Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 30.12.2014.

Andrej Nikolaidis : Devet

Kada su ključne riječi opisa knjige: tajna služba, okultizam, serijski ubojice i ratni zločini, teško da knjiga nije barem djelomično zanimljiva, ako ništa zbog sulude kombinacije motiva. Andrej Nikoaidis u romanu kriptičnog naziva "Devet" (već nam tu sugerira da će brojke, tj. numerologija odigrati značajnu ulogu u tekstu), po receptu HBO-ovog hit TV serijala "True Detective" ili "From Hell" Alana Moorea, spaja konspirativno, mistično, snovito i čak halucinantno sa surovim, ciničnim i iznimno nihilističnim. Izrazito filozofska i egzistencijalna razmatranja protagonista i još nekih likova sudaraju se s pitkom i intrigantnom žanrovskom fikcijom; to rezultira tekstom koji je prije svega teško ispustiti iz ruku, a usto i ne podcjenjuje čitatelje (iako je u određenim trenucima "prepametan").

Protagonist, autor kontroverznih novinskih članaka i čovjek koji je duboko zabrazdio u alkoholizam i lagano uletio u krizu srednjih godina (koju neminovno prati egzistencijalna kriza), spletom okolnosti, moglo bi se reći da je u pitanju vis major, doznaje kako je cijelo njegovo podrijetlo, a time i dio njegovog identiteta, falsificirano. Kako egzistancijalna kriza, te kriza srednjih godina i kriza identiteta nisu dovoljne, protagonist još pati od neobičnog poremećaja gdje na momente gubi svijest i budi se u nekom drugom gradu.

Nikolaidis uz intrigantni narativ nudi finu analizu društva i čovjekovog postojanja, a ono što je najbolje, on, barem u većini slučajeva, ne docira. Tih nekoliko situacija pametovanja i doslovnog filozofiranja nasreću ne škodi ukupnom dojmu (iako je pomalo iritantno) jer se idealno uklapa u pozadinu i svjetonazor protagonista i njegove intimusice Marije. Njegovo seciranje, njegovi zaključci su, dakako, pesimistični. Njegovi su likovi, barem oni s kojima simpatiziramo (ako je to zapravo ikako moguće), rezignirani i život ih ruši u nokdaun. Likovi koji su na poziciji moći ili oni koji će to postati duhovno su obogaljeni pragmatici "seljačkog" predznaka čiji emotivni radar nije u stanju percipirati emocije kroz koje, recimo, Marija prolazi.

U "Devet" Nikolaidis koketira s pinčonovskom paranojom i ljubavi prema teorijama urote te, slično (iako ne u istoj mjeri) kao i Pynchon raspršuje radnju na više lokacija i time ostvaruje zanimljiviju dinamiku. No faktor koji najviše mami čitatelja je upravo zlokobni okultizam koji je autor izvrsno ukorporirao u balkanski kontekst, samim time očuđujući Domovinski rat, njegove posljedice ali i događaje koji su mu prethodili.

Jedine zamjerke zapravo padaju zbog volumena tj. nedostatka istoga. Narativ je jednostavno toliko razgranat i posjeduje toliko čvorova da previše njih ostane nerazriješeno, tako da taman kad totalno "zagrizete" shvatite kako vam je ostalo tek trideset stranica i da će cijela priča ostati pomalo nedorečena (možete to shvatiti kao otvoren kraj). I dok je nedorečenost svakako efektnija, frustracija zbog iste pratit će vas još koji dan.

Auto-destrukcija, bunilo i paranoja spletom okolnosti postaju jedini mogući mehanizmi obrane u svijetu koji više nema smisla i u kojem se protagonisti osjećaju nevažnima, izgubljenima ili u najmanju ruku suvišnima. Nikolaidisov fiktivni svijet krajnje je crn i beznadan i dok njegovi "junaci" bulje u bezdan, bezdanu se ne da uzvratiti pogled.

 

Andrej Nikolaidis: "Devet"

Algoritam, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –