Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 12.09.2019.

Davorin Horak : 'Spekulativna fikcija' je dobar marketinški trik, ali zapravo opsjena

Davorin Horak

Jesu li nakladnici (i njihovi autori) koji su specijalizirani za izdavanje/pisanje žanrovske literature marginalizirani u odnosu na one iz mainstream književnosti i publicistike, kakva je situacija na području SF-a i spekulativne fikcije i kakve su perspektive ovog žanra u Hrvatskoj, koje nove knjige priprema... i o još mnogo zanimljivih "cehovskih" tema razgovaramo s Davorinom Horakom, pokretačem nakladničke kuće Hangar 7.

Ovo je integralna verzija razgovora koji je u znatno kraćem obimu objavljen u prilogu "BestBook" tjednika Express.

 

Prodavač snova Benini Milena
Izgnani Delač Ivana

Nenad Bartolčić: Krenimo od imena. Zašto baš "Hangar 7"?

Davorin Horak: Misliš zašto ne Hangar 6, 9, 13 ili bez broja? Šalim se. Mitologija imena ide otprilike ovako. Velik sam ljubitelj aviona i fan avijacije, dobar dio svojih srednjoškolskih dana proveo sam na aerodromu u Lučkom, a sve u želji da postanem vojni pilot. Hangari su mi u Lučkom, potom u JNA, bili fascinantni, čega je tu svega bilo... Meni su i knjižnice nešto kao hangari znanja puni magičnih svjetova. Broj sedam ima hrpu značenja i sada nisam baš sasvim siguran, ali mi se najviše sviđa objašnjenje da sam tada gledao, nakon dugo godina, kultnu seriju "Blakeova sedmorka" i voila, broj sedam.

Kakvi su bili Hangarovi počeci? Postoji li kakav prequel onome što je Hangar danas?

Iz današnje perspektive, a ima sada da je od početaka prošlo cijelo desetljeće, čini se da nije bilo odveć teško. To su sad već zamagljena sjećanja iz davne 2008. godine ali čini mi se da je sve izgledalo okej iako je ubrzo stigla kriza. Tada smo se bavili marketingom i nije bilo loše, organizirali smo neke sajmove i događanja i nekako se valjda pripremali za izdavaštvo koje je krenulo 2011. ali se ozbiljnije razvilo (da ne kažem iskristaliziralo) 2015. Iako mi se čini da smo još do prošle godine posao više shvaćali hobistički. Eto, to ti je prije neki origin story nego prequel.

Zadržimo se još malo na terminologiji. Kada govorimo o tvojoj izdavačkoj kući bi li se ona ponajprije mogla podvesti pod izdavača SF-a ili izdavača spekulativne fikcije? Ili da upotrijebimo neki treći "opisni" termin?

Idemo redom. SF većinom svi znaju što je iako ne postoj konsenzus što to zapravo SF jest, odnosno što od literature spada, a što ne spada u SF. Trakavica oko termina traje od kada je skovan a kod nas se udomaćio kao nezgrapan prijevod “znanstvena fantastika”. Za to pak znaju doslovno svi – oni koji čitaju SF i oni koji to smatraju glupošću i koriste termin isključivo u pejorativnom smislu, što me zna propisno naživcirati. Sada u priču upada termin “spekulativna fikcija” koji je dodatno zamutio vodu umjesto da je razbistri. Meni nije baš legao ali razumijem zašto postoji. Svaka je fikcija spekulativna, ali bi samo “spekulativna fikcija” trebala sadržavati ono što se označava kao SF, fantasy i horor. Dakle sve ono gdje ima ikakva primjesa nadnaravnog, izmišljenog, smještenog u budućnost, povijesno promijenjenog... mogli bi tako nabrajati.

Spekulativna fikcija naprosto bolje zvuči svima u lancu. Autori se tako više ne boje etiketiranja tim ogavnim žigom SF – oni sada pišu spekulativnu fikciju. Čitatelji pak sada uzmu knjigu spekulativne fikcije u ruku, iako čitaju običnu space-operu, ali se nekako moraju manje sramiti kada u društvu ili na Fejsu kažu što čitaju. Posebno je to fino za velike autore koji se slučajno obrecnu u neobranom žanru pa onda rukama i nogama svoj tekst miču od SF-a, ali im je “prihvatljivo” da pišu spekulativnu fikciju. Zato jako volim pokojnu Ursulu K. Le Guin koja je znala takvima stati na kraj.

Uglavnom, spekulativna fikcija je dobar marketinški trik, ali zapravo opsjena. Nemam ništa protiv da knjige podijelimo u neke žanrovske razrede po temi ili u korpusu cjelokupne povijesti književnosti, ali da se razdvajamo isključio po liniji dobre i loše literature. Ima dobre i loše lijepe književnosti (mainstream), ima dobrog i lošeg SF-a. Besmisleno je reći da je sva lijepa književnost vrijedna čitanja, jer nije, kao što je iritantno čuti da je sve što je SF šund.

U svjetlu toga rezimiram da se Hangar 7 bavi isključivo spekulativnom fikcijom i ne planira objavljivati krimiće, ljubiće, vesterne i kuharice, osim ako ne spadaju u spekulativnu fikciju :)

Malo tržište, mali jezik, ne prevelika razina navučenosti na knjigu i čitanje, koliko je to utjecalo na same Hangarove početke? Kojim ste naslovima probijali led?

Kada se upustiš u proizvodnju knjiga, vjerojatno najvažniji trenutak je onaj kada spoznaš da si sada s one druge strane. Nisi više čitatelj, zaljubljenik, nije to nešto čime samo upijaš nestvarno i širiš si horizonte, maštariš. Sada su tu Excel tablice, analize, pregovori, poslovni planovi i čini ti se da si odjednom umrljao neku svoju nevinu ljubav, da je to sada odjednom “posao”, a u poslu, vrijede druga pravila gdje nije baš upitno slušati srce već gledati brojke. Dobro, to zvuči možda malo grubo i previše kirurški, ali mislim da sam jasan. Krenuli smo prvo s časopisom i meni je jako logično bilo da ga nazovem "Sirius B". Potom smo odlučili stvarati svoje antologije pa su nastali "Titan" i "Nebula", zatim edicija domaćih autora pod bibliotekom “Solaris” i konačno danas imamo nekoliko biblioteka u kojima objavljujemo suvremene autore, klasike žanra, stripove i odnedavno teoriju (prva u nizu je filmološka knjiga Scotta Bukatmana o filmu Blade Runner). Zaključak je da mi još uvijek probijamo led i mislim da je to u našoj državi jedno kontinuirano stanje.

Hrvatsko tržište SF-a prije dvadesetak godina i danas, sličnosti i razlike, što je od toga dvoga danas dominantnije od toga? Čini mi se da je bilo više igrača na sceni, pogotovo što se SF-a tiče, da je produkcija naslova bila veća... sjećam se tadašnje produkcije Izvora, Zagrebačke naklade i drugih?

Vjerojatno bi me iznenadile činjenice kada bi sada dobio jednu hladnu i krutu tablicu s usporedbama, danas i onda. Moje sjećanje kaže da toga možda nije bilo više ali je bilo prepoznatljivo (da ne kažem grupirano) u programima tek nekolicine izdavača. Da, Izvori, Zagrebačka naklada, Algoritam, Mentor, Lukom... Danas, a govorimo o vremenu nakon što je Algoritam propao, stvorio se određeni vakuum u prostoru SF literature koji sada popunjava gotovo svaki veći nakladnik, neki više, neki manje (s tim da su neki objavljivali i pokoji SF i u doba Algoritma). Kod Naklade Ljevak ćeš naći knjige za mlade koje spadaju u SF, Fraktura ima naslova koji su spekulativna fikcija, jedan od značajnijih žanrovskih romana, "Hvalospjev Leibowitzu" je objavio Verbum, onda Lumen, Stilus, Mozaik, Mitopeja, Zagrebačka naklada, Breza, Egmont – svi oni objavljuju SF, a dogodi se i da Katarina Zrinski objavi kultni kiberpank roman „Neuromancer“ Williama Gibsona, a Sandorf genijalnu zbirku Asje Bakić „Mars“.

Meni se čini da situacija nije toliko loša osim kada gledaš u kontekstu poluraspadnute i nefunkcionalne države jer tek tada vidiš da zapravo jadno održavamo nešto što je danas trebalo biti znatno bolje. Mi smo tu neka mala iznimka jer smo se opredijelili za SF u potpunosti i mislim da smo jedini takvi u ovoj našoj maloj bari.

A koliko su u kontekstu stvaranja te specifične nišne publike bili važni časopisi poput Future, Siriusa? 

Svakako su odigrali ključnu ulogu jer je suvremeni SF izrastao iz kratke priče objavljivane u raznim časopisima. Kažu da je SF najbolji u kratkoj formi. Sirius je legendarni projekt, tu nama nikakve sumnje, i oblikovao je dobar žanrovski ukus svima koji su ga čitali. Osim toga, dao je i nešto kasnije prostor za domaće (jugoslavenske) autore što je bio vrhunski potez. Danas se bez puno pardona može reći da je Sirius objavio vrhunske prijevode, ali meni je važniji jer je objavio genijalne stvari nekih domaćih autora koji su pisali stvari u bok svim velikanima koji su obilježili žanr. Futura je to nastavila biti u nešto drukčijim okolnostima ali je bila važan nasljednik. 

To isto pokušavaju Ubiq i Sirius B. Ubiq pruža potpuni prostor domaćoj i regionalnoj produkciji i teoriji, a Sirius B više prijevodnoj i zapravo se idealno nadopunjuju. Međutim vremena se jesu promijenila i puno toga je sada dostupnije nego u vremenu Future, a pogotovo Siriusa, no interes za kratke uratke žanrovske proze ne jenjava. Naravno, internet je nezaobilazan, ali i to je još samo jedan oblik konkurencije, na to se ne možeš ljutiti. Zato i Ubiq i Sirius B imaju ono čega na internetu nema.

Koje bi autore hrvatskog SF-a / spekulativne fikcije mogao izdvojiti čija bi se djela trebala ravnopravno percipirati kada se npr. sklapaju liste za pojedine književne nagrade (naravno, pod pretpostavkom da u tom trenutku imaju neku dobru novu knjigu)?

Ovisno o tipu književne nagrade i propozicijama s kojima je definirana, meni je nagrada relevantna ako se u izbor uzme sve što u zadane okvire nagrade spada i odabere najbolje. Ako se po liniji žanra ili predrasudama naslovi izbacuju ili se izvanknjiževnim nekim normama liste “podmazuju”, e onda me ta nagrada zapravo ne zanima. Mislim da je zapravo veći problem taj da i kada se u obzir uzme neki SF naslov da u žiriju sjedi uglavnom netko tko o tome nema nikakvog pojma. I odmah ti mogu reći da bi jedan Predrag Raos morao biti na listi (pod uvjetom koji si naveo u pitanju). Padaju mi na pamet Milena Benini, Aleksandar Žiljak, Darko Macan kad bi se uhvatio pisanja SF-a, Zoran Krušvar, Goran Gluščić, Danijel Bogdanović i svi ostali koji se nadam se neće naljutiti što ih nisam imenom spomenuo, a koje sam objavio u Hangaru 7.

Ako klince pitaš kaj hoće jesti, svi će reći čokoladu, a nitko neće tražiti brokulu. Dakle ak' im daš kaj hoće nikad neće pojesti ono što im zapravo treba. I zato je razgovor, pisanje i općenito kulturni diskurs važan, a jedva da ga zapravo ima kada je u pitanju popularna kultura. Kako to popraviti da toga ima više? Jedino što mi pada na pamet je trikom. Zamotati brokulu u omot od čokolade.

A kako postići njezinu veću vidljivost i prepoznatljivost?

Mislim da nije problem vidljivosti i prepoznatljivosti. Vidljivost je već tu. Više od osamdeset posto svega što dođe u kino je neki oblik spekulativne fikcije, najpopularnije igre, osim FIFA-e i Call of Dutyja su SF, fantasy ili horor. Svaka druga mega popularna serija je SF, a knjige sam već spomenuo. Dakle, SF je vrlo vidljiv. Prepoznatljivost je druga priča. Mislim da to nitko ne želi. Ova mimikrijska verzija pod maskirnom presvlakom zvanom spekulativna fikcija je očigledno najbolje za sve. Vremena se mijenjaju, trendovi dolaze i odlaze pa vjerujem da će u jednom trenutku i znanstvena fantastika biti outana i izaći iz geta za koji je djelomično i sama kriva.

Ima li u hrvatskom SF-u domaćih tema, koliko on korespondira s "mjestom" na kojem nastaje?

Vidiš, ovo je gotovo prvorazredno društveno-političko pitanje. SF, a pod time mislim na ona djela koja vrijede čitateljskog truda, oduvijek u sebi ima notu reakcije, pobune, otpora, upozorenja. Američki SF iz Zlatnog doba se bavio reakcijom (ne nužno otporom) na eksponencijalni rast tehnoloških inovacija i velike korake u znanstvenim spoznajama. Onda Huxley, Orwell pa Novi val (koji je dao vjerojatno najviše onoga što je najbolje u SF-u) u kojem su se autori dohvatili socijalnih i političkih tema, pa kiberpank... E sad, kad seciramo ovu našu lijepu banana državu u kojoj puno toga škripi, a ostatak je hrđav da to nikakvom društvenom elektrolizom nemoš’ ukloniti, ja bih očekivao da se piše i objavljuje puno više SF-a, ali to se baš i nije dogodilo. Tu i tamo neki izlet, recimo "Nova država Hrvatija 2033" iz 2013.

Pitam se i kako u tom bijednom usponu zaostalog plemenskog nacionalizma i krajnje desnice nema nekih velikih epskih književnih zahvata koji se vrlo lako progutaju ako ih zamotaš u malo fantastike. Malo izmijenjene geografije, malo mitologije i evo kralja Tomislava na čelu blistave vojske koja se bori protiv nekih zombija ili mračnih sila. Ako ne računaš neke iznimno loše samizdate, uglavnom se ne događa puno. Domaći žanrovski autori koji uglavnom pišu kratke priče i objavljuju u nekoliko zbirki koje se pojavljuju tokom godine koriste lokalni kolorit, ali mi se čini da je uvijek nekako u drugom planu.

Književni SF / spekulativna fikcija u hrvatskim medijima? Koliko ga ima i na koji način bi se moglo postići da ga bude mnogo više?

Oko toga sam malo subjektivan pa ću reći da ga nikad dosta, ali činjenica je da ga jedva ima, a i kad ga ima rijetko je to išta više od neke kratke crtice ili vrlo površnog prikaza. Čast izuzetcima. Zna se dogoditi tu i tamo da se o žanru piše kvalitetno, ali mislim da to ne dopire do šire publike, pogotovo uz internetsku buku koja svojim “lošim zvukom” zaglušuje išta relevantnije i zahtjevnije. Mislim, to je općenito problem kulture u medijima. Kulturu očito zanima jako mali krug ljudi pa nema smisli održavati kulturne rubrike u novinama, emisije na tv-u, magazine na internetu... A zapravo o popularnoj kulturi bi trebalo jako puno pisati i o njoj čitati jer je sveprisutna i nužno je da ju se razumije kako bi neki novi klinci stvarali ukus i stekli “alate” kako prepoznati dobru popularnu kulturu od one nekvalitetne.

Nema gluplje sintagme za društvo od one kapitalističke da ljudima daješ on što hoće. Super, ali da se poslužim jednom metaforom. Ako klince pitaš kaj hoće jesti, svi će reći čokoladu, a nitko neće tražiti brokulu. Dakle ak' im daš kaj hoće nikad neće pojesti ono što im zapravo treba. I zato je razgovor, pisanje i općenito kulturni diskurs važan, a jedva da ga zapravo ima kada je u pitanju popularna kultura. Kako to popraviti da toga ima više? Jedino što mi pada na pamet je trikom. Zamotati brokulu u omot od čokolade.

Kraljica crne obale Howard Robert Ervin

Koliko je kvalitetnog SF-a koji se tematski pa i oblikovno razlikuje od dominantnih "starosjedilačkih" angloameričkih špranci? 

Zapravo ga je više nego što mislimo, ali jako rijetko do nas dolazi, ako uopće. Većinu SF-a dobivamo iz anglo-američkih izvora. To su bujice proizvoda. Suvremeni SF je, da citiram našeg velikog promotora Krstu A. Mažuranića, američka prćija. Djelomično se čak s tim i slažem. Problem je što mi i sav neanglo-američki SF dobivamo kroz prijevode na engleskom. Malo tko se upusti u traganje za, recimo, rumunjskim SF-om. Većinom takve knjige dođu u naše ruke jer su nekom igrom slučaja završile u engleskom prijevodu. Ima nekoliko vrlo pametnih američkih i engleskih izdavača koji su svjesni odgovornosti engleskog jezika upravo za takve pothvate. I to je  vrhunska stvar.

Recimo, zahvaljujući prijevodu sa španjolskog Ursule K. Le Guin čitali smo na engleskom izvrsnu Angélicu Gorodischer. Padaju mi sada napamet, Johanna Sinisalo, zatim Emmi Itäranta, Sergej Lukjanenko te u zadnje vrijeme jako popularni kinezi Cixin Liu i Chen Qiufan koje na engleski prevodi izvrstan američki SF autor Ken Liu. Važno je napomenuti da ima toga još ali znao sam naletjeti da je uglavnom riječ o lošim američkim kopijama koje su nasilno ugurane u neki lokalni kontekst. Čitao sam neke Ruse i to se razlikovalo od lošega američkog SF-a samo po imenima glavnih likova, Ivan umjesto Johna spašava svijet od zlih i glupih aliena za koje se pitaš kako su uopće mogli dođi do Zemlje kad su toliko glupi.

Ovdje bi vrijedilo spomenuti i da SF otvara neka bolna pitanja te otvara oči za probleme koji nisu bezazleni što je jako rijetko, ako uopće moguće u drugim žanrovima (da ne ulazimo u neku dublju teoriju). Avione, računala, internet, umjetnu inteligenciju, medicinska i druga dostignuća, ali i probleme rodne ideologije, feminizma, utopističkih teorija, sve je to otvarao SF i ukazivao što bi bilo kad bi bilo. Upozoravanja na klimatske promjene, uspon fake newsa, populizma sve je to donosio SF vrlo avangardno i zato me jako smeta kada se pogrdno govori o znanstvenoj fantastici stavljajući u isti koš dobre knjige s tupavim i površnim idiotarijama. Na žalost, oni koji imaju na to utjecaja uglavnom ne čitaju, a ako čitaju onda to bude kao onaj oglas u kojem se Orwell javlja i kaže da nije napisao "1984" kao priručnik već kao upozorenje.

Ima li smisla, ili bolje reći uvjeta, te autore prevesti na hrvatski i objaviti ovdje?

Naravno da ima smisla dobre autore prevoditi na hrvatski premda će uvije zapeti na prevođenju. Kad i imaš dobrog prevoditelja za određeni jezik, uglavnom se uspostavi da isti nema pojma o žanru. I tu nastaju komplikacije. No može se, zato je naša politika bila otpočetka da  u prevođenju žanra odgajamo mlade prevoditelje koji osim što znaju dobro jezik s kojeg prevode, dobro moraju znati jezik na koji prevode (čitaj: hrvatski), ali da i znaju puno toga o žanrovskoj literaturi. I to se pokazalo dobrim potezom. Hangar 7 jako želi raditi upravo takve stvari i na tragu toga i je naš projekt “Spekulativna fikcija – prošlost, sadašnjost, budućnost” u sklopu kojega ćemo između ostalih, domaćoj publici dati na uvid prvi ozbiljni talijanski SF roman kojega je napisao neupitno značajan književnik Dino Buzzati.

Koliko ti je poznavanje marketinga pomoglo u razvoju Hangara, koliko danas kod nas marketing oko knjige ima važnosti, koliko ga knjižna branša uvažava i razvija li se on uopće na pravi način?

Čini mi se da je s marketingom uvijek nekakvo prirodno stanje otkrivanja tople vode. Ili ideš niz dlaku po onoj maksimi da 'Seks prodaje sve', pa onda svoj proizvod odijevaš u slojeve koji to odražavaju ili su u trendu, tak’ je svejedno kakav je tvoj proizvod. Drugi je smjer da gradiš neku svoju priču koja je u domeni ako prođe prođe. Na sve to utječe uglavnom novac, poznanstva, kontekst, okoliš. Danas u marketing spada čak i da samo objaviš da ti je knjiga izašla, da se izboriš za komadić izloga. Uglavnom bez ulaganja i nekog budžeta, marketing obično ne uspijeva. Da je važan, važan je i mi koristimo neke “finte” koje smo naučili.

Moram priznati da branša marketing shvaća vrlo tradicionalno i zastarjelo. Volio bih vidjeti neke hrabrije izlete, ali sam svjestan da naša sredina ne opravdava takva ulaganja. Međutim ako se netko ipak osokoli, vjerujem da se to može itekako isplatiti. Kod knjige ima jedna dobra fora. Kad radiš marketing za neku knjigu, radiš ga odmah i za svoju nakladničku kuću i sve projekte koje radiš. Ako uspiješ, onda je svaki sljedeći puta lakše. Naprosto te čitatelji počnu u određenom svjetlu percipirati. Ne trebam govori kako su ljudi dolazili u knjižare i naprosto pitali: “Što ima novog od Algoritma”. Nama se polako sada to događa i ljudi već pitaju što je novoga od Hangara 7 jer smo se zahvaljujući profilu “uhljebili” u određenu nišu.

Da bi se marketing općenito razvijao, trebaš gledati što se u svijetu događa i vidjeti kako to kod nas primijeniti. Počelo je ovo povezivanje knjiga i ekranizacija pa ćeš često vidjeti sada naljepnice na knjigama kako je to predložak za megapopularnu ultraturbo Netflixovu seriju. To je dobro. Treba reći ljudima gdje je izvor za tu njima genijalnu stvar koju gledaju. Vidim i povremeno neke jumbo plakate s reklamom za knjigu. No nikako da vidim neku pomaknutu ili drugačiju promociju za knjigu. Tu smo još uvijek previše tradicionalni, da ne kažem dosadni. 

Jedna anegdota iz doba Algoritma ti najbolje ocrtava stanje s kojim se s knjigom susrećeš. Kada je izašao drugi nastavak Jacksonovog Hobbita, ekipa je hrlila u knjižare i tražila i književni nastavak. “Oprostite, trebao/la bi drugi dio Hobbita.”, na što bi dobar prodavač pojasnio o čemu je riječ. Danas, bojim se da kada bi netko došao s takvim upitom u knjižaru, prodavač bi pogledao u kompjutor i rekao da imaju samo prvi dio.

Hoće li se Hangar okušati i u e-nakladništvu, pripomoći da e-knjiga u Hrvatskoj bude više prihvaćena nego li je to danas? Je li uopće moguće da e-knjiga ovdje uhvati neki značajniji postotak u udjelu u prodaji knjiga? Da se e-knjige hrvatskih izdavača i kupuju a ne da se samo čitaju besplatno, jer dobar dio ih se i piratizira.

Pojam e-nakladništva ti meni zvuči nešto kao naziv neke beskorisne državne agencije. E-knjiga nije ništa drugo nego ista stvar u drugom pakiranju. Nema tu neke pretjerane filozofije niti je danas neka posebna problematika proizvesti e-knjigu. Pitanje prihvaćanja je puno šire, jer mi smo se ovdje naučili da sve što nije materijalno, opipljivo, zapravo ne vrijedi. Zato je kod nas svaki intelektualni rad obezvrijeđen. Daj se ti uhvati motike, kakvo uređivanje knjiga, lektura... Kod nas je određeni oblik piratluka sasvim normalna stvar, nitko se oko toga puno ne brine. A e-knjige su dostupne na svakom koraku, jer nema te zaštite koja traje dulje od jednog dana. Zato se vani više nitko niti ne trudi ugrađivati zaštite (to se možda promijeni jednog dana kada budem imali kvantna računala, ali ne bi se okladio).

Percepcija čitatelja i onih koji nisu nikada radili u proizvodnji knjige je i dalje da ako ubiješ tisak i proizvedeš knjigu, e onda mora biti maltene besplatna jer tisak je taj koji odnosi najveći dio troška. Naravno, to baš nije tako. Recimo, na primjeru knjige tiskane u 500 primjeraka s konačnom prodajnom cijenom od 99 kuna, cijena tiska ne prelazi nekih 20%. Znači, e-knjiga bi mogla koštati nekih 79 kuna. No, na e-knjigu je sve do nedavno bio PDV 25 posto, pa je trebalo ukalkulirati razliku jer je na fizičku knjigu 5 posto, e onda i tantijemi za elektronsku knjigu idu i do 50 posto prodajne cijene bez PDV-a, a za fizičku su rijetko iznad 10 posto. I kad ukalkuliraš upravo rizik od piratluka, eto, cijena e-knjige bi trebala biti kao i one fizičke (što ti otprilike i bude kad vidiš cijene na Amazonu za full nove knjige). Baš me zanima tko će dati te pare za e-knjigu. Jer, nemojmo se zavaravati, mi i dalje prodajemo cigle, ljudi će platiti za papir u rukama, ali ne i za fotone i elektrone. Dakle, ne prodajemo sadržaj, nego formu.

Kad se to promijeni i kada dopre do glava većine ljudi da trebaju platiti za sadržaj (a internet ih je naučio da je to nešto što samo zagrabiš jer je tu, u kvalitetu ne ulazim), a ne za ciglu, e onda će možda stvari kod nas krenuti drugim smjerom. E-knjiga vani je prihvatljiva samo jer je riječ o igri velikih brojeva i ipak uređenijim sustavima u kojima eto ljudi ipak kupuju sadržaj i svjesni su njegove cijene. Mi planiramo neki mali eksperiment u kojem bi ljudima ponudili e-knjige po nekim smiješnim iznosima samo da vidimo kako će to utjecati u cijelosti na naš izdavački program.

SF se znatnim dijelom tiče tehnologije, po tvojoj procjeni koliko su ljubitelji "tehnoloških" tema ujedno i korisnici novih tehnoloških rješenja u čitanju knjiga, a koliko su zapravo i dalje konvencionalni, vjerni tiskanoj knjizi?

Ljubitelji tehnoloških stvarčica su sigurno u svoje prstiće uzeli čitače e-knjiga, omirisali ih, raspričali se o tehnologiji i vjerujem da ih oni koji čitaju danas masivno koriste. Ja sam jedan od njih. Kindle mi dođe koje malom djetetu plišani medo, ide sa mnom u krevet. Meni je to izvrsna izmišljotina zahvaljujući kojoj sam počeo još više kupovati tiskane knjige. Ne pitaj. Čitam podjednako bilo u tiskanom ili digitalnom obliku i obje “verzije” za mene su zapravo jedno te ista stvar. Neki puta prevlada praktičnost, neki puta osjećaj papira pod prstima i pogled na policu.

Koliko god me to žalostilo, vjerujem da će u jednom trenutku knjiga na papiru kakvu je mi poznajemo biti nekakav artefakt prošlih vremena, poput bakelitnih telefona. Sadržaj će preživjeti, transformirati se, ali forma će izumrijeti. Papir kao resurs je obnovljiv pa to ne mora biti razlog, no vjerojatno će kod generacija koje dolazi nestati upravo ta želja za taktilnošću i težini knjige, osjećaju listanja – premda ne trebamo zapostaviti činjenicu da će puno toga završiti na ovaj ili onaj način simulirano u nekim digitalnim svjetovima. Teško mi je reći koliko tko ostaje usprkos digitalijama vjeran tiskanoj knjizi, no ako je suditi po brojevima prodaje u svijetu još uvijek veliki broj ljudi voli tu papirnatu ciglu.

Kakvi su Hangarovi izdavački planovi za 2019., a možeš ukoliko su "već" definirani i o planovima za 2020.?

S obzirom da smo sada već odvalili više od pola 2019. dobar dio planova je već realiziran ili je u procesu realizacije, što uvijek nekako kulminira na Interliberu. Mi planiramo svoje pothvate nekih tri godine unaprijed, ali ih često i mijenjamo zbog niza nepredviđenih situacija na koje moramo reagirati jer smo si tako zacrtali  naše bavljenje ovim poslom. Recimo, u siječnju smo brzinski utrpali u plan dvije ruske autorice od kojih je jedna gostovala na konvenciji Fantastikon u Splitu u ožujku, a kako smo mi notorno prepoznatljivi po tome da volimo objaviti knjige autora koji nas posjećuju bio je to jedan fini potres u našoj manufakturi. Ali odradili smo nešto zbog čega nam je danas jako drago.

Slična je situacija bila i prošle godine u listopadu kada je dolazila autorica Aliette de Bodard. Vjerojatno će se nešto od ovogodišnjih planova preliti u 2020., ali mogu reći da ćemo objaviti romane Neila Stephensona, China Mievilla, Ursule K. Le Guin, Dana Simmonsa, Kima Stanleya Robinsona, Vonde McIntire, Stanislawa Lema, Chrisa Woodinga, Richarda Kadreya, Philipa K. Dicka... 

Prošle godine dobili ste konkretniju subvenciju iz Creative Europe za objavljivanje novih knjiga, što ste konkretno bili prijavili pod projektom "Speculative Fiction - Past, Present, Future"?

Što se tiče projekta “Spekulativna fikcija – prošlost, sadašnjost, budućnost”, osam je knjiga od kojih se sastoji projekt. To su romani “Oms en Serie” Stefana Wula, “Das Cusanus Spiel” Wolfganga Jeschkea, “The City and the City” China Mievillea, “Gogoli disko” Paave Matsina, “Il grande Ritratto” Dina Buzzatija, “Lod” Jaceka Dukaja, zatim drama “R. U. R.” Karela Čapeka i zbirka priča “ Bajki Robotow” Stanislawa Lema.

Kada je izašao drugi nastavak Jacksonovog Hobbita, ekipa je hrlila u knjižare i tražila i književni nastavak. “Oprostite, trebao/la bi drugi dio Hobbita.”, na što bi dobar prodavač pojasnio o čemu je riječ. Danas, bojim se da kada bi netko došao s takvim upitom u knjižaru, prodavač bi pogledao u kompjutor i rekao da imaju samo prvi dio.

Koliko je bilo zahtjevno... što je bilo veći izazov, osmisliti taj projekt ili dobro napisati prijavnicu za Creative Europe?

Mi smo odlučili napraviti prijavu Kreativnoj Europi da vidimo prvo možemo li to izvesti, kao drugo da vidimo je li to kvalitetan izvor financiranja jer, budimo realni, niti je kod nas neko uređeno tržište niti imaš pristup kvalitetnim izvorima financiranja za male poduzetnike (banke će dati novac državi da ga profućka jer znaju da će se naplatiti, i odabranim poduzećima) u našoj branši. Startup za knjige? Financiranje poslovanja s knjigama. Mislim da bi se u banci dobro nasmijali kada bi došli i s najboljim i najmanje riskantnijim planom u izdavaštvu. I od tuda želja da probijemo led u Europi. Pet godina smo godinu za godinom prijavljivali projekt i svake godine kad bi nas otpilili, nešto smo naučili i to znanje primijenili sljedeće godine. I konačno je prošle godine uspjelo. Osmisliti projekt nije bio problem jer puni smo ideja, ali prevesti ga u kvalitetnu papirologiju i dobre brojke bio je izazov.

Problem je bio kako prodati priču s isključivo SF naslovima. Kako uvjeriti Kreativnu Europu da naši naslovi podjednako “vrijede” kao i razni drugi klasici književnosti. Da se razumijemo, puno je tu i politike, određenu količinu bodova dobiješ isključivo ako odabereš naslove koji su dobili Europsku književnu nagradu. Trebalo je među tim knjigama pronaći nešto što je SF, a toga jedva da ima, ali smo uspjeli iščeprkati. Cijeli smo projekt samostalno izveli bez ikakve vanjske pomoći što nam je donijelo jedno super iskustvo. Sve to nije neka velika znanost, ali ipak zahtjeva trud, vrijeme i novac. Koliko je isplativo vidjet ćemo kada projekt 2020. dovedemo kraju. Ta se isplativost ne mjeri samo u novcu, već i svemu što se sveukupno događa oko projekta. Pitaj me kako je sve prošlo u siječnju 2021. kada predamo izvješće.

Kako ste do sada prolazili s potporama Ministarstva kulture ili Grada Zagreba za izdavanje odnosno otkup knjiga, i sličnim?

S obzirom na naše kapacitete sasvim solidno. Ministarstvo nam podupire Sirius B, do prije koju godinu dobivali smo potporu za naš portal Inverzija.net i do prošle godine smo dobivali potporu za domaće autore. Slično nam je i s Gradom Zagrebom. Sustav potpora ima svoje prednost i mane. Nije pametno na njima graditi poslovne planove i sigurno nastaje problem ako ovisiš o potporama, kad tad presuše, pa ako nisi pronašao svoje mjesto na tržištu, eto frke. Otkup je druga priča, ali i tu smo prolazili pristojno, iako je teško se oteti dojmu da sve skupa izgleda čudno. Kao da na odabir ne utječu struka, kvaliteta projekta već više kao da netko baca kockice pa što ispadne, ispadne.

Pozdravio sam odluku Ministarstva da ocjenjuju knjige u nekoliko kategorija i da po tome određuju otkup ili potporu, ali Ministarstvo nikada nije objavilo (niti nama poslalo) te ocijene za naše knjige (što je recimo slučaj s Kreativnom Europom – tvoji bodovi u odnosu na maksimalan broj bodova i vrlo iscrpno izvješće zašto je to tako). Ja bih recimo jako volio saznati koliko je neka naša knjiga skupila bodova u kategoriji tehničkih specifikacija knjige. Kako se donosila odluka o ocijeni uveza naših knjiga. Pa ako postoje primjedbe da ih proslijedimo u tiskaru. No, ništa od toga. A to sve baca onda sumnju na proces odluke koji bi trebao biti transparentan ko’ izvorska voda.

Na koji način namjeravate promovirati tu seriju, ali i uopće hangarove knjige, koliko znam u Kreativnoj Europi očekuju i snažniji iskorak u prezentiranju projekata/knjiga?

Ovako, projekt je financiran s jasnom podjelom u nekoliko kategorija s tim da nam je dozvoljeno maksimalno 10 posto prebacivanja sredstava iz jedne u drugu kategoriju. Znači ono što smo se obvezali utrošiti u proizvodnju knjige je jedan dio, drugi dio je u distribuciji, treći u promidžbi i tako dalje. I da, zahtjeva se da uložimo u promociju i tu smo predvidjeli trošak klasičnih marketinških zahvata kao što su izrade bookmarkera, plakata, brošura, zatim održavanje promocija, oglašavanja u medijima, ali i neke malo manje tradicionalne pothvate. Vidjet ćemo kako će to proći. Projekt će biti u skladu s budžetom puno vidljiviji nego što je to uobičajeno za druge knjige. Ako to bude uspješno, implementirat ćemo to u sve naše sljedeće pothvate neovisno o tome jesmo li za njih dobili neku potporu ili ne.

Drum Lutz Ivan, Sundać Gordan

Hrvatska tržište knjiga i SF scena i produkcija knjiga... kako je ti vidiš kao jedan od njezinih aktera? Je li njezina publika dovoljno velika da bi hrvatski nakladnici zainteresirani za objavljivanje SF naslova uopće mogli imati osnovnu ekonomsku računicu izdavati takve knjige, a da to nije samo zbog toga što je urednik/izdavač veliki fan SF-a pa se onda čak možda i mimo logike/računice ulaže u objavljivanje tih djela?

Hrvatska SF scena ti je vrlo velika u usporedbi s nekim većim europskim destinacijama. Iako mi se čini da se malo stanjuje jer je čine većinom ljudi koji uživaju u nekom obliku čitanja, gledanja i razgovaranja o žanru. E ti, ti mahom odlaze u Irske, Njemačke... No mi imamo desetak konvencija, festivala i raznih drugih oblika druženje širom Hrvatske gdje se aktivno uživa u SF-u. Paradoks je naravno što većina te publike čita na izvorniku (čitaj: engleski) pa nisu skloni uzeti u ruku prijevode. Međutim nije ta slika uopće crno-bijela. Naime, ako uzmeš širinu te tzv. spekulativne fikcije, onda se vrlo lako može uvidjeti da je to skoro pa zlatna koka u izdavaštvu. Tolkien, Martin, Pullman, pa "Igre gladi", da ne spominjem Harryja Pottera i još dosta toga su vrlo lukrativni izdavački pothvati. Dakle, osim ove specijalizirane publike koja kruži konvencijama, ti imaš ostatak sante koji je ogroman. Dovoljno se samo sjetiti Algoritma čije su se žanrovske knjige čitale i kupovale. Ekonomska računica postoji i iznimno je glupo reći da se SF ne isplati. 

Druga je priča to što sa SF-om moraš razmišljati tržišno, a ne institucionalno. Poslovni plan mora biti temeljen na prodaji knjige, a ne na potporama. Da se razumijemo, ne mislim da su potpore per se loše, ali ako samo ovisiš o njima, a daju se samo za jednu vrst knjiga (u što rijetko upadne SF kao neki mali kolateralni dobitnik), a onda ne trebam na glas reći Car je gol. Naravno da je entuzijazam bitan, ali to vrijedi za svaki posao, a knjige kao nekakav važan kulturni proizvod zahtijevaju ga ekstra. I da, neki puta ideš protiv računice – katkad je to zato jer smatraš da je riječ o važnoj knjizi za tebe osobno ili za društvo u cjelini, katkad jer to naprosto moraš imati (katkad su porivi totalno besmisleni i idu kontra svake logike, ali to je već pitanje nečije naravi).

A kakvo je stanje u ostalim zemljama bivše Jugoslavije, surađujete li s tamošnjim izdavačima i autorima, pretpostavljam da jača scena i dalje postoji u Srbiji?

Scena za knjigu je općenito jača u gotovo svim segmentima u Srbiji i to nije od jučer. Veća im je proizvodnja, veći im je volumen prodaje i imaš knjižare u kojima se s prodavačima može čavrljati o knjigama, novitetima, temama, preporukama. Čini mi se da je to kod nas prisutno u puno manjoj mjeri. Možemo zamjeriti Algoritmu štošta, ali da nam je dao suvremene knjižare i ljude koji su u njima znali što rade je neporeciva činjenica. Meni se čini da smo mi izgubili onaj osjećaj kada odeš u knjižaru vidjeti što je novoga, kupiš neku knjigu i sjedneš na klupicu ili na kavu i zaroniš u tekst. Kod nas se u knjižare uglavnom odlazi po poklone ili ono ostalo čega u knjižari osim knjiga ima. Sigurno je dio te atmosfere nepovratno izgubljen zahvaljujući napretku tehnologije, ali dobar dio je rezultat isključivo lošeg odnosa društva i nadležnih institucija prema knjizi. U to ubrajam i sebe jer i branša mora podnijeti svoj teret krivice.

Što se tiče ostalih država, povremeno provjerim situaciju u Bosni i Sloveniji i nešto se događa ali ništa pretjerano značajnije i drugačije nego kod nas, no to je moja površna ocjena. Trenutno s nikim ne surađujemo išta ozbiljnije. Radimo s nekim autorima, nude nam se prevoditelji, ali sve je to sitno. U planu je da proširimo našu biblioteku s regionalnim originalnim radovima i to je sada jedino nešto konkretnije – dva ili tri autora iz Srbije objavit će kod nas svoju knjigu. Iskreno, nemamo neki model koji bi nam omogućio neku drugu isplativiju suradnju. U našim okvirima, neisplativo je, recimo, tiskati knjige jer iako zna biti prihvatljiva cijena konkretnog tiskanja, sve ostalo je zavrzlama – dostava, papirologija, carinjenje, pa ako još nešto zapne... Dođe na kraju kao da smo to radili ovdje, uz puno manje glavobolje.

Koliko je (ne)funkcionalno tržište knjiga u Hrvatskoj? Što bi trebalo napraviti da profunkcionira bolje, pokušaj se domisliti dva-tri važna poteza?

U državi je općenito nefunkcionalno tržište. Točka. Mi smo na razini neke feudalne mješavine  bućkuriša divljeg kapitalizma tridesetih godina prošlog stoljeća, rodijačkog mentaliteta, državne nefunkcionalne rastrošnosti te naivnog i mladog poduzetništva. Tu knjiga u početku ima lošiju startnu poziciju u odnosu recimo na Playstation, televizor kad je neko prvenstvo ili mobitel.

Dakle, prvo nam treba funkcionalno tržište. Konkretno? Ubiti sve potpore i otkupe na način kako se sada rade jer stvaraju nelojalnu konkurenciju (tu ubrajamo i sebe). Ako baš trebamo potporu, okej, vratite nam sav PDV za ono što smo proizveli. Knjižnicama dajte novac da kupuju knjige i rade analize posuđivanja i potreba za klasicima koji nisu komercijalni, ali ih se mora imati. Naći će se nakladnik koji će popuniti tu nišu. Zatim ubiti komisijsku prodaju. Znam da je to knjižarima “ne diraj mi komisiju”, ali nas to ubija. Ja nemam kod tiskara komisiju, niti kod agencije za prava niti kod prevoditelja, najmodavca skladišta. Knjižari trebaju biti trgovci specijalizirani za proizvod, izvolite ga kupiti od mene i potruditi ga se prodati. Ovako, knjiga ode u komisiju, završi na polici, pa kad se proda, proda. To onda stvori problem koji nakladnik rješava tako da ponudi svoje knjige direktno preko svog weba, na sajmovima, vlastitim pop-up knjižarama na što knjižari frkču nosom jer su knjigama snižene cijene. I od toga nema baš neke velike koristi jer niti nakladnik ne proda toliko knjiga direktno da bi se mogao riješiti prodaje knjiga po knjižarama, niti knjižar to može neutralizirati jer nije spreman kupovati knjige.

Zatim, napraviti korekciju rabata jer trenutni su prihvatljivi za kupovinu, ali teško ih se opravdava za komisijsku prodaju. Možda bi u tom slučaju bila moguća i korekcija cijena za novu knjigu i količine koje se tiskaju. Ovako znaju cijene biti nerealne jer moraju na maloj količini opravdati velike troškove i odgode plaćanja. U Srbiji, koliko čujem, svaka se knjiga nalupa u 1000-2000 komada, u startu je jeftinija, proda se nekih 600-700, a onda ako stane, ode na popust od 50-60-70 posto. I to ide. Ne kažem da bi to uspjelo kod nas, ali vjerojatno bi trebalo početi neke stvari mijenjati. U sustavu kakav je sada nekima je dobro pa ne vidim zašto bi ga mijenjali, a ovi ostali se ili ne mogu dogovoriti ili ih je premalo da bi se uhvatili u koštac s vjetrenjačama i sve ostaje na istom, osim što ljudi koji čitaju knjige uglavnom odlaze iz ove baruštine.

Moguće je da sam sada izrekao niz gluposti, ali to je zato što smatram da znam bolje odabrati knjigu nego što sam trgovac.

Problemi distribucije najčešće se vežu uz knjižarsku mrežu... ima li tu nakon kraha lanca Algoritam MK kakvih pomaka na bolje, u smislu pojave knjižara koje nisu nužno vezane uz neku nakladničku kuću, ili koje su možda proaktivnije u svojoj djelatnosti? 

Krah Algoritma je doveo do nekoliko stvari. S jedne strane konačno je završila faza u kojoj nismo mogli naplatiti svoja potraživanja, za što čak više krivim nakladnike nego Algoritam. Nitko nikoga nije puškom tjerao da se prodaje u Algoritmu. Najgluplji mi je razlog da kako nije bilo drugih mjesta i slično. Pa ako ti nije plaćao, kakve veze što nije bilo drugih mjesta. Nije plaćao niti V.B.Z., ni Školska, pa opet. Znači nije u tome samo bio problem već nešto dublje.

Danas je situacija bolja i plaćanje je više-manje redovito, ali nestalo je ljudi koji su poznavali knjigu. Vidim da se svi u lancu trude, ali iskusni ljudi su iz knjižarstva otišli, male su plaće i trebat će vremena da se to dovede na razinu koju je imao Algoritam u svom zlatnom dobu. Algoritmovi zaposlenici koji su radili u prodaju imali su obveznu količinu knjiga koje su morali pročitati u mjesec dana. I to se vidjelo. Čast izuzetcima, ali toga je danas jako malo.

Knjiga ode u komisiju, završi na polici, pa kad se proda, proda. To onda stvori problem koji nakladnik rješava tako da ponudi svoje knjige direktno preko svog weba, na sajmovima, vlastitim pop-up knjižarama na što knjižari frkču nosom jer su knjigama snižene cijene. I od toga nema baš neke velike koristi jer niti nakladnik ne proda toliko knjiga direktno da bi se mogao riješiti prodaje knjiga po knjižarama, niti knjižar to može neutralizirati jer nije spreman kupovati knjige.

No, pretpostavljam da vam nisu samo knjižare problem, kakva su vam iskustva s distributerima knjiga, jer ne bi li se nakladnik trebao baviti izdavanjem knjiga, a svi ostali svojim poslima?

Što se tiče distributera, ne znam da li takvo što uopće postoji. Veliki nakladnici to imaju in house, a mali se snalaze sami kako znaju i umiju. Prevoze knjige u osobnim automobilima, urednici rade u dostavama kada ne slažu pakete i predaju ih u poštu. Uglavnom, to je jako velik gubitak vremena i resursa. Mi za prodaju knjiga u knjižnicama radimo s jednom fenomenalnom firmom i da ima jedu takvu i za knjižare definitivno bi to bio, da se poslužim zrakoplovnim terminom, afterburner za naš posao.

I za kraj, uvijek aktualno pitanje... obrazovanje i knjige?

Prvo, lektira. Tu trebamo opake zahvate koji moraju imati samo jedan jedini rezultat, da klince navuku na knjigu. Sve ostalo je irelevantno. Ako im ogadiš knjige, nema pomoći. Nisam za izbacivanje ni "Judite" ni Krleže ni Marinkovića, ali nema od toga vajde ako klinci to budu s mukom žvakali jedva čekajući da se maknu iz škole. A tu kvalitetna popularna literatura radi čuda, gotovo kao panaceja za sve probleme čitanja. Hvalevrijedni su svi ti pokušaji podupiranja čitanja, ali ako si knjigu u startu ogadio, kome je onda namijenjeno ta potpora čitanju – onima koji već čitaju?

Drugo, literarne radionice, radionice za urednike, tečajevi pisanja, uređivanja, korigiranja, redakture, pripreme knjiga. Toga jedva da ima. Od knjige se da toliko priča isplesti koji se tiču proizvodnje sadržaja, isto kao i za film, da ti pamet stane; zamisli samo akademiju za knjigu. U Americi imaš jednu odličnu radionicu za pisce Clarion West. Svatko tko to prođe objavljivan je u Americi. Kod nas recimo imaš dobru radionicu koju vodi Milena Benini i kada nam netko tko je tu radionicu prošao pošalje tekst u startu je bolji za tri koplja od ostalih, i to u samom sadržaj, pristupu nakladniku i komunikaciji oko teksta. Ja bi volio više takvih stvari, ali to spada na listu želja koja je dulja nego što mi je ostalo minuta na ovoj planeti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –