Delimir Rešicki : Dronjci na hrpi
Ukoliko se sjećate uzleta blogosfere, a vjerujem da se sjećate (nije to bilo toliko davno), sjećate se i trenutka u kojem su donedavno brižljivo čuvana vrata privatne sfere postala širom otvorena. Svaka se šuša u tom momentu dohvatila tipkovnice i stala pripovijedati (ili barem kazivati) svoj i živote svojih prijatelja i poznanika. Činilo se u tom trenutku da se književnost, tj. pisana riječ (jer većina se tih tekstova ni na koji način nije mogla svrstati u književnost) preselila iz tradicionalne kuće od papira u moderan, elektronski stan, dostupan svima.
Potpuna demokratičnost blogosfere imala je, poput svega, i dobre i loše strane. Blogove je pisao svatko, od ozbiljnih (ili barem ambicioznih) pisaca, do dokonih kućanica i elektromontera koji su zahvaljujući tehnološkom napretku prvi put dobili priliku vlastitim glasom, neposredovani književnim likom, javno progovoriti o vlastitim iskustvima, vlastitim životima i vlastitoj egzisteniciji. Na taj su način "marginalni likovi" uzurpirali prostor koji je do tad bio napučen isključivo "privilegiranima". Piscima s "pedigreom" koji su, prolazeći kroz standardne etape književne djelatnosti (od studentskih do "ozbiljnih" časopisa, od poezije preko kratke priče do romana), "zaslužili" pravo na kazivanje vlastite priče sastavljene od uspomena iz djetinjstva, ratnih reminiscencija i anegdota o prvim, drugim i desetim ljubavima.
Tehnološki napredak, dobro je poznato, nepovratno mijenja društvo pa se tako dogodilo i u ovom slučaju. Situacija se preokrenula i priče "marginalaca" su postale dominantne, a priče "privilegiranih", poput one osječkog književnika Delimira Rešickog, marginalne. Ako već ne postoji bitna razlika u karakteru priča koje dolaze iz ova dva tabora (svačija je priča, naime, jednako bitna), postoji bitna razlika u samom jeziku i načinu na koji su iste ispripovijedane.
Pišući o novom broju Gordogana Marta Matvijev iznosi "kada se radi o ovakvoj vrsti teksta, koji je primarno osobna ispovijest, gdje se iznose vlastiti dojmovi i stajališta (...) ono što si možemo dopustiti jest uočiti kakav je filtar kojim on [autorski subjekt] dijeli irelevantne informacije i zapažanja od onih koje smatra vrijednim prenijeti čitateljima". Filtar (ili kôd) "Dronjaka" kreacija je jednog od najzačajnijih hrvatskih pjesnika srednje generacije i upravo zbog njega sentimentalna, memoaristička i ponegdje autoterapijska proza kakva nam u hrvatskoj književnosti već pomalo ide na živce postaje čitljiva.
"Dronjci na hrpi" sastavljeni su od niza tekstova od kojih su neki napisani za ovu prigodu, a neki izvorno objavljeni u raznim tiskovinama pa potom rekontekstualizirani u ovoj knjizi. U njima se naziru dvije bitne geografije - zemaljska (koja obuhvaća područje Baranje, Belog Manastira i Osijeka) i duhovna (podjednako izgrađena na naslijeđu The Doorsa, Blue Oyster Culta i The Velvet Undergrounda, kao i na naslijeđu Béle Hamvasa, Wis³awe Szymborske, Ferdinanda Braudela, Borisa Marune i Svetislava Basare) - koje, ispreplićući se i nadopunjujući, određuju kako identitet autorskog subjetka tako i „milieu" koji ga stvara.
Od uvodne slike u kojoj Rešicki uspoređuje svoje tekstove s razbacanom odjećom iz kamiona humanitarne pomoći njemačkih registracija do Hamvaseve rečenice: "Ovo je zemlja zaspalih i polumrtvih, gdje se ljudi uopće ne bude iz svojih snova, nego tako i umiru." čitatelj se kreće kroz začudne i pomalo sjetne fragmente jedne osobne (pri)povijesti koja otkriva beskrajne dimenzije što leže iza tako banalnih stvari poput čičaka, snijega i vlakova. Baranja Delimira Rešickog nije tek poprište piščevih avantura niti pozornica spektakla, Baranja je prilika za refleksiju i meditaciju, prostor odrastanja, nadrastanja i utihnuća.
U "Dronjcima na hrpi" nema ni jezičnog eksperimenta ni nadrealističke asocijativnosti koji su obilježavali ranu poeziju Delimira Rešickog. Subjekt ovih proza je staloženiji i mirniji - stariji i umorniji. Umor se očituje u misli koja se kristalizira iz pogleda na dva nasuprotna spomenika, onaj umirućem vojniku Roberta Frangeša Mihanovića i onaj Krležin Marije Ujević-Galetović - misli koja se pita je li nam više dosta i Krleže i domobrana. Ipak, simboli su bitni jer pomoću njih se identitet čak i u najgorim okolnostima može održati. Campbellova konzerva juhe od rajčica, Warholovo "profetsko ništa", u privatnom univerzumu Delimira Rešickog postaje tako dvostruko kodirani simbol - sidrište zdravog razuma za vrijeme boravka u čepinskom prognaničkom logoru i spremnik (konzerviranih) uspomena na vrijeme, i mjesto i neko mlađe, prestrašeno i unezvjereno ja.
Lutajući po baranjskim krajolicima i obiteljskim albumima, u neprestanoj potrazi za izgubljenim tragovima nekadašnje stvarnosti poput nestalog industrijskog Osijeka, Rešicki ogoljava sebe i nanovo se sastavlja, premeće značenja riječi i slika stvarajući subjekt čvrsto utemeljen na heraklitovskoj ideji vječne mijene, subjekt koji od sebe odbacuje kolektivistička obilježja, subjekt koji zbog toga vječno ostaje na margini iz koje u konačnici i progovara.
Poetska slika dronjaka na hrpi kojom autor u retoričkoj, uvodničkoj, figuri opisuje tekstove iz ove knjige nije sasvim primjerena. Dronjci su uništeni, pohabani komadi odjeće koje oblačimo na sebe kad nemamo ništa drugo. Ovdje je riječ o brižljivo šivenim, ispeglanim, možda tek mjestimično iznošenim komadima odjeće koji će sasvim sigurno pronaći počasno mjesto u nečijem ormaru.
Delimir Rešicki: "Dronjci na hrpi (mala emocionalna svaštarnica)"
Fraktura, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )