Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Sven Popović • 09.12.2014.

Damir Karakaš : Blue Moon
Održava se
01.01.1901.

U bližoj povijesti Hrvatske definitivno ne postoji period koji se više ucrtao u kolektivno pamćenje koliko Domovinski rat. Po tome možemo zaključiti kako je rat jedna od učestalijih i prominentnijih tema romana, kratkih priča, kratkometražnih i dugometražnih filmova te drugih oblika umjetnosti. I dok će se većina autora više ili manje izravno referirati na rat, neki će to napraviti suptilnije, ući će nekim stražnjim ulazom ili će se ušuljati kroz prozor. Takav je pristup samo naizgled manje zanimljiv, on zapravo, osim što je mnogo suptilniji, nudi mnogo više prostora za manevar i, ono što je možda najbitnije, daje autoru šansu da baci svjetlost na neke druge fenomene.

Damir Karakaš je jedan od takvih autora i to nam sugerira već samim naslovom romana. "Blue Moon", mnogo puta obrađivana balada Richarda Rodgersa i Lorenza Harta možda je najpoznatija u izvedbi Elvisa Presleyja, ali zašto je to bitno? Za početak, protagonist je rockabilly koji mladost i propalo studiranje doživljava u predratnom Zagrebu. S druge strane, nekog će "Blue Moon" s razlogom podsjetiti na "Mystery Train" Jima Jarmuscha, gdje se pjesma provlači kroz cijeli omnibus povezujući priče autsajdera u Memphisu.

Sličan je slučaj i u ovom romanu; sjeta "Blue Moona" posvuda proganja protagonista Čarlija, propalog studenta agronomije koji se ne uklapa ni u jedan spektar svog života. Svakako je suviše živopisan i otvoren za svoj rodni kraj, nedovoljno je zagrijan za faks, nedovoljno je velik patriot da bi se pridružio vojsci, a možda je premlad i suviše nestabilan da bi bio otac.

Naizgled jednostavan straight story s blago ljubavnim i mladenačkim podtekstom zapravo cilja na mnogo razina. Autor secira društvo uoči rata i tranzicije uz pitku priču koja će vas na trenutke iznenaditi nenadanim udarcem u pleksus. Karakaš "šara" na sve strane, od prepoznatljivih zagrebačkih lokacija poput legendarnog Kulušića, Jabuke do pomalo zaboravljenih lokacija poput studentskog doma Moša Pijade. Zatim se kreće iz urbanog u ruralno, točnije iz Zagreba u rodno selo protagonista, mjesto gdje je pitanje "čiji si ti" i dalje jedino bitno. Možda najbitnije, roman kreće iz mladosti i Blue Moon večeri u Kulušiću do Čarlijevog pogleda na kamion pun leševa i shvaćanje kako je jedan životni period, vjerojatno najljepši, nasilno prekinut.

On problematizira niz stvari: primitivizam malog mjesta, iščašeni patriotizam čije je ludilo imalo katastrofalne posljedice po društvo, uništena mladost više generacija, vječita potreba gledanja u prošlost (retorika ustaša protiv partizana je i više nego aktivna i danas), privatizacije i u konačnici kult zločinaca i kriminalaca.

To ostvaruje ogoljenim, nimalo kićenim stilom i čvrstim, britkim rečenicama koje su u potpunosti lišene patetike u koju je lako upasti kad je jedna od tema anticipacija rata.

U kratkim crtama nas podsjeća na kolektivno ludilo koje je zahvatilo Jugoslaviju, podsjeća nas na diskriminaciju i netrpeljivost prema Srbima u Hrvatskoj, na bezumno nasilje prema bilo čemu stranom, bili to ne-Hrvati, ne-katolici ili jednostavno pripadnici određene subkulture čija se estetika i filozofija kosi uniformiranošću (ponekad i doslovnom) većine. Podsjeća nas jer kao narod prebrzo zaboravimo neke stvari, dok retoriku o ustašama i partizanima vučemo već desetljećima (kao što, uostalom, i sam roman demonstrira).

Jedina zamjerka je zapravo Karakaševa neodlučnost u vezi toga hoće li roman više biti prikaz Čarlijeve egzistencijalne krize i izgubljene mladosti ili prikaz krize u koju je upala Jugoslavija, tako da su prijelazi iz intimnog u općedruštveno ponekad prenagli, ali i donekle shvatljivi s obzirom na društvenu klimu koju autor nastoji i uspijeva opisati.

"Blue Moon" izvrstan je roman jer je hrabar (a pritom ne blentavo provokativan), stilski više nego solidan, jer baca svjetlost na manje spektakularne (koliko god to možda degutantno zvučalo) momente u Jugoslaviji netom prije rata i, u konačnici, jer pokazuje kako je bilo kakav oblik non-konformizma, u "Blue Moon" konkretno kokotica i Čarlijeva neprilagođenost, nužan za zdravo društvo.

Damir Karakaš: "Blue Moon"

Sandorf, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –