Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nenad Bartolčić • 13.03.2012.

Castropolin poučak ili hibernacija neovisnih knjižara

Vijest da se gasi još jedna neovisna hrvatska knjižara, tj. da je kultna pulska knjižara Castropola zatvorila svoja vrata u četvrtak 8. ožujka pojavila se u relativno velikom broju hrvatskih medija.

To nije bilo čudno jer Castropola uglavnom nije imala problema s medijima, dapače. Vlasnica knjižare Magdalena Vodopija oduvijek je imala smisla za medijsku prezentaciju svojih projekata (ne, ne smatram to manom već vrlinom!), a knjižara Castropola ionako je bila ishodište kasnije medijski puno prepoznatljivijeg projekta Sa(n)jam knjige u Istri (i njegovih dodatnih modula kao što je npr. Monte Librić).


"Prva pulska privatna knjižara, koja postoji 21 godinu, dala je Puljanima mnogo toga lijepoga, a među tim darovima duha je i Sa(n)jam knjige u Istri, koji će i dalje 'ostati' u njoj. Naime, prostor knjižare, kako stvari stoje, pripast će Udruzi Sa(n)jam knjige u Istri kako bi se nastavili programi koje je zajedno radila s Castropolom: Pustolovni Monte Librić i Sa(n)jam u Castropoli. Na vijest o gašenju Castropole Puljani su reagirali vrlo emotivno. Magdalena Vodopija, vlasnica knjižare i direktorica pulskoga Sajma knjige, kaže da je to zato što Puljani drže do svojih kultnih mjesta, mjesta u koja rado zalaze, a da je u Puli teško dostići status takvog mjesta jer su Puljani jednostavno skeptični." (Vjesnik, 08. ožujka 2012.)

"Magdalena Vodopija razloge je ukratko opisala ovako: 'Situacija je očajna, ali ne želimo očajavati. Kriza u izdavaštvu poklopila se s općom krizom, a prva koja je stradala je knjiga - ipak je ona većini ljudi zadnja na listi stvari koje moraju kupiti. Nama je trenutno prioritet održati čvrstim temelje Sajma, a padanje u daljnje dugove da bi se održala knjižara ne možemo si dozvoliti. (...) Nekad su se knjižare uspjele uvelike pokrivati prodajom knjiga knjižnicama, ali taj su dio kolača preuzeli sami nakladnici. Nekad nije bilo internetskih knjižara, nakladničkih knjižara, kioska i prodaje u trgovačkim lancima, dakle knjižara je bila jedino mjesto na kojem ste mogli kupiti knjigu.' Dodaje da hladni pogon jedne knjižare poput Castropole stoji 30.000 kuna mjesečno, a računamo li se da je rabat u knjižari 30 posto, to znači da bi samo za pokrivanje hladnog pogona morala imati sto tisuća kuna prometa mjesečno - što je sada znanstvena fantastika." (Novi list, 28. veljače 2012.)


Dakle, lijepo je da su neke od kulturnih redakcija zatvaranju knjižare Castropola posvetile značajan medijski prostor, no ono što me u cijeloj priči smeta jest da su "karmine u Castropoli" ignorirali oni kojih bi se to trebalo i te kako ticati, isti oni koji se inače često vole javljati javnim reakcijama i tko zna kakvim sve ne poslanicama oko najrazličitijih društvenih (uglavnom povezanih s politikom) događanja, no vjerojatno malo "atraktivnijim" nego li je to gašenje jedne (ne)obične knjižare.

Naravno, u prvom redu ciljam na Hrvatsko društvo pisaca (HDP) i Društvo hrvatskih  književnika (DHK), koji su sve ove godine prešućivali zatvaranje ne samo jedne knjižare koje su imale kulturnopovijesnog značaja na mapi Hrvatske, pa je i ova opetovana njihova šutnja dio jednog "kontinuiteta" u kontekstu kojeg nestanak neovisnog knjižarstva hrvatskim piscima tj. njihovim udrugama nije dovoljno atraktivna tema da bi na to predsjednici ovih znamenitih udruga barem jednom utrošili svoje dragocjeno vrijeme.

S druge strane, ne manje me zanima koliko će se pisaca (pogotovo od onih koji čitateljima danas postaju poznatiji po svojim kolumnama u dnevnim novinama, tjednicima, na portalima... nego li po objavljenim knjigama) javno prisjetiti knjižare u Puli u kojoj su sami vjerojatno i ne jednom promovirali svoje knjige, družili se sa svojim čitateljima i kasnije o tome čitali u novinama ili gledali na televiziji, slušali na radiju... ili su gostovali na svima dragom Sa(n)jam knjige u Istri (jer najbolji hrvatski knjiški sajam i knjižara bili su povezani pupčanom vrpcom).

Nekako ipak vjerujem da su iskazali barem usmeno riječi podrške Magdaleni Vodopiji i njenoj ekipi (jer svaka dobra knjižara je tim zanesenjaka), no kad već javno zbore o koječemu mogli bi reći/zapisati i koju javno o knjižari na koju će uspomena zasigurno biti trajnija nego li uspomena na kakvog trenutno aktualnog političkog moćnika i njegove afere. No, kolumne se još uvijek relativno dobro plaćaju, a tiskovine se sve manje prodaju, pa možda zatvaranje knjižare uistinu i nije neka tema... no, možda sam ipak preuranio s prognozama, živi bili pa čitali!

( *13.3. - za sada sam primijetio da se duljim tekstom oglasio Miljenko Jergović u Jutarnjem listu i na svom webu... * 16.3. - oglasila se Olja Savičević Ivančević u svojoj kolumni koju piše za t-portal.hr )


Ako ste malo pažljivije čitali novinske tekstove o zatvaranju Castropole, Magdalena Vodopija nije svoju knjižaru otpisala baš za sva vremena, već sadašnje zatvaranje interpretira kao prekid nužan da bi se stvorio novi model neovisne knjižare (jednom knjižar uvijek knjižar!), u neko bolje vrijeme kada će se prethodno dogoditi i pospremanje nereda na hrvatskom tržištu knjiga, i u kojem će za razliku od danas međusobni odnosi svih sudionika u cehu biti ako već ne idilični a onda barem manje međusobno neuviđavni.

Pa iako bih se složio s glavninom razloga koje Magdalena Vodopija navodi a koji nisu išli u prilog opstanku knjižare tj. koji su uzrokovali posustajanje neovisnih knjižara u Hrvatskoj (brojni vašari knjige, pojava nakladničkih knjižara, prodaja knjiga na kioscima, sajamske prodaje i ine rasprodaje, kriza tj. sve slabija platežna moć potencijalnih knjigokupaca, loš tretman knjige u medijima...) s jednim se ipak ne bih složio. Naime, neosporno je da je Internet donio brojnu virtualnu konkurenciju u vidu nakladničkih web shopova ili knjižara, no dobra "zemaljska" knjižara s pametno osmišljenim prisustvom na webu, svojom virtualnom ekstenzijom i na društvene mreže ima veću šansu na uspjeh na internetu od malo prije spomenute web konkurencije. Pogotovo ako ima dugu zemaljsku tradiciju.

Knjižarama (a neovisnima pogotovo) veliki je problem uvijek predstavljala visina najma prostora, koji koliko čitam u slučaju Castropole i nije bio od presudnog značaja jer je bio višestruko puta manji nego li su ga npr. plaćale ili plaćaju knjižare u Zagrebu. Naravno, tu su i plaće zaposlenika, režijski troškovi, administrativni troškovi... no oni nisu posebna specifičnost samo u knjižarstvu.

Međutim, neprepoznavanje osim trgovačke i kulturološke funkcije pojedinih knjižara ide na dušu i svim dosadašnjim ekipama koje su se izmijenile u Ministarstvu kulture koje knjižaru (knjižarstvo) kao dio knjižnog lanca predugo nije prepoznalo (pa niti podržavalo, osim deklarativno) kao u najmanju ruku bitno drugačiju trgovinu od npr. trgovine namještajem, ili mjestom kakve druge uslužne djelatnosti. Tek posljednjih nekoliko godina Ministarstvo kulture podupire izvođenje programa u knjižarama (promocije knjiga, čitanja), ali to zapravo i nije previše konkretna mjera pomoći knjižarstvu, njome se indirektno i opet čak i više podupiru i nakladnik, autor...

Stoga, što je zapravo sve ove godine najviše "ubijalo" neovisne knjižare? U prvom redu već spomenuto neprepoznavanje njihove kulturološke i odgojne uloge, ali i izmještanje prodaje iz knjižara u ruke nakladnika, što bi se možda još i moglo izdržati da se u praksi nije događala nelojalna konkurencija. Knjižarama je npr. sredinom 90-ih grubo oduzeta mogućnost prodaje knjižnicama jer su nakladnici knjižnicama nerijetko nudili i veće popuste nego li su knjižarama odobravali rabate, a od rabata knjižare žive (za neupućene, rabat je iznos, provizija, koju knjižara dobija za uslugu prodaje knjige, a formira se u postocima od maloprodajne cijene knjige). Uvođenje jedinstvene cijene knjige to je pokušalo popraviti, no ta se mjera u Hrvatskoj uvela prekasno, a još uvijek nije zaživjela kao zakonska mjera kakvom je bila planirana od početka.

Ipak, Sporazum o jedinstvenoj cijeni knjige barem je malo onemogućio besramno manipuliranje cijenama (varanje i kupaca i ministarstava), i u prvom trenu barem malo zaustavio "najezdu skakavaca" tj. uličnih vašara knjigom, prodaja s velikim popustima doslovno i pred vratima knjižara (ili u neposrednoj blizini), što se pak danas u vrijeme sveopće krize i besparice kao praksa ponovno vraća.

Tim sam se više svojevremeno neugodno iznenadio kada je baš Magdalena Vodopija iz tada samo njoj znanih razloga okrenula leđa inicijativi oko uvođenja jedinstvene cijene knjige u Hrvatskoj (da, i knjižari kao i nakladnici vole igrati svoje "strateške" igrice!), te iste mjere koju su nam nedavno lijepo "nacrtali" stručnjaci s njemačkog tržišta knjiga na nedavnom skupu "Nakladništvo danas", koja je u Njemačkoj osigurala raznolikost knjižnog tržišta, supostojanje velikih i malih igrača na sceni.

No, bilo kako bilo, na Hrvatskoj je da izbrusi postojeći sporazum i pretvori ga u zakonski akt, pri čemu se ne smije dozvoliti da pojedini veliki igrači prekroje sporazum sebi u korist, jer institut jedinstvene cijene nije bio donešen da pogoduje nekima više a nekima manje (to što ga se trenutno izvrdava na različite načine na žalost je problem njegove ograničenosti kao ne-zakonskog akta, s tek slabašnom batinom u ruci Ministarstva kulture).


I dok je ozakonjenje jedinstvene cijene knjige nužno da bi se uopće i razmišljalo o poticanju otvaranja novih, nenakladničkih knjižara, koje bi ponudile alternativni izbor brojnim srednjim i manjim nakladnicima koji ne mogu više izdržavati previsoke rabate i prevelika kašnjenja u plaćanju, potrebno je i regulirati odnose nakladnika i knjižara.

Tu odmah moram istaknuti da se protivim bilo kakvim zabranama ili tendencijama da se knjižarstvo razvija na uštrb razvoja nakladništva, baš kao i da se nakladništvo razvija na uštrb autora. Poznato mi je da bi neki knjižari rado dekretom propisali da nakladnici više ne smiju direktno prodavati knjige knjižnicama već bi tu ulogu trebali prepustiti knjižarama, ili da bi neovisne knjižare po ugledu na sadašnje knjižarske lance krenu tražiti kruha preko pogače tj. knjižarske rabate koji će prelaziti 40% pa se penjati i do 50% od maloprodajne cijene i sl., i to se ne smije dogoditi. Jer, dokle god popusti bibliotekama ne prelaze 10% tada svi, i neovisne knjižare, imaju mogućnost prodavati knjige istima, pod uvjetom da nakladnici i veletrgovci na dobro poznate načine ne motiviraju knjižničare.

Danas je potpuno neprirodno da na jednoj strani vage u mnogo primjera imate knjižaru (mahom u vlasništvu nekog nakladnika) koja nerijetko na ovaj ili onaj način (rabat + ostali vezani troškovi distribucije) uzima i polovicu od maloprodajne cijene knjige, a na drugoj strani vage imate nakladnika knjige (gdje je sadržan i autor, prevoditelj, ilustrator, tiskar i svatko tko je sudjelovao u proizvodnji knjige, od rukopisa pa do finalnog proizvoda) kojemu zbog sve manjih naklada ostaje premalo da podmiri osnovne troškove proizvodnje knjige. A bez proizvodnje novih knjiga nema perspektive niti za autora, kao ni sve ostale koji sudjeluju u njenom stvaranju.

Na žalost, manji i srednji nakladnici koji se nisu u stanju othrvati monopolističkom položaju vodećih hrvatskih "lančara" (nakladnika-knjižara) pristaju na sve teže i teže uvjete, odobravaju sve veće rabate, a postalo im je normalno da daju i po desetak posto veći rabat knjižari ali i ne pomišljaju da povećaju za koji postotak honorar autoru. Ministarstvo kulture pak podupire proizvodnju nakladnikovih izdanja, a objektivno se pri tome znatan dio tih subvencija praktički prelije na stranu "lančara".


Ono što svakako treba shvatiti u startu, prije nego li se počne s bilo kakvom akcijom oživljavanja neovisne knjižarske mreže, jest da oporavka knjižarstva u Hrvatskoj (ali niti nakladništva) nema ukoliko se postepeno ne počne dokidati komisijska prodaja tj. da je neophodno da knjižare počnu kupovati barem dio neupitno komercijalnijih naslova na tzv. čvrstu fakturu (uz pravo povrata na način kako je to regulirano i u svijetu). S jedne strane ta bi mjera osigurala brži protok novaca između knjižara i nakladnika, a i knjižari bi se počeli puno odgovornije ponašati pri nabavci knjiga, pažljivije bi naručivali, i bili bi prisiljeni i dodatno se potruditi da prodaju kupljenu knjigu. Riječ je o postepenom prelasku, za sada samo o smanjenju udjela komisijske prodaje, ali on se jednostavno mora dogoditi, taj proces jednom mora započeti.

Naravno, sve te mjere i promjene izdvojene nemaju šansu na uspjeh ukoliko barem tri ministarstva - Ministarstvo kulture, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva - koja su svako na svoj način nadležno za sudbinu knjige u Hrvatskoj (pa tako i knjiškog ceha) napokon ne počnu međusobno komunicirati, a ne kao što je to do sada bio slučaj da su se ponašali kao tri ministarstva iz tri sasvim različite države!

Ministarstvima treba pridodati lokalne strukture "na terenu", u gradovima, koje bi se jednako trebale uključiti ne na način da samo daju podršku akciji otvaranja novih knjižara (kroz npr. ponudu povlaštenog najma za knižarsku djelatnost), već i da počnu doživljavati i svog lokalnog nakladnika kao proizvođača proizvoda koji uza svoje tržišne atribute ima i neospornu (ok, neki više a neki manje) kulturološku dimenziju. Lokalne uprave bi i svoju lokalnu knjižnicu trebale početi doživljavati drugačije od pukog potrošača novca, da ne kažem smetala.

Proizvodnja knjige osim kulturološke i obrazovne jest prije svega i gospodarstvena djelatnost, pa ako je moguće subvencionirati ili na koji drugi način pomagati brojne druge proizvodne grane, zbog čega bi bavljenje knjigom u Hrvatskoj bilo iznimka? U knjižnom sektoru ne radi ništa manje ljudi nego li u brodogradnji ili u nekim drugim proizvodnim sektorima, i pogrešno je brigu oko toga prebacivati gotovo isključivo na Ministarstvo kulture.

Stoga je potrebno osigurati povoljne, namjenske kreditne linije za bavljenje nakladništvom i knjižarstvom, potporu programima koji bi se izvodili u knjižarama i tako vraćali ljude knjizi, pa kad se tome pridoda reforma sustava obrazovanja, osmisle novi lektirni programi, akcije poticanja čitanja i dovedu u red hrvatski mediji...


Dakle, bez te ne tako jednostavne sinergije, koja daleko nadilazi mogućnosti samog knjiškog ceha u Hrvatskoj, neće se uspjeti održati (a kamoli razviti) uspješno niti nakladništvo niti knjižarstvo (pa ni knjižničarstvo), a bez oporavka tih karika lanca knjige ne može uspjeti niti inicijativa autora koja bi željela poboljšati neodrživ status u kojem se nalaze hrvatske spisateljice i spisatelji.

Nemoguća misija? Slagalica je vrlo kompleksna, no treba vjerovati i u naizgled nemoguće, a prije svega djelovati da se nešto dogodi. Pa makar i čudo.

– Zatvaranje knjižare Castropola –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –