Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Branko Kostelnik • 17.02.2006.

Ženski bullying
Održava se
01.01.1901.

Dokaz kako je moguće bez velike pretencioznosti, prečeste citatnosti i teško artiljerijskih „nabiflanih“ teorija stvoriti zanimljivu knjigu prepunu solidnih rezultata upornog istraživanja i praktičnih savjeta, koja je ne samo zanimljivija već i svrsishodnija od mora teorijskih rasprava bez rezultata, podastrijela nam je amerikanka Rachel Simmons ovom knjigom.

Pišući ju kao svojevrstan dnevnik rekonvalescentice s distancom ili bolje rečeno reportažu upozorenja Simmonsova je ne samo „pogodila u sridu“ otvorivši tabu temu o kojoj se baš ne govori već je njena knjiga postala pravim bestselerom u SAD. Rezultat tog je i gostovanje autorice u interplanetarnom showu nezaobilizne Oprah Winfrey, a možda najzanimljiviji podatak je da Rachel osnovala „Girls leadership institut“ čiji se rad temelji na rezultatima njena istraživanja, a u kojem je ponovno naglasak na praktičnom: tamošnje polaznice osnažuju svoje samopozdanje u grupi čiji je naglasak i uvjet za članstvo pravo prijateljstvo.

A sve je počelo davno, davno prije, kada je sama Simmonsova kao osmogodišnja djevojčica doživjela traumatično iskustvo zlostavljanja od strane jedne djevojčice što je, po vlastitom priznanju, ostavilo traga na njenoj psihi, neugodno sjećanje i trajni ožiljak u njenoj podsvijesti. Šesnaest godina poslije, na jednoj slučajnoj večeri sa šest kolegica s postdiplomskog studija u Londonu, ona otkriva da je ama baš svaka imala neku svoju kolegicu koja ju je proganjala i tako dobiva ideju za početak istraživanja. Prva saznanja koja je dobila već na početku bila su da gotovo nema literature o tome, a da svi kojima je poslala mail kao neku vrstu upitnika na početku prvi put progovaraju o tome.

Ono što ju je konsterniralo na početku jest upravo činjenica da u doba medija i globalnog sela, u vrijeme kada doista mnoge maske padaju i ponestaje tabu tema, kada se otvoreno progovara o svim aspektima društvenog života i načina ponašanja: od homoseksualnosti, pornografije, silovanja, cyber sexa i pedofilije pa do nasilja u obitelji i među dječacima, o takvoj - samo naoko bazazlenoj temi - nema niti literature ali niti otvorenog razgovora. A upravo je šutnja duboko utkana u iskustvo ženskog postojanja no, zaključuje autorica, sada je vrijeme da okončamo još jednu šutnju, upravo o ovoj temi: nasilju među djevojkama.

Postoji, dakle, skrivena kultura agresije djevojaka prema djevojkama u kojoj je zlostavljanje specifična i destruktivna epidemija. Tu epidemiju ne karakterizira otvoreno tjelesno i verbalno ponašanje kao na primjer u svijetu dječaka. Djevojačka kultura uskraćuje pristup otvorenom konfliktu te njihovu agresivnost kanalizira na netjelesne, neizravne i prikrivene oblike. Čak se takva agresija i ne naziva agresijom već „uobičajenim stvarima koje djevojke čine“. One koriste klevetu, isključivanje, ogovaranje, posprdne nadimke i manipuiranje da bi nanijele psihološku bol žrtvama koje su odabrale.

Simmonsova nije krenula od naivne i licemjerne a tako često nametnute pretpostvake da djevojke ne bi trebale biti zlobne nego da one to jesu. Ne da bi trebale biti ljubazne nego da nisu takve te da je istina da one jesu sposobne nanositi zlo drugima. Pri tome se autorica, da bi izbjegla banalnost, ipak naslanja na znanstvena istraživanja nekih prethodnika, prije svega na pionirski rad psihologinja Lyn Mikel Brown i Carol Gilligan koje su razvile „Vodič za slušanje“ koji su koristile u svojim razgovorima s djevojkama (Cambridge, 1992.) s metodom naglašene felksibilnosti i važnosti usklađivanja s osobom s kojom razgovaramo uz uzbjegavanje ortodoksnih protokola intervjua. Umjesto toga istraživač se treba „pokrenuti u smjeru u kojem ga vode same djevojke“.

Po mom osobnom sudu, progovaranje i istraživanje ovakvih područja ljudskog ponašanja posebice djevojaka vrlo je relevantno iz nekoliko razloga. Jedan je da kako katarzični početak rješavaja kako općih, načelnih pitanja s tog područja tako i svakog posebnog, individalnog slučaja. No, ono što je posebno zanimljivo jest i teorijski razvoj istraživanja ove teme kao i praktični savjeti novim generacijama djevojaka na temelju dosadašnjih rezultata. Jer, ukoliko se na vrijeme progovori o problemima u ranoj dobi i postignu kvalitetniji pomaci u ponašanju, kasniji probemi žena, unatoč postignutom visokom stupnju emancipacije u proteklih dvadesetak godina, biti će kud i kamo manji. I na ona temeljna pitanja svih feminističkih teorija: «Zašto o ženama?» i «Zašto je navedena sitaucija takva kakva jest?» lakše će biti dati teorijski i praktičan odgovor.

Zacijelo da će, nastavkom istraživanja i radova na ovu temu, suvremeni feministički znanstvenici stvoriti još bogatiju i razvedeniju demonstraciju učinkovitog intelektualizma koju je Jessie Bernard (1987.) nazvala „feminističko prosvjetiteljstvo“. Pionirski radovi na domaćem terenu tek se očekuju, a povod za to je ne samo trubulentna domaća politička, medijska i estradna scena kao i položaj žene na njoj (u kojoj se zrcale svi novi, često i preskokoviti i nelinearni društveni procesi i razvoji) već upravo i stil i pristup ove knjige.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –