Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 02.09.2011.

Branko Kostelnik : Popkalčr

Branko Kostelnik: Popkalčr

Popkalčr Kostelnik Branko

Pisati o pop-kulturi nikad nije zahvalan posao, prvenstveno zato što se više-manje sve svodi na osobnu interpretaciju i što-je-autor-htio-time-reći, te eruditsko poznavanje kulturoloških fenomena (bendovi, subkulture itd.) koje graniči s patologijom. I eto, pred sobom imamo zbirku cijelog niza tekstova Branka Kostelnika "Popkalčr", koje veže samo jedna stvar, pop kultura.

Knjizi, dakako, prethodi predgovor u kojoj autor objašnjava da zapravo nije fan takvih zbirki tekstova, ali eto, nagovorili su ga urednici a i on je sam osjetio potrebu da takva knjiga izađe. Dakle, predgovor uključuje prebiranje po prošlosti, nabacivanje imena, lokacija, ideja i nekoliko anegdota. Dobro zapamtite riječ "anegdota", ona je ključna u Kostelnikovom građenju teksta.

Naime, autor se toliko razbacuje anegdotama da na trenutke ispada da piše o sebi, a ne, recimo, o Partibrejkersima ili kome već. Njegovo intimiziranje rijetko kad uspije ispasti simpatično, dapače, često ispadne samozadovoljno. Poput onog kad on i Cane iz Partibrejkersa piju za šankom, raspravljaju o pivu i na kraju se skoro njih dvojica, braća iz svemira, potuku oko toga koja je bolja piva. A zašto? Zato što nijedan ne popušta, jer je sve to, u konačnici, kako kaže, rock and roll.

Takvi, pomao banalni zaključci česti su u knjizi; na jednom mjestu tvrdi da se izvanredna bića poput Štulića, Rundeka i Koje pojavljuju jednom u sto godina. Kako to autor objašnjava? Nikako. To je jednostavno tako, i nema nikakve veze s nostalgijom. Na još jedan nezgrapan moment nailazimo u poglavlju o naslovnicima kultnih Ex-Yu rock albuma, gdje (osim što nedostaju slike koje bi itekako pomogle) autor ponovno sebe stavlja u centar pažnje, tako da mu, recimo, prilikom preslušavanja i gledanja u omot album "Katarina II" iz lijevog oka poteče suza, ili pjesnički zamišljeno gleda u omot albuma "Sjaj u Tami".

A tu su i neobične paralele između neusporedivih kategorija. Dakle, tvrdi autor, Majke su hrvatski pandan Nirvane, a Rijeka na neki način, po socio-političkom i kulturnom aspektu korespondira s Manchesterom. Nije da su usporedbe nebulozne, niti da ne posjeduju dodirne točke, ali tu se radi o toliko različitim fenomenima da uspoređivanje jednostavno nema smisla. Riječka scena i riječki kulturni život imaju potpuno drugačije polazišne točke od manchesterskih, kao što stvaralaštvo Majki, tj. poetika Gorana Bareta pronalazi svoje izvore iz potpuno drugog seta problema od Nirvane tj. Cobaina.

Rijetko što me može izbaciti iz takta kao prekomjerno citiranje i pretjerivanje fusnotama. To autoru polazi za rukom u tekstu "Madonna in erotica - erotica in Madonna", gdje se zapravo cijela priča svodi na citiranje cijelog niza autora te elaboriranja citata, da bi se na kraju, u fusnotama objasnilo kakve to veze ima s Madonnom. Cijela knjiga vrvi takvim nezgrapnim trenucima koji čitatelja polako more i tjeraju da ostavi knjigu sa strane.

Jedna od najvećih zamjerki knjizi jest što se Kostelnik u proučavanju pop-kulture zaustavlja nakon ranih devedesetih. Najrecentnija imena među bendovima (kad je već težište na muzici) su Nirvana i Majke (te usputno spominjanje TBF-a), od stranih se sve vrti oko općih pojmova: Iggy Popa, Nicka Cavea, Patti Smith, Waitsa, Dylana, Cohena itd. Da se razumijemo, to su redom izvanredni umjetnici, no Branko Kostelnik kao da odbija prihvatiti činjenicu da se u međuvremenu dogodilo milijun i kusur promjena u hrvatskoj i svjetskoj popkulturalnoj sceni.

Radiohead i mladi DIY bendovi su uzdrmali diskografske gigante svojim radikalnim pristupom u distribuciji, Libertinesi i Strokesi ubrizgali su dozu adrenalina umirućem, dekadentnom ruhu rock and rolla, a na istoku, u bliskom nam Beogradu, rađa se nova scena. Sve u svemu, to samo ukazuje na popriličnu dozu ziheraštva. Doduše, u knjizi povremeno nailazimo na poneku zanimljivu primjedbu, ali većinu vremena Kostelnik zapravo reciklira reciklirano.

Dosta zgodni momenti su intervjui u poglavlju "OUR kulture i velika vojnička konzerva paštete", gdje se bavi kulturnim životom zagrebačkog SC-a, pa iz razgovora s glumcem i performerom Željkom Zoricom doznajemo kako su potjerali Aerodrom iz prostorije za probu jer nisu odgovarali njihovim estetskim kriterijima. U svakom slučaju, poprilično je zanimljivo pročitati kako su ekipa iz Kugle i insideri poput Borisa Leinera doživljavali začeće nečega što će kasnije biti poznato kao Novi val. I da, ovo je jedan od rijetkih slučajeva gdje se, kada se priča o zagrebačkoj sceni osamdesetih, ne veliča trokut Zvečka - Blato - Kavkaz, što je poprilično osvježenje u tom području.

Knjiga je, dakle, kao i sama pop-kultura, kolaž, niz isječaka, od Caveovih koncerata do komparativne studije Majki i Nirvane. I dobro, možda je na trenutke suviše samozadovoljna, i dobro, neke su usporedbe pomalo nategnute, ali knjiga služi kao sasvim zgodan testament vremena, podsjetnik na cijeli niz otkačenih manifestacija i kulturoloških pojava. Mlađoj generaciji pružit će ok uvid u popularnu kulturu na Ex-Yu području, a kod starijih će vjerojatno potaknuti dozu pozitivne nostalgije.


Branko Kostelnik: "Popkalčr"

Fraktura, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Branko Kostelnik

Popkalčr

  • Fraktura 06/2011.
  • 308 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532662283
  • Cijena 169.00 kn
U svojoj novoj knjizi Branko Kostelnik pokazuje se kao pouzdani znalac popularne kulture koji suvereno rastavlja i sastavlja sve njezine elemente. U esejima i kritikama Kostelnik pokazuje koliko popularna kultura posljednjih desetljeća nemjerljivo utječe na svakodnevicu, ali i kako je visoku kulturu nemoguće zamisliti bez njezine popularne komponente.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –