današnjeg Europejca od one dobroćudnog zafrkanta i nesretnika od rođenja s glavom u oblacima i manjkom ikakvog poštovanja prema autoritetu i birokratskim strukturama koje mu stoje nad glavom? Ima – naravno. To vam je, ukratko, problem sa satirom. Nikad niste do kraja sigurni smije li se autor s vama ili vama.

Na prošlu veliku obljetnicu, prije deset godina, na blogu Manua Larceneta ("Svagdanja borba", "Blast", "Brodeckov izvještaj") pojavila se posveta Franquinovom Gastonu. Zanemarimo li Larcenetovo sprdanje s karijerističkim jezikom suvremenog kapitalizma u tekstu pod slikom, u oči nam upada vizualna transformacija Franquinovog junaka koja, naoko, nema ni najmanje veze s onim likom kojega već više desetljeća volimo i poznajemo.

Larcenetovom Gastonu nos nije crven od vječite prehlade (alergija?) i ako bi ga nekamo i trebali smjestiti, smjestili bi ga na portu Škvera od prije 50 godina, ili u Štulićevu "041", a nikako u šarenu i veselu redakciju dječjeg strip-časopisa. Larcenetovo poigravanje s europskom ikonom stripa ponajprije je bezazleni naklon tradiciji s figom u džepu, a tek onda trezveno ukazivanje na prikriveni dualitet Gastonovog lika i bogatstvo metaforičkog jezika stripa. Larcenetov prljavi naturalizam, poluironični komentar na ostatke radničke klase iz Franquinovog vremena, otkriva nam Gastonovo naličje, armaturu skrivenu ispod svježe oličene fasade veselih boja.

Nije stvar u tome da Franquinovo vrijeme nije poznavalo jebivjetre i neradnike (svaka je novinska redakcija onoga doba imala svoju garnituru istih, ako je vjerovati pričama radnika iz zlatnih vremena tiska), koliko je bila stvar u tome da se o njima nije moglo pripovijedati Larcenetovim jezikom. Fasada veselih boja, uprizorena kao bizarni humor, nesputani pokret,  energija linije i maestralni vizualni geg, danak je dječjim časopisima poslijeratne Europe koji nisu trpili ni realizam ni naturalizam. Toga je, naime, po ulicama bilo i previše. O ozbiljnim se temama pričalo u rukavicama, a autocenzura je činila čuda za razvoj jezika medija stripa. Franquinova slika Gastona kao dobroćudne budaletine nije samo danak vremenu nastanka, već je i etički stav duboko ukorijenjen u tradicionalnom humanizmu.

Umjesto didaktičke prodike o zabušavanju na radnom mjestu (kakvu bi možda očekivali u dječjim stripovima), umjesto larseneovske slike ocvalnog neradnika s cirozom jetre (kakvu bi očekivali bolji poznavatelji radničke strukture, štajaznam, HEP-a ili barem ljubitelji Giménezovih "Profesionalaca"), Franquinov je pogled prodirao duboko u ljudsku nutrinu i otkrivao nam kako se u samoj srži bića, neovisno o društvenom statusu, stečenoj, naslijeđenoj ili željenoj poziciji, nalazi blesan kojega zapravo i ne treba shvaćati toliko ozbiljno. Neovisno o vrsti odijela i udaljenosti nosa od plafona, sve su to isti ljudi o kojima se, ako ništa drugo, može napraviti strip.

Možda je upravo taj nonšalantni odnos prema radnom mjestu i karijeri, ta kritika sakrosanktnih maksima novovjekovnog kapitalizma, zaogrnuta u veseli i bezbrižni jezik dječjega stripa razlog zbog kojega Gaston nije doživio izdanje na engleskom jeziku sve do 2017. godine. Previše je tu bilo europske anarhije da bi se to samo tako, bez kontrole, serviralo američkoj djeci. I možda je upravo to razlog zbog kojega je Gaston, u ovom ili onom izdanju, s nama već četrdeset godina. Otprilike koliko i Alan Ford, strip nešto otrovnijega jezika, a istog sentimenta prema pravilima i vidljivim i nevidljivim strukturama moći.

"Gaston slavi šezdeseti rođendan" donosi izbor "najboljih" Gastonovih gegova. Kao i svaki izbor i ovaj stoji pod znakom pitanja, i vjerojatno će za deset godina, na novu obljetnicu, izgledati potpuno drugačije. Tako i treba biti. Svaka generacija urednikā čitat će Gastona drugačije. U svakom slučaju, ako se do sad još niste susreli s legendarnim Franquinovim junakom, s obljetničkim albumom ne možete pogriješti. S druge strane, ako ste već udomili neki od petnaestak do sad objavljenih albuma, tada savjetujem konzultacije s vašim privatnim hrčkom na temu treba li vam i ovaj.

Kad je prije 13 godina Zagrebačka naklada krenula s prijevodom Gastonovih avantura, u vidu su se imali neki novi klinci, djeca koja nisu imala ni najmanju predodžbu o legendarnim prijevodima Đorđa Dimitrijevića i nekim njegovim specifičnijim rješenjima koja nisu imala mjesta u novim povijesnim okolnostima (što se mene tiče, Gaston Lagaffe će zauvijek biti Gaša Šeprtlja i nema te sile koja će me prikloniti hrvatskoj varijanti – Gaston Zmotanec. O tome me, doduše, nitko ništa ne pita niti me treba pitati). Koliko je duha vremena u prijevodu Milene Benini, koliko će od tog jezika i ideja ostati u uhu najmlađih, vidjet će se za desetak, dvadeset godina kad ta generacija stupi na kulturno polje. S obzirom da je Gaston odavno premašio okvire jednog vremena, jednog autora i jedne strip škole te postao nadnacionalno kulturno dobro vjerujem da će ga i nadolazeće generacije ispočetka iščitavati, prevoditi i prilagođavati jeziku vlastitog vremena.

Sve dok se to bude radilo ostat će živa uspomena na jednu završenu epohu europske povijesti, zajedno sa svime što je ista značila. A značila je, između ostaloga, tisak i strip-časopise. Sve što je polako došlo svom povijesnom kraju.


( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

André Franquin Jidehem

Gaston slavi šezdeseti rođendan

  • Prijevod: Milena Benini
  • Zagrebačka naklada 01/2018.
  • 56 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789532522105
  • Cijena 110.00 kn

Među više od devetsto i nešto gegova Gastona Zmotanca, čije je objavljivanje počelo u veljači 1957. godine, to jest prije točno šezdeset godina, trebalo je odabrati najreprezentativnije, najsmješnije, najprimjerenije, najomiljenije... ukratko, trebalo je (i nije bilo lako) odabrati najbolje od najboljeg.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –