Dubravka Ugrešić : Baba Jaga je snijela jaje

U sklopu edicije Mitovi, međunarodnog projekta nastalog na poticaj britanskog nakladnika Canongate u koji je uključeno 37 nakladnika, poznatim imenima suvremene svjetske književne scene koja su se već okušala u reinterpretacijama mitova, poput Margaret Atwood ili Viktora Pelevina, pridružila se i Dubravka Ugrešić.

Mit koji je izabrala, onaj o Baba Jagi, potiče iz slavenske mitologije, a «očuvan» je u najvećoj mjeri u ruskim bajkama. I doista, malo je onih koji barem negdje u podsvijesti nemaju sačuvan lik šiljatonose stare vještice koja stanuje u kolibi postavljenoj na kokošjim nogama, no Ugrešićeva je u ovom romanu doista učinila ono zbog čega je biblioteka i pokrenuta - dubinski propitala funkcioniranje mitoloških matrica u suvremenoj kulturi, te svojoj priči pridodala brojne konotacije.

Njezina se "Baba Jaga" kompozicijski sastoji od tri priče koje funkcioniraju kao samostalne cjeline i u kojima se itekako prepoznaju glavna poetička uporišta njezine dosadašnje proze; jasno, i ovdje je riječ o romanu koji nema čvrstu, klasičnu fabulu.

Prvi dio romana postavlja glavnu tematsku preokupaciju romana - starost i starenje u vrijeme kada je društveno i medijski ustoličen kult mladosti i tijela. Pripovjedačica uspijeva kroz emotivno škrt, ali ipak dovoljno rječit odnos s ostarjelom i bolesnom majkom, koja se u svome novozagrebačkom stanu prisjeća vlastitih bugarskih korijena, uspostaviti mrežu motiva koji njezin roman vežu uz odabrani mit i koji će se nadograđivati u drugom, središnjem dijelu.
 
A on se odvija u toplicama u Češkoj, tipičnom mjestu koje pruža iluziju odgode starenja, gdje su se našle ostarjele prijateljice Beba, Pupa i Kukla (sve tri nazvane prema raznojezičnim nazivima za lutku, a kasnije im se pridružuje još i djevojčica s imenom istog značenja - Wawa). Uz podosta humora, ali i ironije i cinizma, Ugrešićeva pripovijeda priču koja na kraju svakog poglavlja «čuva» tipičnu jezičnu formulu bajke i koja, na kraju krajeva, nagomilavanjem preokreta i neočekivanih završetaka u cjelini prati njezine zakonitosti.
 
U središtu jest tema starenje u koju se, svatko na svoj način, izvrsno uklapaju ne samo glavne junakinje, već i čitav niz sporednih likova, bez obzira nudili oni recept protiv starenja, tretmane ljepote ili utjelovljivali jedan od elemenata  opozicije mladost-starost. Motivi karakteristični za izabrani mit, kao i njegove modifikacije u bajkama, poput ptica, jajeta, fizičkih Jaginih osobina i dr. nenametljivo su posijani po romanu u kojem se ne pojavljuje konkretna Baba Jaga, već je ona, kao i značenja koja nosi, upisana u cjelokupnu galeriju likova i fabulu.
 
U trećem dijelu, tipičnom postmodernističkom poigravanju u kojem se fingira recenzija romana iz pera fiktivne bugarske folkoloristice, Ugrešićeva diptihu koji smo upravo pričitali dodaje (čak možda i predetaljnu) interpretaciju vlastitoga teksta u kontekstu «babajagalogije, pri čemu nudi ključeve za analizu romana u kojem je nadograđen izabrani mit. U tome dijelu vrlo konkretno dolazi do izražaja feministički aspekt romana koji progovara (i) o konkretnom i simboličkom genocidu nad ženama tijekom povijesti i suvremenosti, o Babljoj Internacionali koja u ovome slučaju, znakovito ali i upozoravajuće, još uvijek nije izvadila mač ispod uzglavlja, onakav s kakvim je spavala Baba Jaga.

Ugrešićeva Baba Jagu, naime, u svome suvremenom čitanju vidi i kao disidentkinju, izopćenicu i stigmatiziranu ženu koja se kad-tad može osvetiti za silovanja, ratove i sva nasilja koja nad njom vrše čak i općeprihvaćeni suvremeni mitovi o prevlasti mladog i lijepog. A tu je, jasno, Dubravka Ugrešić i više nego na svom terenu, onom dosadašnjih romana i eseja koji su je i doveli u prigodu za ovakvu reinterpretaciju.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )