Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Juraj Bubalo • 18.02.2016.

Eric Newby : Kratka šetnja Hindukušom

Na početku i na kraju "Kratke šetnje Hindukušom" Erica Newbyja pojavljuju se dva velika imena engleske literature: jedan od najvećih engleskih pisaca 20. stoljeća, Evelyn Waugh, kao autor Predgovora, i Wilfred Thesiger, posljednji veliki istraživač „staroga kova“, kojeg je pisac susreo na kraju „šetnje“ hindukuškim gorjem.

Kratka šetnja Hindukušom Newby Eric

U vrijeme kada je tridesetosmogodišnji Eric Newby objavio svoju "Kratku šetnju Hindukušom" (1958.), knjigu koja će proslaviti ne samo njega kao autora nego i značajno doprinijeti živosti putopisnog žanra unutar bogate britanske tradicije, slavni književnik Evelyn Waugh, pustolov s vojnom karijerom i autor nekoliko izvanrednih prijeratnih putopisa iz Afrike i Južne Amerike, ušao je u posljednje desetljeće svog života. Njegovi putnički dani – kako je sam rekao u Predgovoru – već su završili, iako je te godine obišao istočnu Afriku i poslije o tome objavio "A Tourist in Africa" (1960.). Waughovo posljednje putovanje i ublaženi, autoironični naslov pod kojim ga je opisao, kao da dodatno potvrđuju koliko mu je „zabavna pripovijest gospodina Newbyja sa svim tim osobinama ('ublažavanje, samoporuga, uživanje u stranosti stranaca...') razdragala srce“.

Wilfred Thessiger, glasoviti istraživač s izvanrednom karijerom i nizom odlikovanja i priznanja za istraživački rad i vojnu službu, tad još nije bio objavio svoj slavni prvijenac "Arabian Sands" (1959.). Thesiger će knjigu o životu arapskih nomada s kojima je godinama živio i prolazio teška iskušenja napisati umješno, preciznim i elegantnim stilom, ali u arhaično-romantičnoj maniri svojih heroja i prethodnika Lawrencea od Arabije i Charlesa M. Dhaugtyja, koja je novoj generaciji putopisaca već bila strana. Kako nisu duže vremena provodili u divljim područjima na zahtjevnim i opasnim putovanjima, niti su govorili lokalne jezike, moderni putopisci skloniji egzoticizmu – suprotno Thesigerovoj preciznosti i ozbiljnosti – pisali su knjige pune komičnih dijaloga, raskošnih opisa i neobičnih putničkih incidenata i sanjarenja. Tradicija takvog, modernog, putopisanja započela je još s "The Road to Oxiana" (1937.) Roberta Byrona, ali glavni predstavnik novog stila postat će upravo Eric Newby čija je knjiga "Kratka šetnja Hindukušom" u Velikoj Britaniji izašla praktički istovremeno s Thesigerovom.

Susretom s Thesigerom na kraju „kratke šetnje“ Newby dosljedno i duhovito okončava svoju avanturu kao pothvat amatera. I dok sebe predstavlja kao uspaničenog i nevještog diletanta koji se u Londonu do tada bavio prodavanjem ženske odjeće, Thesigera opisuje kao „velikog nasljednika viktorijanskog doba“, „velebnu ljudsku stijenu dugih koraka“, „neumoljivog“ i „veoma hrabrog muškarca“ koji je gotovo „cijeli svoj život proveo među primitivnim narodima“. Posljednja rečenica knjige s „komplimentom“ kojim je Thesiger uzvratio Newbyju i njegovom suputniku, može se – riječima Timesovog kritičara – nazvati „najduhovitijim krajem neke knjige koji sam ikada pročitao“. Umjesto da se samo nasmijemo citatu, knjigu valja pročitati cijelu da bi doživjeli ironiju. „Susret s istraživačem u Hindukušu“ ušao je u gotovo sve moderne putopisne antologije, a zahvaljujući Newbyjevoj stečenoj popularnosti postao je i fusnota, više od obične trivie, i u biografiji 'posljednjeg istraživača' Wilfreda Thesigera.

Lakoća pripovijedanja i sposobnost uočavanja detalja, s izvanrednim smislom za komično oblikovanje, koje nikad nije usiljeno i nametnuto samoj građi, učinile su "Kratku šetnju Hindukušom" jednom od najuspjelije napisanih i najneortodoksnijih knjiga o putovanju i istraživanju.

Osim što na popisima najboljih putopisnih knjiga svijeta redovito predstavljaju „osebujnosti grube otočke rase“, ovu trojicu (puto)pisaca – Waugha, Thesigera i Newbyja – usprkos očitim zajedničkim osobinama i biografskim mometima, teško je dovesti u užu vezu. Newbyjeva knjiga, u kojoj nema Waughove zajedljivosti ni Thesigerove uzdržanosti – u stvari je jedino mjesto gdje su se Evelyn Waugh i Wilfred Thesiger mogli susresti. (Thesiger nije imao nimalo simpatije za Waugha, navodno jer je ovaj u jednom svom parodijskom romanu, zasnovanom na osobnom iskustvu Etiopije, ismijao Thesigerova oca, ministra u Addis Ababi. Newby je siguran da je Thesiger mislio posve ozbiljno kad mu je jednom prilikom o Waughu rekao: „Da smo onamo zajedno otišli, samo jedan od nas bi se vratio.“ )

Ova biografska crtica vjerojatno bi dobila na zanimljivosti da su hrvatski čitatelji imali priliku zaviriti u neki od putopisa spomenutih autora ili barem čitati o njima. Za hrvatske prijevode engleskih putopisnih klasika do sada smo uglavnom bili uskraćeni, pa je objavljivanje "Kratke šetnje Hindukušom" (Libricon, 2015.) značajan ispravak tog propusta. S obzirom da je Waugh u nas poznat (i vjerojatno širem čitateljstvu zanimljiviji) kao romanopisac ratne trilogije "Počasni mač" vezane uz Drugi svjetski rat (i u Jugoslaviji), a Thesiger je povijesna figura iz enciklopedijskih natuknica za čije je djelo zainteresiran samo uži dio današnjeg čitateljstva, možda smo najviše prikraćeni bili upravo za Erica Newbyja (ostavimo sad po strani druge). Ali, tko je zapravo Eric Newby? Po životopisu kakav pronalazimo u knjizi nikako nije riječ o urbanom mekušcu kakvim se odlučio predstaviti.

S obzirom da mu se život sastojao od doživljaja i putovanja o kojima će i pisati, Newbyjeva biografija neraskidivo je vezana uz njegovo književno stvaralaštvo. Rođen u Londonu 1919. godine, kao osamnaestogodišnjak je na finskom jedrenjaku preko oba rta oplovio put od Australije do Europe. Tijekom Drugog svjetskog rata bio je pripadnik specijalnih mornaričkih jedinica, a potom ratni zarobljenik tri godine u logorima u Italiji i Njemačkoj. Jedno vrijeme, između bijega iz logora i ponovnog zarobljavanja, skrivao se kod domaćih ljudi na farmi u planinama. Nakon rata je dobio Vojni križ i vratio se u Italiju kako bi oženio mladu Slovenku koja mu je pomogla pri bijegu iz logora. S Wandom (rođenom Škof) u braku će živjeti u Engleskoj do kraja života 2006. godine. Nakon skoro deset godina obiteljskog posla u londonskoj modnoj industriji Newby se odazvao pozivu (puto)pisca. Objavivši pripovijest o svojoj mladalačkoj pustolovini na brodu, "The Last Grain Race", s prijateljem Hughom Carlessom, diplomatom zaposlenim u Afganistanu, pripremio je ekspediciju u Hindukuš s ciljem penjanja na dotad neosvojeni šesttisućnjak Mir Samir, o kojoj je uz podršku svog izdavača napisao i objavio svoju drugu i najvažniju knjigu.

"Kratka šetnja Hindukušom", autoironični opis putovanja kao samonametnutog mučenja koji u čitatelja ne budi suosjećanje nego smijeh, postigla je trajni uspjeh. Newby je nastavio s putovanjima, na svoju ruku ili kao urednik časopisa Observer za putovanja, često sa suprugom Wandom, koju je u svojim knjigama ovjekovječio kao najživlji lik i sugovornika. Prije nego se u potpunosti posvetio putopisima, iskustvo svog ranijeg života pretočio je u "Something Wholesale" (1962.) o „industriji krpicama“ i u "Love and War in the Appenines" (1971.), knjigu o svom ratnom bijegu i ljubavi prema kojoj je 2001. snimljen televizijski film. Spomenute četiri knjige čine Newbyjev izniman doprinos književnosti druge polovice dvadesetog stoljeća.

Putovanja „uradi sam“ koja je čitav život poduzimao iz zabave, da bi o njima poslije detaljno pisao s dozom suzdržanog engleskog humora, bila su više-manje pothvati svoje vrste: "Polako niz Ganges" (1966.), "1200 milja čamcem od Haridwara do Kalkute", "Vožnja velikim crvenim vlakom" (1978.) trans-sibirskom željeznicom od Moskve do Pacifika, tri mjeseca na biciklu "Oko Irske u niskoj brzini" (1987.)... Naslovi odgovaraju sadržaju knjiga ne samo opisnošću nego i karakterističnim humornim odmakom od (veličanja) ostvarenog.

U "Kratkoj šetnji Hindukušom" riječ je tako o prvom pokušaju osvajanja 6059 metara visokog Mir Samira i dugom trekingu koji je potom uslijedio, zapravo o prvom ozbiljnom planinarskom pothvatu u hindukuškom gorju uopće – i to bez ikakvog prethodnog iskustva: Newbyja i njegovog suputnika Hugha Carlessa učile su penjanju tri konobarice na izletu u Walesu. Došavši automobilom u Afganistan, preko Turske i Irana, gdje ih je u Teheranu napustila Wanda, Newby i Carless su se uputili u Nuristan, nepristupačno planinsko područje na sjeveroistoku Afganistana, za koje su britanski geodeti nekoliko desetljeća ranije tvrdili da se „istraživaču trenutačno čini neprohodnijim od ijednog pola“. Dopješačivši do zapadnog ruba Nuristana koji čini izdanak Hindukuša na istočnoj obali Panjshira pokušali su se uspeti na njegovu najvišu planinu Mir Samir, ali su zbog nedostatka opreme i vještina da je koriste morali odustati dvjesto metara ispod vrha. Bio je to srpanj 1956., dvije godine prije nego je vrh Mir Samira (petog stupnja po težini) prvi put osvojen. No umjesto da se podvijenog repa vrate kući Newby i Carless odlučuju preko planinskog grebena prodrijeti u sljedeću dolinu Nuristana.

Ne stavljajući otpočetka težište svog pripovijedanja na planinsko osvajanje nego na samo putovanje, Newby u istom duhu opisuje daljnje napredovanje kroz Ramgul, dolinu naseljenu slikovitim plemenskim stanovništvom, o kojoj je izvanjski svijet vrlo malo znao. Prvi Europljani koji su se ovdje pojavili prije više od dvije tisuće godina bili su vojnici Aleksandra Velikog. Prema popularnom uvjerenju ovdašnje stanovništvo čine upravo potomci vojske Aleksandra Velikog koji ne prakticiraju drevne običaje jer su odnedavno silom preobraćeni na islam. U trinaestom stoljeću ovuda je prošao Marko Polo na putu do Kine, da bi europska istraživanja u modernom dobu započela tek u devetnaestom stoljeću, kada je svijet i čuo za „zemlju nevjernika“, Kafiristan.

Prethodna Slijedeća

Od tih prvih istraživača do Newbyjeve „kratke šetnje“ ovdje nije bilo drugih Engleza, pa Newbyjeve putničke impresije, uz opušteno i zanimljivo prepričavanje starijih autora, pružaju intrigantnu sliku o nuristanskom načinu života. Neuspjeh Newbyja-alpinista u knjizi je urodio pobjedom Newbyja-putopisca. Lakoća pripovijedanja i sposobnost uočavanja detalja, s izvanrednim smislom za komično oblikovanje, koje nikad nije usiljeno i nametnuto samoj građi, učinile su "Kratku šetnju Hindukušom" jednom od najuspjelije napisanih i najneortodoksnijih knjiga o putovanju i istraživanju.

S druge strane, Newbyjevo pisanje koje se na momente čini isuviše engleskim (ne baš snobovskim), s manje razumijevanja ili osjećaja za „drugog“ nego što smo navikli, u skladu je s duhom vremena (poslijeratnog) koje nije poznavalo suvremenu „političku korektnost“. Ta je „kvaliteta“, međutim, neraskidiva od cjelokupnog tona i tipa humora zbog kojih knjiga ima draž. Umjesto svejednake nediskriminirajuće korektnosti u Newbyjevim susretima nalazimo karakteristike pojedinačnih likova i društava, kojima se kao takvima i pristupa. Newby svoje doživljaje predstavlja iz perspektive Europljana (i) u vremenu u kojem su se zbili. Takvu će napomenu, bez namjere da se od ičega ograđuje, biti sklon davati sam u svojim knjigama. A u tom kontekstu valja čitati i Newbyjev dojam s kraja lutanja dolinom Nuristana. „Imao sam osjećaj“, piše Newby, „da izlazim iz zemlje koja će nastaviti postojati više ili manje nepromijenjena bez obzira na sve katastrofe koje zadese ostatak ljudskog roda“.

Nije se moglo predvidjeti katastrofalne događaje (s Rusima, Amerikancima, Talibanima, NATO-om...) koji će današnji sjeverni Afganistan učiniti još divljijim i opasnijim za strance nego kad ga je on posjetio prije više od pola stoljeća. No u političkoj aktualnosti Afganistana u drugoj polovici dvadesetog stoljeća valja prepoznati i jedan od razloga zbog kojih se "Kratka šetnja Hindukušom" održava visoko na popisima najvećih putopisnih klasika svih vremena – tik ispred Heyerdahlovog "Kon Tikija"!

Dvadesetak godina nakon Newbyja o Afganistanu su iz perpektive overlandera pisali i naši istaknuti putnici na istok. U Afganistanu se još uvijek osjećao odjek hipijevske invazije koja je Kabul pretvorila u mjesto masovnog turizma kada je u njemu sedamdesetih godina „dangubio“ duhoviti Zuko Džumhur, a radoznali Borna Bebek i Željko Malnar proživljavali osobne transformacije „putnika-istočnjaka“ koje će ih ubrzo „U potrazi za staklenim gradom“ zajedno odvesti i u Nuristan. Otkrivajući nam „Kafiristan“ i pleme Aleksandrovih potomaka koji u tajnosti još uvijek žive svoju „nevjerničku“ kulturu, Željko Malnar, čiji će „mistični putopis“ i slika istraživača koju je o sebi stvorio u javnosti – priznali to ili ne – izvršiti vjerojatno presudni utjecaj na znatan dio recentne putopisne scene, koristio se upravo Newbyjem kao izvorom važnih podataka i zanimljivosti, ne usvajajući pritom njegove samozatajnosti i autoironije.

Bez mogućnosti da i sami prijeđu "Kratku šetnju Hindukušom" većina zainteresiranih čitatelja mogla mu je do sada samo vjerovati ili ne – da je Eric Newby „dobar pisac i zanimljiv čovjek, oženjen našom Slovenkom, no o Kafiristanu piše neozbiljno i netočno“. Činilo se ipak ne samo da bismo prijevodom ovog važnog putopisnog djela bili dobili književnu poslasticu već da bi naša putnička i putopisna scena implementirala jedan newbyjevski duh. Za to je, međutim, upravo stigla prilika.
 

– Kratka šetnja Hindukušom - Eric Newby –

– The South Bank Show - Eric Newby –

The South Bank Show - Eric Newby from Gordon Mason on Vimeo.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –