Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Martina Sarić • 21.09.2015.

Etgar Keret : Moje su priče mnogo inteligentnije od mene

Etgar Keret (foto: FSK)

''Intervjuiranje je poput spoja na slijepo'', šaljivo je ustvrdio Etgar Keret nakon što smo završili službeni dio razgovora. ''To je intimna konverzacija između dvoje ljudi koja mora biti prirodna i potrebno se što manje oslanjati na pripremljene teme. Pitanja su poput sigurnosne mreže u cirkusu, za njima treba posegnuti  samo ako sve ostalo krene nizbrdo. Važna je komunikacija, reakcija na drugu osobu preko puta, ne samo što govori već i kako to kaže''.

I bio je u pravu. Gotovo nisam morala ni posegnuti iz svoje zalihe pripremljenih frazema da bih izvukla njegove odgovore, potakla reakcije. Nije bilo neugodne tišine, kopanja po papirima u potrazi za idućim pitanjem. Ovaj izraelski pisac jedan je od najzanimljvijih i najopuštenijih sugovornika koje sam imala priliku sresti.

Stoga ovo i nije bio pretežak zadatak, jer je nekoga poput Kereta više nego lako slušati, a konverzacija je kao i jedna od njegovih priča otišla u neočekivanim smjerovima.

M. S.

 

Pizzerija Kamikaze Keret Etgar

Martina Sarić: Vaše kratke priče prožete su vrlo nadrealnim elementima, bizarni događaji zbivaju se u posve običnoj svakodnevici. Je li nadrealizam u književnosti zrcalo života ili samo njegova deformirana verzija?

Etgar Keret: Kada govorimo o pojmu ''realnost'' koristimo ga previše nonšalantno. Uvijek su to dvije stvarnosti – jedna je objektivna, a druga subjektivna. Smatram da je naše osobno iskustvo uvijek subjektivno i da je to subjektivno iskustvo uvijek na jedan način nadrealno. Naše životno iskustvo nije nikada hiperrealistično. Ali kada govorimo o objektivnom realizmu, ono o čemu ustvari govorimo nije ništa doli redukcija našeg iskustva. Na primjer, ako vi vjerujete u Boga, a ja u izvanzemaljce, objektivna realnost je ona u kojoj odustajemo od svojih vjerovanja. Kada pričam priču, ne želim ispričati nešto što podilazi zakonima fizike. Želim napisati nešto što je vjerno onome kako ja doživljavam svijet, a ja ga doživljavam na vrlo nadrealan način.

Kako je Kafka utjecao na vaše pisanje?

Kafka je bio veliki utjecaj na mene, ponajviše s obzirom da dolazim iz tradicije u kojoj su pisci promatrani kao gotovo pragmatični entiteti – nešto poput učitelja, sekularnih svećenika. Pisac je uvijek onaj tko zna pravi odgovor i kaže vam što biste trebali znati.

Jeste li sebe u takvoj tradiciji mogli zamisliti kao pisca?

Ne, u takvoj tradiciji nisam se mogao zamisliti kao budući pisac jer sam osoba s mnogo pitanja a jako malo odgovora. Upoznavanjem s Kafkom predstavljen mi je i drukčiji model autora, pisca koji nije ni na jedan način superioran svome čitatelju, već pisac koji je ranjiv i dijeli njegove strahove i slabosti. Pružio mi je relevantan model, jer mi je pokazao da i ja mogu pisati. Nisam znao pisati poput ostalih tradicionalnih izraelskih pisaca ili kao Charles Dickens, ali sam smatrao da mogu pisati poput Kafke.

Koliko vam je bitna empatija? Vaše priče donose dvosmislene likove s kojima bismo rijetko suosjećali u stvarnosti, ali u fikciji nam postaju mnogo bliži. Mislite li da nam empatija prema izmišljenim osobama može pomoći da vidimo stvarni svijet iz različitih perspektiva?

Ono što nam pomaže da suosjećamo s fikcionalnim likovima je činjenica da nisu stvarni. Mnogo nam je lakše prihvatiti nešto što nema posljedica za nas u stvarnosti. Na primjer, da ste pročitali Lolitu s petnaest, ne biste željeli pobliže upoznati glavnog lika u stvarnosti jer biste se uplašili da želi spavati s vama. Isto tako ako čitate knjigu o piscu koji je prilikom intervjua ubacio nešto u piće novinara kako bi ga nakon toga lakše zaveo... možda bi to bila zanimljiva tema za čitanje, ali nisam baš siguran da biste pristali u stvarnosti intervjuirati tog pisca.

U ljudima su dvije sile. Jedna je sila empatije, a druga samoodržanja, i često su u sudaru jedna s drugom. Fikcija neutralizira silu samoodržanja, što znači da možemo posve osloboditi našu empatiju.

Vaše kratke priče su kao fragmenti, anegdote. Sve što želite reći kažete u vrlo kratkom i sažetom obliku. Što je tako privlačno u tom formatu da ga neprestano izabirete kao svoju dominantnu formu?

Kada pitate što je tako privlačno u kratkim pričama, pretpostavljate da ja radim izbor. Kao da ja vas pitam što vas privlači hodanju kao obliku transportacije s jednog mjesta na drugo, a zašto ne letite. Pišem na jedini način na koji znam. Kada sjednem pisati, ne kažem sebi kako želim napisati kratku priču. Ne razmišljam o broju stranica, samo o onome što želim otpetljati u mozgu.  Kada pišem, nikada nemam plan. Ne znam kako će priča završiti.

Vaše ideje se čine neuhvatljive, bez metode, slične kreativnom vodoskoku za koji ne znate kamo će završiti.

Moje pisanje je kao san. Pisanje romana je više kao izgradnja zgrade, treba vam nacrt, a kratka priča je kao prolaženje kroz san. Esencijalno je to kao da odbacite kontrolu nad pričom kako biste dospjeli do nesvjesnog sloja u sebi. To je nešto tako intenzivno i spontano da vas prirodno vodi pisanju kraćih tekstova.

Mislite li da i drugi  pisci jednako nesvjesno izabiru svoje metode i način pisanja?

Drukčiji pisci pronalaze drukčiji način izražavanja. No mnogi pisci doživljavaju pisanje kao mjesto u kojem prakticiraju potpunu kontrolu. U stvarnosti, na primjer, autobus koji čekate neće doći uvijek na vrijeme, ali u romanu će se pojaviti točno u trenutku kada ga je autor ondje postavio. Mnogima je važna priprema i plan. Ja sam više kao pjesnik, pisanje je kao opuštanje od planiranja.

Imate neograničeno povjerenja da će vas priča odnijeti onamo kamo trebate stići?

Potpuno. Često pritom koristim metaforu trust fall. Recimo da smo vi i ja par, rekao bih vam da zatvorite oči i bacite se, a Etgar će vas uhvatiti. Stvar sa trust fall kao metaforom jest da morate imati povjerenja da kada se prepustite netko će vas drugi spasiti. Moje pisanje je kao slobodan pad, zatvorim oči i znam da me priča neće uvijek uhvatiti, ali kada me uhvati nešto je čudesno u tome. Uvijek kažem da su moje priče mnogo inteligentnije od mene. One dođu iz procjepa u meni do kojeg nemam pristup kad ne pišem fikciju.

     

Kada pišem, nikada nemam plan. Ne znam kako će priča završiti. Moje pisanje je kao san. Pisanje romana je više kao izgradnja zgrade, treba vam nacrt, a kratka priča je kao prolaženje kroz san.

8% ni od čega Keret Etgar
Iznenada netko pokuca Keret Etgar

Izjavili ste kako je pisanje fikcije kao vođenje ljubavi s ženom koju volite, a pisanje kritičkih članaka kao pranje suđa – nešto što je nužno, ali nije ugodno. Možete li pojasniti što ste time mislili?

Kada  pišete članke, pišete o onome u društvu što ne volite. Želite ljudima reći što da rade, a što ne. Smatram kako moja uloga nije da obrazujem druge. Rado bih promijenio druge ljude, ali promjena  koja se zbiva kroz fikciju nije nešto na što možete utjecati. Mnoge moje priče zbunjuju čitatelje. Bez obzira na vaše mišljenje, svaki put kada kažete u članku: ''Ovo je moja istina'', sve je razriješeno, ne morate više o tome promišljati. Niste više u dijalogu sa sobom niti sa svijetom. Ali, ako vas mogu zbuniti, onda ste u vrlo autentičnoj poziciji u kojoj se možete otvoriti argumentima, raspravi. Ne želim biti taj koji će odlučiti o rješenju.

Smatrate onda da je pisanje članaka jedna vrsta redukcije tog procesa dvojbe u pričama iz kojeg možemo izaći obogaćeni za neko novo iskustvo?

To je kao da upoznate tipa i imate izbor: ako mi se sviđa, želim da me poljubi, ako mi se ne sviđa, želim da me ostavi na miru i otiđe. Drukčije je nego kada nekome naredite: ''Poljubi me!'' Pisanje članaka nije izbor već naredba, manje je poštovanja u njima prema čitatelju. Nema poštovanja kada kažete: ''Reći ću ti nešto i znam da je to točno.'' Odustajete time od svih aspekata dvojnosti, otvorenosti interpretacije.

Osim priča pišete i grafičke romane, scenarije, a karijeru ste ostvarili kao redatelj. Što je vaš prvi poziv? Kako samog sebe doživljavate?

Ako moram pronaći definiciju, ona bi bila nešto uža od samo ljudskog bića, osim toga, rekao bih da sam prije svega pripovjedač. Moja baza je pisanje, ali volim istraživati teritorije drugih pripovjedača koji će mene učiniti boljim piscem. Kad sam počeo snimati filmove, postao sam svjestan mizanscene. Kad bih sada napisao priču o nama dvoma u ovom trenutku, ona bi bila drukčija nego što bih je napisao prije 20 godina. Ali kroz grafičke romane i film postao sam svjesniji geografije koju stvaram za svoje likove.

Kako se osjećate kao početnik u filmskom svijetu? 

Kad god se okušam u novom mediju, uvijek sam početnik, uvijek me patroniziraju. Kada režiram film, moram se dokazati pred ljudima koji su dugo u toj industriji. Ne prihvaćam indoktrinirane stvari na koje me drugi prisiljavaju. Ako je to moj projekt, nekoga tko ne zna ništa o filmu, napravit ću ga na sebi svojstven način, a ne kako se to podučava na sveučilištu ili u filmskoj školi. Sviđa mi se ideja da sam amater. Znate, ta riječ mi je zapravo jedna od najdražih u engleskom jeziku. Ona dolazi od riječi amour - ljubav. Činiš nešto ne zato što si uspješan u tome, već zato što osjećaš strast. Sve što činim, činim poput amatera. Nisam profesionalni pisac, nisam čak ni profesionalno ljudsko biće. Najvažnija je strast prema onome što radite.

Što mislite, kako ljudi razumiju vaše priče, ima li puno oprečnih načina gledanja na istu priču punu dvosmislenih likova i bizarnih preokreta? Što mislite o svim tim različitim interpretacijama?

Ono zbog čega sam uvidio da ljudi na različite načine razumiju moje priče su njihove adaptacije. Vrlo radikalan primjer je priča "Superljepilo" (Crazy Glue). To je priča o muškarcu koji ulazi u raspravu sa svojom suprugom o tome je li moguće superljepilom zalijepiti osobu za plafon. To je esencijalno rasprava o njihovoj vezi i o tome u što ćete odlučiti vjerovati. Kada se suprug vrati kući, pronalazi svoju ženu golu zalijepljenu za plafon. I kad je ugleda kako visi okrenuta  naglavačke, ponovno se zaljubi u nju. Popne se na hrpu knjiga kako bi je poljubio. Hrpa se sruši ispod njega, a on ostane visjeti u zraku, jedino što ga drži njezine su usne, za koje je privezan kao ljepilom.

Što vas je najviše iznenadilo u različitim interpretacijama te priče?

Adaptacije priče kretale su se od romantične komedije pa do horor filma. Kada vidim oba  filma, oba su jednako moguće interpretacije priče. Ja sam napisao priču o lijepim i ružnim stranama veze. Ne osjećam vlasništvo nad pričama, one nastaju u kombinaciji pisca i čitatelja. Ista priča može biti depresivna i pružiti vam nadu.Volim samo kada mi čitatelji kažu da ih je priča promijenila. To je jedino što je važno.


Razgovor s Etgarom Keretom objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –