Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 09.02.2016.

Elena Ferrante : Dani zaborava

Roman "Dani zaborava" - koji od kraja prošle godine čitamo u prijevodu Ane Badurine za Profil - objavljen je inicijalno 2002. u Italiji gdje je u međuvremenu i ekraniziran. Prevođen na brojne jezike, najčitaniji je to tekst Elene Ferrante, i u svjetskim okvirima kultnog književnog imena. Posrijedi je međutim tajnovit autorski konstrukt, jer riječ je o pseudonimu. Možda i olako zaključujemo da je u pitanju žena, no činimo to prvenstveno stoga što je fokalizacija svih ovako potpisanih proza rodno vrlo ekspilicitna i autentična.  

Elena Ferrante ne pojavljuje se u medijima, pristaje tek na rijetke dopisne intervjue, apriorno odbija priznanja struke, čak i s urednicima svojih proza komunicira epistolarno. Na ovakvome protokolu Ferrante inzistira od 1992. kada se na talijanskoj književnoj sceni javlja hvaljenim prvijencem "L'amore molesto". Njezina bibliografija od tada broji devet romana među kojima su i nastavci proslavljene tzv. napuljske tetralogije. O ovom iznimnom i već pozamašnom opusu kritika je kontinuirano i nepodijeljeno afirmativna, a predmetom je i živog znanstvenog interesa.

Dani zaborava Ferrante Elena

Pogledajmo sada pomnije predmetni tekst. Čim neobavezno zavirimo u ovo na prvo listanje tečno i mirno, štoviše, kako će nam se isprva učiniti, ni po čemu iznimno žensko pismo, vakuumskoj se sili fabule više nećemo moći oduprijeti. Ako ubrzo i osvijestimo da nas tematika feminine psihološke drame suviše ne zanima, već je kasno - prekoračili smo prag ultimativnog mazohističkog užitka. Naratorica naime čitatelja predatorski povlači u svoj privatni purgatorij. Ispisan u ispovjednoj ich formi, roman Elene Ferrante brutalno je intiman, a slijedom toga nerijetko i neugodan do granica podnošljivosti. Ovaj monološki ustrojen narativ usitnjen je nasreću u pedesetak kraćih poglavlja što mu udara hipnotičan ritam, dok ošamućenom čitatelju sporadično dozvoljava plitke udahe.  

Zajedno ćemo se s pomračenom ženom naći u zamci: zatočeni u fizičkoj i komunikacijskoj izolaciji, u stanu s nefunkcionalnom bravom, bez telefonske i internetske veze, u mukloj zgradi koja je uslijed ferragosta posve opustjela.


Stereotipno plačljivu ispovijest napuštene žene, inače nezaposlene supruge etabliranog, dobrostojećeg inženjera, Ferrante majstorski promeće u jezivu kroniku gubitka razuma. Neočekivani nestanak maskuline figure urušava jednu besprijekornu građansku obiteljsku strukturu. Unutarnja logika romana temelji se upravo na kontapunktu prije/poslije odlaska supruga i oca od kuće. Kod povrijeđene ja-pripovijedačice šok zbog gubitka primarne referentne osobe, a time i čvrste društvene pozicije, triger je za raspirivanje psihičke bolesti. Kroz mučan proces egzistencijalnog preslagivanja koji će uslijediti, njene već otprije postojeće neuroze pretaču se u psihozu, čiji će simptomi nezaustavljivo prokuljati oko polovice romana. Deliričan povratak k sebi osobe destabilizirane traumatskim iskustvom prema svršetku teksta poprimat će sve izraženije odlike punokrvnog psihološkog horora. 

Olga, junakinja romana, prvotno nam se nameće kao malograđanski prototip "savršene žene": fizički je privlačna, situirana i majčinski ostvarena. No uvidjet ćemo kako se brizi za dom i obitelj utekla defetistički, ne uspjevši se konstituirati kao subjekt. Poremećajem životne kolotečine tok njezine svijesti, pa tako i romana u cjelini postat će frenetični, rastrzani. Nakon razdoblja ljutnje, očaja i poniženosti Olga će završiti u deluziji. Mogli bismo stoga ovaj roman odrediti kao potresno svjedočanstvo dezintegracije jednog ženskog identiteta. Do Olgine propasti međutim nije došlo raspadom braka, već naprotiv na samom početku toga patrijarhalno utemeljenog odnosa.

U prvome hiperrealističnom dijelu pripovijesti tek smo rubno opterećeni Olginom nesrećom i zbivanja uspijevamo pratiti s objektivističke distance. U nastavku međutim i sami postajemo dijelom priče. Zajedno ćemo se s pomračenom ženom naći u zamci: zatočeni u fizičkoj i komunikacijskoj izolaciji, u stanu s nefunkcionalnom bravom, bez telefonske i internetske veze, u mukloj zgradi koja je uslijed ferragosta posve opustjela. Taoci situacije su njezina kći, bolesni sin i otrovani pas u samrtnim mukama. Isprva stvarnosno dokumentaran, prosede teksta na ovoj se točci promeće u fantastičan, somnambulan. U procesu eksternalizacije njezina unutarnjeg svijeta, Olga će biti žrtvom priviđenja: u stanu će joj se ukazivati nesretna susjeda iz njenog napuljskog djetinjstva, kojoj je i sama odjednom tako nalik. 

Posvemašnjom transformacijom Olgine realnosti, raspirivanjem njezinih paranoja, pisanje Elene Ferrante postaje halucintno, lirski izlomljeno, nekoherentno. Nakon smiraja te nimalo bezazlene 24-satne krize protagonistica naoko uspijeva povratiti balans, no unatoč naznakama začetka ozdravljujućeg emocionalnog odnosa s plahim glazbenikom iz susjedstva, naslućujemo da je ovo tek kraj iscrpljujuće epozode - kako fabularne tako i one psihotične - no bez katarze i potencijala za dugoročniji hepi end.

Iako uznemirujuće prilike doživljavamo iz Olgina subjektivnog kadra, što implicira mogućnost maksimalnog suživljavanja s junakinjom, s njezinim nevoljama čitatelj teško da će empatizirati. Primarno stoga što će iz njezine vizure predočena stanja doživjeti kao hiperteatralizirane umišljaje privilegirane kućanice. Potom i zato što će djelovanje protagonistice osjetiti kao dvostruki atak na sebe - ona će ga inkomodirati uplevši ga u meandre svoje psihopatologije, ali i prisiliti na neugodna preispitivanja usvojenih modela promišljanja.  

"Dani zaborava" Elene Ferrante lucidno su, zrelo i odmjereno feminističko pismo koje stilski briljantno, bez sižejnih viškova i sentimentalnog balasta razlaže žensku emocionalnost u svoj njezinoj složenosti.


Kroz ovu intimnu pripovijest Ferrante vrlo inteligentno demontira suštinski iščašene, a time i neodržive malograđanske obrasce. U središtu njenog kritičkog promišljanja pozicija je žene u konzervativnoj paradigmi te fenomen distorziranja ženskog glasa pod pritiskom socijalnog miljea. Dojmljiv je autoričin pripovjedački senzibilitet, umijeće da priču minimalističke, čak oskudne radnje i bazično predvidljivog motivsko-tematskog sklopa izdigne iznad stereotipije ispovjednog, ali i rodnog romana. "Dani zaborava" Elene Ferrante lucidno su, zrelo i odmjereno feminističko pismo koje stilski briljantno, bez sižejnih viškova i sentimentalnog balasta razlaže žensku emocionalnost u svoj njezinoj složenosti. Seciranjem specifičnog slučaja autorica ispisuje samopropitkujuću nad-osobnu priču o apsurdu intimnosti, krhkosti ljubavi, krivnji i stidu, samosažaljenju i samopredbacivanju.

Za kraj valja još jednom ukazati na mračnu auru ovog proznog teksta: "Dani zaborava", kao kronikalni prikaz ništavila, oporo su i žestoko, no zato doista iznimno čitateljsko iskustvo.


** Tekst je prvotno pročitan na 3. programu Hrvatskog radija.

Elena Ferrante

Dani zaborava

  • Prijevod: Ana Badurina
  • Profil 11/2015.
  • 236 str., meki uvez
  • ISBN 9789533134574

Priča o Olgi, ženi na pragu 40-ih, majci dvoje djece, koju ostavi suprug zbog mlađe žene. Njezini neočekivani "dani zaborava" pretvaraju se u slobodni pad u najmračnije zakutke duše, a kad se nađe zatočena unutar četiri zida svojeg stana, Olga je prisiljena suočiti se s vlastitim demonima...

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –