David Graeber : Dug

Održava se
01.01.1901.

Od začetka još uvijek prisutne ekonomske krize ekonomisti i političari podijelili su se u dva tabora. Rasprave na temu izlaska iz krize svode se na dilemu - štedjeti jer ne možemo živjeti iznad svojih mogućnosti, ili trošiti da bi smo pokrenuli privredu. U suštini, oba tabora samo pokušavaju reanimirati postojeći ekonomski sustav, bez njegova ozbiljnijeg promišljanja i temeljitijeg rekonstruiranja.

Iako se čini da zagovornici štednje trenutačno pobjeđuju (u toku su prvi znaci oporavka evropskih država kojima je nametnuta stroga štednja) taj bipolarizam doima se poput luđačke košulje. Građanima se nameću rješenja koja se svode na odabir manjeg zla, i koja u konačnici predstavljaju tek zatvoreni krug reproduciranja postojećeg stanja, ne samo temelja kapitalizma poput sistemske eksploatacije slabijih, hiperproizvodnje i hiperpotrošnje, već i financijalizacije sustava, dužničke krize, fetiša permanentnog rasta, oligarhijskog bogaćenja, itd.

Zato je pravo osvježenje kad se može čuti nekog tko na drugačiji način, rekli bi smo "izvana", promatra ovaj problem, odnosno neki njegov određeni segment. Antropolog i anarhist David Graeber tu se čini kao jedan od najoriginalnijih. Niti antropologija kao znanost koja ekonomiju dodiruje samo rubno, niti anarhizam kao već poznata (i potrošena) ideja, ne čine se posebno relevantnim polazištima za svjež pogled na postojeću krizu. No Davidu Graeberu antropologija daje izvanredno dubinski uvid u problem, a anarhizam i anarhistički temperament potrebnu oštrinu za otvaranje prema novim idejama. Definitivno, ovdje je riječ o čovjeku koji pokušava oboriti drvo.

U svojoj golemoj knjižurini, naslovljenoj "Dug: prvih 5000 godina" Graeber udara odmah u glavu. Kratkoročni cilj je onemogućiti MMF da nameće strukturu prilagodbe zemalja Trećeg svijeta koje se nalaze u dužničkom ropstvu. A dugoročni cilj mora biti oprost dugova. Pritom Graeber ne kaže da se zalaže za oprost, ili da smatra da je oprost rješenje, već naglašava da se - bori! - za slamanje Međunarodnog monetarnog fonda kao svjetskog utjerivača dugova te za opći oprost dugova, svojevrsni biblijski jubilej, jer „trideset godina dotoka novca iz najsiromašnijih zemalja u najbogatije bilo je više nego dovoljno".

O kakvoj novčanoj transfuziji se radi? Sedamdesetih godina u vrijeme naftne krize zemlje OPEC-a prebacile su gomile novostečenog bogatstva na Zapad. Banke su odmah po svijetu počele tražiti diktatore i vođe Trećeg svijeta nudeći im kredite s niskim kamatnim stopama. No zbog restriktivne američke monetarne politike već početkom osamdesetih kamate su skočile na astronomskih dvadesetak posto - što je osamdesetih i devedesetih izazvalo dužničku krizu Trećeg svijeta. Tada se kao utjerivač pojavljuje MMF koji traži od dužnica financijsko restruktuiranje, ukidanje subvencioniranja osnovnih namirnica, odustajanje od besplatne zdravstvene zaštite i besplatnog obrazovanja, i druge poznate zahtjeve.

Zajednice Trećeg svijeta to baca u novi krug siromaštva. Nedemokratski instalirani diktatori zaduživali su države, dobar dio kredita odmah prebacivali na svoje račune i račune svojih dvorjana, a dugove bi sada trebali otplaćivati građani koji ni sa zaduženjima ni s režimima koji su se zaduživali nisu imali nikakve veze. I tako funkcionira novčana transfuzija od siromašnih i gladnih prema bogatima i zadriglima.  

Nije to ništa nepoznato, sukus tog ekonomskog modela poznat nam je još iz Alana Forda, epizoda sa Superhikom, alkoholičarem koji siromašnima krade nagriženu šnitu tirolske da bi ju stavio na prepuni stol bogataša. No David Graeber grmi poput Mojsija u hollywoodskim produkcijama Cecila B. De Milla: dugovi se poništavaju, narodi oslobađaju! To je zahtjev. Na sljedećih petstotinjak stranica Graeber od tog zahtjeva kuje političko, ekonomsko i historiografsko oružje, čvrsto i oštro poput samurajskog mača.

"Dug" je vrtoglavo spuštanje u povijest duga, novca, kamata, financija, ekonomskih sustava i ekonomsko-vojnih kartela. Graeber je prvenstveno fascinantan kao antropolog, s izvanrednim poznavanjem svakodnevnog života prvobitnih zajednica od Sjeverne Amerike preko Afrike do Australije. Graeber je i izvanredni povjesničar, ne samo ekonomije već i opće povijesti. Naposljetku, on je i originalni mislilac, političko-društveno-ekonomski revolucionar kojem ono što se zbivalo prije pet godina i ono od prije pet tisuća godina (kada se prvi puta javlja kamata na dug) predstavlja jednako poznati bazen informacija i iskustava.

Podupirući svoj zahtjev za oprost duga Graeber navodi primjer Mezopotamije gdje se 2400. pr n. e. prvi puta pojavljuje kraljevski proglas s općim poništenjem duga (to je ujedno bilo i prvi puta u povijesti da se u nekom političkom dokumentu pojavljuje riječ "sloboda"!). Pola stoljeća kasnije objavljuje se još jedan opći oprost dugova, ovoga puta s jasno navedenim uvjetima: poništavaju se svi neotplaćeni zajmovi, svi oblici dužničkog služenja, čak i oni koji se temelje na neplaćanju kazni za zločin.

Slični ukazi o oprostu dugova i obredu razbijanja "dužničkih pločica", kako "jaki ne bi ugnjetavali slabe", pojavljuju se nebrojeno puta u sumerskim, babilonskim i asirskim zapisima. A tu je i poznati "kamen iz Rosette" koji je poslužio za dešifriranje hijeroglifa, kod kojeg je manje poznato da je posrijedi stela podignuta 196. pr. n. e. kako bi objavila oprost dužnicima i zatvorenicima.

"Sloboda" je i u Bibliji, kao i u Mezopotamiji, podrazumijevala oslobođenje od dugova. I oslobođenje židovskog naroda tumači se u tom svjetlu. Kršćani pod „iskupljenjem" podrazumijevaju i "uništenje cjelokupnog računovodstvenog sustava", a "svršetak povijesti bit će onaj trenutak kad nastupi novi početak i svi se dugovi napokon izbrišu, a anđeoske trublje gromoglasno najave završni oprost, tzv jubilej".

Dakle, povijesni presedani su tu: uključujući i noviji primjer Argentine koja je 2002. proglasila bankrot i objavila da neće vraćati dugove. A tu je i povijesna nužnost. Ne treba objašnjavati što je za jedno društvo značilo kada su dužnici davali sinove i kćeri u ropstvo kako bi otplatili dugove, ili kada su seljaci ostajali bez zemlje zbog hipoteka. Dužničke krize razarale su društvenu, ekonomsku i vojnu osnovicu zajednice i u drevno doba, a razaraju ih i danas.

Naravno, mnogi će reći da se u pravnoj državi dugovi moraju vraćati. Ali isto se tako može reći da u pravnoj državi bogati ne bi smjeli (do krajnjih granica) iskorištavati siromašne. I pritom ne mislimo samo na lihvarske kredite. Graeber govori o općem oprostu: koji bi se odnosio i na međunarodni i na potrošački dug.

 
David Graeber: "Dug: prvih 5000 godina"
Preveo Damir Biličić

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )