Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marijo Glavaš • 28.10.2012.

Florin Lãzãrescu : Naš posebni izvjestitelj

Ima jedan rumunjski vic iz doba komunizma a ide ovako: Bog je jednog dana odlučio dopustiti Napoleonu da se vrati na Zemlju. Po povratku, Napoleon je posjetio tri zemlje: SAD, Sovjetski Savez i Rumunjsku. Nakon posjeta SAD-u, na pitanje što mu se najviše svidjelo u Americi Napoleon je odgovorio: "Vojska. Da sam imao takvu vojsku ne bih izgubio bitku kod Waterlooa." Kad su ga nakon posjeta Sovjetskom Savezu pitali isto pitanje Napoleon je odgovorio da mu se u SSSR-u najviše svidio KGB i pojasnio: "Da sam imao tajnu policiju kakva je KGB, ne bih izgubio bitku kod Waterlooa." Nakon posjeta Rumunjskoj Napoleon je zaključio: "Najbolja stvar u Rumunjskoj je tisak (novine). Da sam imao tisak poput rumunjskog nitko ne bi saznao da sam izgubio bitku kod Waterlooa." 

 
Ova šala jako dobro dočarava situaciju kakva je bila u Rumunjskoj u vrijeme komunističke vladavine, s Ceauºescuom na čelu. Nakon njegova u zemlji, ali i međunarodno pljeskom popraćenog govora iz 1968. u kojem je, obraćajući se s balkona zgrade Centralnog Komiteta masi okupljenoj na trgu, osudio sovjetski ulazak u Čehoslovačku, lik vladara podignut je na pijedestal karizmatične ikone, a vlast je, da bi podgrijala postignuti efekt, krenula u dugotrajne akcije zadovoljavanja naroda slijedeći onu „kruha i igara", istovremeno aktivirajući motore propagande u puni pogon.

Brzo su shvatili da su bili u krivu svi koji su zbog tih nekoliko Ceauºescuovih riječi s balkona pomislili da će se vlast odreći dotadašnje doktrine i državu povesti u novom smjeru,  ka zapadu, jer nedugo poslije navedenog događaja izjavit će, parafraziram, da bi samo luđak mogao posumnjati u rumunjsku socijalističku orijentiranost. Vodeći se ovom izjavom komunističke će vlasti mnoge neistomišljenike intelektualce ukloniti sa scene s uputnicom za psihijatriju.

Komunističke su vlasti svaki mjesec organizirale goleme stadionske priredbe i ulične parade putem kojih su komunicirali s narodom. Ljudima su se svakodnevno i kroz medije, radio, televiziju i novine servirale strogo kontrolirane poruke, po unaprijed propisanim pravilima: što se može pitati, što se može odgovoriti. Godinama nakon revolucije iz 1989. godine u kojoj je Ceauºescu osuđen i strijeljan o pravilima kojima su se vodili, rječniku koji su smjeli koristiti, kutu iz kojeg su predsjednika smjeli snimati i to samo ako maše ili ako se smije, nikako ako razgovara s članovima Centralnog Komiteta, progovorit će mnogi akteri iz medija.

No, neke stvari izaći će na vidjelo tek petnaest godina kasnije, jer poslije revolucije u parlament su, od naroda izabrani, zasjeli isti oni koji su većina bili i prije, komunisti i nacionalisti. A propaganda će se u godinama koje slijede nastaviti, samo će postupno mijenjati svoj oblik.

Tek u godini rumunjskog ulaska u EU, kad je lažnu komunističku propagandu prošlih vremena o odličnom stanju u državi već odavno zamijenila ona zapadnjačka, propaganda lažnog spektakla, guranja u prvi plan nebitnih lica i stvari kojima je prišivena važnost, bit će otkriveni tajni spisi koji će otkriti šokantnu istinu o ucjenjivanju i regrutiranju djece u redove špijuna i doušnika prokazivača državne službe za sigurnost, Securitate.

No konzumerističke zapadnjačke navade već su duboko zašle u društvo, središta okupljanja i društvenog života postaju golemi prodajni centri, a nastali rez prelaska u novi politički život i velika brzina kojom su nove mogućnosti koje demokracija donosi penetrirale u društvo, našli su većinu u raskoraku, nepripremljene i tijekom godina od njih napravili neprilagođene.

Prema rezultatima velike ankete provedene 2010. godine od strane Centra za ispitivanje javnog mišljenja i Instituta za istraživanje zločina komunizma, samo 27% Rumunja smatra da je komunizam bio loš, 47% odgovorilo je da je ideja bila dobra, ali je loše provedena, a 14% je mišljenja kako je riječ o dobroj i dobro primijenjenoj ideji. Čak 78% smatra kako oni ni njihove obitelji u komunizmu nisu patili. Da je život u komunizmu bio bolji, smatra 49% Rumunja, dok samo 23% misli suprotno. Prema istoj anketi, 25% Rumunja mišljenja je da je Ceauºescu bio dobar vođa, 15% smatra da je bio loš, a čitavih preostalih 60% dalo je svakojaka drugačija mišljenja.

O tom novom dobu, rumunjskoj svakodnevici 21. stoljeća, zbunjenim i neprilagođenim individuama koje su bombardirane novom vrstom anestetičke spektakluk propagande koja im odmiče misli od prošlosti, ali i prikriva probleme sadašnjice, u svom iznimno duhovitom romanu naslova "Naš posebni izvjestitelj", piše rumunjski pisac i scenarist Florin Lãzãrescu (Doroșcani , 1974.).

Gotovo djetinjim očima i toplinom obojani su likovi Lãzãrescuove proze, autora koji je u smijehu, nedodirljivoj nevinosti i mašti pronašao odgovor na prošla vremena u kojima je proveo djetinjstvo, kao i novo doba na koje svojim radom ispaljuje poruke kritike.

"U vrijeme komunizma'" reći će Lãzãrescu u jednom razgovoru, "kad sam bio dijete, obične stvari poput televizije imale su za mene neku vrstu duhovne važnosti, na neki način označile su moj razvoj i oslobodile maštu". U svijetu propagande dijete je bilo prisiljeno izdići se i samo izmaštati vlastito djetinjstvo. Tu je Lãzãrescu uspio. Kao pisac čini se da je pronašao formulu kojom uspijeva toplinu i živost filmskih prizora iz rumunjske svakodnevice pretočiti u plošnost papira na kojem stvarnost bezbolno prolazi bajkovitu transformaciju, zadržavajući čitatelja ipak nenarušenom gravitacijom realističnog, no uz dodatak privlačne imaginacije i sjajnog humora.

U galeriji neprilagođenih lica koja se izmjenjuju na panou na koji Lãzãrescu slaže kolaž postrevolucionarne Rumunjske koja se prilagođava i stremi zapadu, kao centralno lice izdvaja se Antonie - "posebni izvjestitelj" iz naslova romana. Mladića koji je nakon svršetka Ceauºescuova režima stigao vlakom u grad iz izolacije u kojoj ga je odgajao stari kaluđer i smucao se naokolo s lokalnim džeparošima i uličarima zapazit će nakon jedne policijske racije novinar i s udarnom pričom o divljaku s Karpata, žrtvi komunizma koja zna čitati i pisati, lansirati ga u medijski ozon gdje će postati priča koju će javnost prežvakivati čitavu godinu dana. Nakon što iz priče bude iscijeđen sav sok, Antonie (koji je u životu pročitao Bibliju i Žitje Ćirila i Metoda) će dobiti ponudu (i prihvatiti) da i sam pronalazi priče koje će odjeknuti u javnosti - postat će novinar.

Ovdje Lãzãrescu pogađa u srž - njegov kratki tečaj početniku kojeg se uvodi u posao, opis slaganja dnevnog izdanja novina tako što se prvo poslože komercijalni sadržaji, reklame i oglasi, a rupe između njih popune tekstom koji se krati na onoliko koliko je mjesta preostalo, a ne na onoliko koliko je bitno, pljuska je modernom novinarstvu koje to nije.

Senzacionalizam, blještavilo, Madonnina haljina, a ne Bog, to su vijesti koje prolaze, upute su urednika, a najvažnije je dobro odabrati naslov - ne mora on biti ni u potpunosti u korelaciji s pričom koja slijedi, ali bitno je da zvoni, jer naslovi se čitaju, oni prodaju novine. Za kulturu tu nema mjesta, događaji kojima je prišivena etiketa prikladno gradirane tragičnosti uvijek imaju prednost. Kako nam je samo, dok svjedočimo kako se iz dnevnog tiska u Hrvatskoj izbacuju i oni posljednji bljeskovi informiranja o kulturi, bliska ova rumunjska priča.

Antonie nije samo poseban izvjestitelj i lik neprilagođen vremenu koje divlja, već je i njegovo stanje posebno. Nakon što mu kolega, zaprepašten što ovaj još nema svog psihoanalitičara, pojasni teoriju leptira koja kaže da te malene životinje ako se nađu na razmeđi dvaju energetskih polja zamahom krila mogu prouzročiti uragan i da je uloga psihoanalitičara da usmjeri i obuzda leptira u osobi, Antonie otkriva nešto jako bitno o sebi: "...negdje u njegovoj glavi, crvić koji mu već odavno nije dao mira napustio je čahuru i pretvorio se u leptira koji leti na maglovitoj granici između stvarnog i svijeta s onu stranu njegove mašte."

Dok iznosi priču svog djetinjstva, odrastanja uz oca u vrijeme komunističkih prokazivanja, u njima je Antonie princ koji vodi jednoroga na livadu, otac je hrabri kralj, a priče koje mu je pričao i sve što mu se zaista dogodilo miješa se u koktel koji mu, nakon što ga je popio, ne izoštrava i ne izdvaja rubove mašte od ostalih sastojaka među kojima su i strah i bijeda prošlih vremena za koje je dječji organ za kušanje odbijao razviti receptore.

Roman "Naš posebni izvjestitelj" album je smiješnih likova uhvaćenih objektivom vrsnog pisca na prijelazu iz jednog u drugi politički poredak, o (ne)prilagođavanju novim pravilima života i tržišta i brzom usvajanju obrazaca ponašanja, kao i o odbijanju zagledanja u vlastiti odraz, u zrcalo koje će pokazati kakvo je pravo lice nacije, umjesto da se prihvati nametnuto mišljenje zapada, najbolje oslikano u primjeru CNN-ova novinara koji u šoku i nevjerici ustukne kad istočnjački divljak (Antonie, Rumunj, Hrvat, bilo tko) kojeg je došao snimiti, zamisli čuda jer on to zna, progovori. 

Živošću prizora, posebnošću likova, Lãzãrescu je kao rumunjski Hrabal, duhovit, precizan i zanimljiv autor svježega glasa koji priča o jako nam bliskim temama na iznimno topao način, a priča koju je tako lijepo zaokružio, uvjerit će se svatko tko pročita, dobrodošao je novitet na polici književnih prijevoda u Hrvatskoj.

 

Florin Lãzãrescu: "Naš posebni izvjestitelj"
Preveli Luca-Ioan Frana i Ivana Olujić

V.B.Z., 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –