Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Marijo Glavaš • 09.01.2013.

Florin Lãzãrescu : O pisanju, smijanju i življenju

Florin Lãzãrescu (1974.) rumunjski je prozaik i scenarist hrvatskim čitateljima poznat preko romana Naš posebni izvjestitelj (VBZ 2012.) i rezidencijalnog boravka u Splitu (2011.). Njegove kratke priče, romani i filmovi ispunjeni humorom koji ne poznaje kopnene granice postigli su zavidan uspjeh u Rumunjskoj i inozemstvu, što potvrđuju i mnogobrojne nagrade.

Lãzãrescuov višestruko nagrađeni kratki film Lampa cu cãciulã / The Tube with a Hat možete pogledati klikom na ovu poveznicu.


Marijo Glavaš: Nakon što sam pročitao Vaš roman Naš posebni izvjestitelj odlučio sam Vam se javiti i dogovoriti intervju. Jedna stvar u Vašem odgovoru prilično me iznenadila: kako je moguće da niste znali da Vam je roman objavljen u Hrvatskoj? 

Florin Lãzãrescu: Znao sam da je moj rumunjski izdavač prodao prava, ali nisam znao kad bi točno roman trebao biti objavljen u Hrvatskoj. No, to nije jako važno. Najvažnije je da je moja knjiga objavljena. Na ovaj ili onaj način, prije ili kasnije, saznao bih od izdavača ili prevoditelja. Ne zamara me to previše, naprotiv, mislim da je smiješno.

Bilo je pravo zadovoljstvo čitati Vaš roman. Na koje sve jezike je preveden? Kakve su reakcije čitatelja iz inozemstva? Da li je roman bliži čitateljima istočnih zemalja, ili zapadnjački čitatelji podjednako simpatiziraju priče koje stvarate?

Hvala na čitanju. Naš posebni izvjestitelj dosad je preveden na njemački, francuski, talijanski, španjolski, slovenski i mađarski. Imao sam priliku sresti mnogo čitatelja iz inozemstva i, naravno, reakcije se razlikuju od onih u mojoj zemlji. Razlog je prvenstveno u načinu na koji percipiraju Rumunjsku i onome što znaju o njoj. Ali postoji zajednička stvar kod svih mojih čitatelja: smatraju da sam autentičan pripovjedač, pisac koji ne eksperimentira i to im se sviđa. Meni također.

Naš posebni izvjestitelj govori na smiješan način o rumunjskom društvu, tranziciji i neprilagođenicima koji ne uspijevaju držati korak s brzim promjenama. Kako su Rumunji reagirali na roman?

Ne mislim da moj roman govori o rumunjskom društvu, već o određenim ličnostima koje igrom slučaja žive u rumunjskom društvu. Narod i društvo - svaki narod i društvo, ne samo rumunjsko - nekako su dosadni. Postoji gomila znanstvenika i naučnika koji govore o tome. Smatram da je moj posao kao piscu pripovijedati o pojedincima i posebnostima njihova duha kako bih omogućio čitatelju da osjeti, promisli, proživi, a ne da analiziram socijalni kontekst. Znate, moguće je amazonsko pleme pretvoriti u komuniste ili kapitaliste, ali ono što bi za nas kao ljudska bića i dalje bilo zanimljivo jest uvidjeti kako ti Amazonci zadržavaju svoju posebnost, kako svaki član, kao pojedinac, uspijeva preživjeti.

"Rumunji" koji čitaju moje knjige zvuči smiješno. Zapravo, govorimo tek o nekoliko tisuća ljudi između 22 milijuna. I, mislim, svaki od njih ima vlastitu reakciju. Meni je najvažnije da su mi oni čitatelji koje sam sreo rekli da im je čitanje pobudilo emocije.

Roman Naš posebni izvjestitelj govori i o senzacionalizmu u rumunjskom tisku 21. stoljeća, a koji se naslanja na zapadnjačke trendove. Zašto ste odlučili pisati o tome? Možete li usporediti novinsku i književnu pisanu riječ iz komunizma, iz Ceauºescuova vremena s današnjim i kako je evoluirala?

U svim svojim knjigama, ne samo ovoj, nastojim pisati o nevinosti. O gubitku nevinosti u modernom vremenu, preciznije. U druge dvije knjige pisao sam o gubitku nevinosti djeteta, pa onda onoj tinejdžera. Romanom Naš posebni izvjestitelj pokušao sam pokazati prijelomnu točku u kojoj nevinost odraslog muškarca potpuno nestaje. Bio sam dobro upoznat s radom medija kad sam odlučio napisati ovaj roman (radio sam kao PR) i stekao sam dojam da bi novinar mogao biti najbolji primjer potpuno izgubljene nevinosti. Nema čarolije u životu novinara (postoje izuzeci, naravno). Samo činjenice. Nema prošlosti, nema budućnosti, samo sadašnjost. Sve što im je važno površna je priča o nekoj vulgarnoj, gotovo pornografskoj dnevnoj činjenici. Ukratko, tako sam odabrao svog protagonista. Osjetio sam izazov da napišem priču o ovoj spektakularnoj preobrazbi: od nevine osobe koja propitkuje život, do jedinke koja misli da zna i da može manipulirati svime.

U vrijeme komunizma novine su bile snažno jednopartijsko propagandno oružje. Danas su mediji i dalje snažno propagandno oružje za manipuliranje, ali za više stranaka i interesnih grupa. I - još jedna razlika - nitko se ne buni.

Što se tiče književnosti - bar kad govorimo o prozi - najvažnije pitanje i dalje vrijedi, bez obzira na vrijeme: jesi li sposoban ispričati predivnu, uvjerljivu, autentičnu priču za čitatelja? Mnogo je jako dobrih rumunjskih priča napisano u komunizmu, kao što se danas piše mnogo sranja. Poprilično vrijedi i obrnuto. Dokle god se ne pretvaraš da govoriš istinu, već pripovijedaš ljepotu života, ne možeš pogriješiti.

Kaže se da nas najranije godine formiraju kao osobu/pojedinca. Kakvo je bilo Vaše djetinjstvo i mladost u Rumunjskoj?

Teško je sažeti u nekoliko riječi. O djetinjstvu sam napisao knjigu. Općenito govoreći, bilo je sretno, zbog mojih roditelja, zbog prijatelja i ljudi koje sam poznavao. Sreća ne ovisi o stvarima koje posjeduješ, već o tome kako se postaviš prema tim stvarima.

Protagonist Hesseova Stepskog vuka na kraju nobelovčeva slavnog romana osuđen je na smijeh. Vaš je rukopis prožet duhovitošću i imaginativnošću. Je li to jedino učinkovito oružje kojim odrasla osoba može krenuti u borbu sa životom?

Psihologija je dosad, počevši od Freuda, utvrdila 29 različitih obrambenih mehanizama kojima se osoba suprotstavlja životnim nedaćama. Jedini od kojeg se ne poludi - čak ni ako se pretjera s njime - je humor.

Kakvo je bilo Vaše obrazovanje? Možete li ga usporediti s današnjim sveučilištem u Rumunjskoj? Plaćaju li studenti školarinu i koji je iznos u pitanju?

Studirao sam književnost i bio sam zadovoljan. Naravno, mnogo toga se izmijenilo. Primjerice, da bih bio primljen morao sam proći 3 pismena ispita (svaki u trajanju od 3 sata: rumunjska gramatika, rumunjska književnost i engleska gramatika i književnost) i razgovor. Danas je dovoljno priložiti prijepis srednjoškolskih ocjena. Studirao sam 4 godine (plus 2 godine magisterij), danas se studira 3 godine (plus 2 godine magisterij, po želji). Prvi fakultet koji se upiše je besplatan. Ako želiš drugi, plaća se. Naravno, može se platiti i ako je prosjek srednjoškolskih ocjena loš, ili se može upisati privatno sveučilište gdje se u svakom slučaju plaća (1/2 tisuće eura godišnje). Kažu da je državno sveučilište još uvijek bolje od privatnog. Ne mogu reći koji je sustav bolji. Ovisi o osobi.

Što danas u školama djeca uče o prošlom režimu i posljednjem europskom komunističkom vođi? Nalaze li se u udžbenicima nekoć popularne pjesme koje su veličale Nicolaea i Elenu Ceauºescu?

Mislim da nema razlike između rumunjske djece i one iz ostatka Europe. Izgledaju isto, odijevaju se isto, isto se ponašaju, slušaju istu glazbu, gledaju iste klipove na youtube-u, itd. Naravno, u školama uče (ili im roditelji govore) neke činjenice o komunizmu, ali dojma sam da ih je za to podjednako briga koliko za srednji vijek. Ako stvarno želiš vidjeti razliku između Zapada i Istoka Europe, pogledaj lice starca. Mladi su potpuno isti (mislim da sam ovo shvatio u pariškoj podzemnoj željeznici).

Tko su, uz Vas, suvremeni rumunjski pisci na koje treba pripaziti? O kojim temama pišu?

Ooo, ima ih mnogo. Moga bih nabrojati bar 50 imena. Da pojednostavim, kliknite na romanianwriters.ro (stranica koju sam osmislio i uređujem). Tu možete pronaći biografije, sinopsise knjige, ulomke na engleskom od gotovo 100 suvremenih rumunjskih pisaca.


*Svijet čitatelja


Čitaju li Rumunji mnogo? Koga od domaćih i stranih pisaca vole? Znate li za knjigu nekog hrvatskog autora prevedenu na rumunjski?

Uzevši u obzir da nas je 22 milijuna, ne vjerujem da čitamo mnogo. Ima tek - po mojoj procjeni i prema statističkim podacima kojih se sjećam - 10 tisuća ljudi koji redovito čitaju fikciju. Prije deset godina čitali su samo stranu književnost, u posljednjim godinama zanimanje za rumunjskim autorima je značajno poraslo. Sada ima rumunjskih pisaca čije se knjige prodaju u više od 10 000 primjeraka (primjerice Mircea Cartarescu, Dan Lungu, Filip Florian). Ako se proda 5 000 primjeraka, to se i dalje smatra jako dobrim. Umjereno cijenjen rumunjski pisac proda dvije do četiri tisuće primjeraka knjige. Uzevši u obzir da je prije nekoliko godina bio uspjeh prodati jednu tisuću primjeraka, optimistično promatram zanimanje za rumunjsku književnost.

Strani se pisci još uvijek prodaju bolje od rumunjskih. U knjižarama u Rumunjskoj pronaći će te iste uspješne pisce Zapada kao u Beču, Parizu ili Londonu (prevode se gotovo trenutno). Nažalost, ne mogu reći ime nijednog hrvatskog, ili kojeg pisaca Srednje i Istočne Europe koji su prevedeni na rumunjski. Imam pojašnjenje za ovu činjenicu (ljudi čitaju samo ono što je slavno i dolazi sa Zapada, siromašni promotivni programi za pisce iz zemalja Istoka, teško je pronaći prevoditelja, itd.), ali smatram da određene kulturne ustanove moraju promisliti i učiniti nešto u vezi s ovim.

Naslijepo, ako moram izabrati između hrvatskog/bugarskog/ukrajinskog/itd. pisca i američkog ili francuskog pisca, zasigurno ću odabrati prvog, jer na neki smo način isti, jer vjerujem da su veće šanse da ću pronaći živopisnu priču kod istočnjačkog pisca nego kod zapadnjačkog.  

Kad pogledate cijene knjiga, je li prosječna plaća u Rumunjskoj dovoljno visoka da bi ljudi kupovali knjige? Možete li usporediti cijenu dnevnih novina/kruha/romana "Naš posebni izvjestitelj" (meki uvez)?

Prosječna plaća u Rumunjskoj iznosi 400 eura. Prosječna cijena knjige (fikcija) je 8-10 eura. Novine i kruh imaju istu cijenu: oko 0,5-0,8 eura. Moj roman (tiskan 2005.) koštao je 5 eura, ali cijene su se u međuvremenu povisile: moja zadnja knjiga, zbirka kratkih priča, košta 8 eura.

Kolika je stopa poreza na knjige?

9 %

Ima li dovoljno javnih knjižnica i knjižara u Rumunjskoj? Znate li možda kolika je godišnja članarina u knjižnici?

Koliko mi je poznato, zanimanje za knjižnice u Rumunjskoj je u stalnom padu, iako godišnja članarina iznosi svega nekoliko eura. A ima mnogo knjižnica, s mnogo dobrih knjiga, ali ne mogu držati korak s količinom nadolazećih noviteta na tržištu.

Održava li se u Rumunjskoj neki dobro posjećeni sajam knjiga i/ili međunarodni književni festival?

Bio sam na mnogo europskih sajmova knjiga i mogu reći da su 2 od njih koja se održavaju u Rumunjskoj (jedan u srpnju, drugi u studenom, oba u Bukureštu) bolji od mnogih koje sam vidio na Zapadu (više posjećeni, više prodanih knjiga). Nemamo tradiciju književnih festivala. Postoji jedan koji čini se postaje važan, u Bukureštu (www.filb.ro).

Kakva je posjećenost promocija knjiga u Rumunjskoj?

Radio sam kao PR za jednog od najvećih izdavača u Rumunjskoj (400-500 naslova godišnje) i mogu reći da je zanimanje za promocije knjiga u stalnom porastu. Kad sam napustio izdavačku kuću (2005.) jako dobrim se smatralo kad bi predstavljanju novog naslova prisustvovalo 50 posjetitelja. Na posljednjim predstavljanjima novih naslova na kojima sam bio (zadnjih mjeseci) bilo je 200 ljudi i stvorili su se dugački redovi za autograme.

Ima li potpore/zanimanja za nove autore? Kako se novi autori predstavljaju publici? Postoje li književno orijentirani časopisi i internetski portali?

Ima nešto važnih časopisa, ali najzanimljivija se stvar događa na internetu. Mnogo je amatera koji pišu o rumunjskim piscima i jako su uvaženi, ponekad više i od profesionalnih kritičara. Primjerice, 2012. godine pokrenut je natječaj za najbolji roman, a nagradu u vrijednosti od 10 000 eura dodijelili su blogeri. 

Jesu li književnici ujedinjeni, udruženi u društvo pisaca ili nešto slično, ili na sceni u Rumunjskoj postoji podjela?

Postoji službeno Društvo Pisaca, izgrađeno na istim temeljima i zadržavajući iste članove iz doba komunizma. Tu su učlanjeni mnogi cijenjeni pisci, ali također i stotine nepoznatih. Da bi se postalo prihvaćeni član potrebno je napisati dvije knjige i imati preporuku od jednog postojećeg člana. Vrlo jednostavna stvar: možete tiskati dvije knjige na uglu ulice, u kopirnici, te dobiti pismenu preporuku od nekog prijatelja varalice pisca koji je već učlanjen. Nijedan pisac moje generacije ne mari za članstvom. Privatno, pisci se sastaju ovisno o tome koliko se razumiju. Napet je to odnos, ali nije rat. Ono što je zajedničko najboljim piscima u Rumunjskoj jest poštivanje drugih i borba svojim posebnim stilom pisanja. 

Ima li dobrih prevoditelja u Rumunjskoj? Bivaju li suvremeni strani naslovi prevedeni na rumunjski dok su još svježi?

Naslovi uspješnih suvremenih autora iz njemačkog, francuskog, engleskog i možda talijanskog, španjolskog i ruskog govornog područja prevedeni su gotovo odmah i ima dobrih prevoditelja za ove jezike. Za druge jezike nije tako jednostavno.

Ulaže li država u književnost? Podupire li autore, promovira ili nagrađuje?

Počevši od 2005. bilo je mnogo jako dobrih programa za pisce (predstavljanja na međunarodnim sajmovima, rezidencijalni boravci, radionice za strane prevoditelje iz Rumunjske, novčana potpora za inozemna izdanja domaćih autora, javna predavanja) koje je pokrenuo Rumunjski Institut za Kulturu, pod upraviteljstvom filozofa Horia Romana Patapievicija. Novi političari, koji su na vlast došli 2012. godine, prisilili su ga na ostavku. Novi politički upravitelj, Andrei Marga, čini se kao prava katastrofa za navedene programe i bojim se da se ništa dobro ne sprema. Vidjet ćemo.

Koje knjige/autore volite?

Uvijek prednost dajem iskrenoj priči, onoj koja nije pisana da bi bila uspješna, već sa strašću.

Pišete li trenutno nešto novo?

Pišem roman o samoći, napadima panike i strahu od smrti koje svaka osoba u nekom trenutku pretrpi. Dva glavna lika: starica oboljela od Alzheimera i četrdesetogodišnjak koji sanja o objavi knjige. Knjiga će biti spremna, nadam se, u prvom dijelu ove godine.

 
*Iza objektiva


Vi niste samo romanopisac, već i scenarist. Filmovi koje ste napravili osvojili su dojmljiv broj međunarodnih nagrada. Koje teme obrađujete u ovom mediju? I koju osvojenu nagradu smatrate najvažnijom?

Priče koje pripovijedam u svojim knjigama jednake su pričama koje pišem za film. Najvažnija nagrada je ona sa Sundance Film Festival-a (SAD), za najbolji kratki film, The Tube with a Hat (adaptacija moje istoimene kratke priče, režirao Radu Jude). Smiješno je kako je najrumunjskija i najautobiografskija priča koju sam napisao postala međunarodna uspješnica. Zasigurno, to je poznatije od svega što sam napisao.

Vole li Rumunji Vaše filmove? Što kažu kritičari? Je li Vas reakcija međunarodne publike iznenadila?

Rumunji imaju sklonost da im se sviđa gotovo sve što se cijeni u inozemstvu. Kao smiješan primjer, film koji sam napisao bio je odbijen na nekim lokalnim festivalima, ali je postao cijenjen čim su ga nagradili na više od 50 međunarodnih festivala... Kad se govori o filmovima, za razliku od književnosti, reakcije su izravnije i lakše je doći do njih. Film je lakše prevesti, lako vidjeti, lako ruši granice. Da ne govorim da je novi val rumunjske kinematografije poznatiji svuda po svijetu (nagrade u Cannesu, Berlinu, Veneciji i stotinama međunarodnih festivala). No, želim reći da bi novi val rumunjske književnosti mogao postići jednak uspjeh samo da je nije tako teško doći do prijevoda i prihvaćanja.

Da, međunarodna publika me iznenadila. Zato što pišem tako osobne i lokalne rumunjske priče, a oni su potpuno razumjeli u čemu je stvar. Iskreno, nisam to očekivao. U Lisabonu, primjerice, morao sam govoriti o filmu The Tube with a Hat pred 2000 ljudi. I imao sam osjećaj da su ga svi voljeli. To je iskustvo koje u svijetu književnosti ne mogu osjetiti.

Sad kad ste se okušali i uspjeli u oboma, što biste izabrali ako biste se morali odlučiti za jedno, književnost ili svijet filma? Zašto?

Književnost, zasigurno. Jer, kao pisac, kralj sam onoga što činim. Ja sam u cijelosti moja priča i u potpunosti odgovoran za nju. U filmu, redatelj je kralj, a ja sam samo njegov skromni sluga.

Vaše knjige i filmovi govore o Vašoj zemlji, vremenu i ljudima. No kako biste strancu koji nije upoznat s Rumunjskom predstavili svoju zemlju u priči koja se može ispričati u 60 sekundi, ili u jednominutnom dokumentarcu? Koji su rumunjski brendovi?

Kako je to jednom moj prijatelj rekao, Rumunjska je zemlja u kojoj se može umrijeti od svega, ali nikada od dosade. Brend moje zemlje su izvorni pripovjedači koji ovdje žive. Može ih se pronaći gdje god se ode. Ali potrebno je poznavati njihov jezik.

Nekoć najsiromašnija europska država. Kako izgleda rumunjska sadašnjost? Kakav je život izvan glavnog grada?

Bojim se da smo i dalje najsiromašnija europska država (bar u Europskoj Uniji, u tijesnoj borbi s Bugarskom J ). Ali ovo je istina samo ako se u obzir uzme novac na našim računima. S druge strane, u pogledu siromaštva, postoji novi ekonomski koncept koji ne vrednuje novac koji se posjeduje, već kakvoću života. Što je to tako dobro u životu milijunaša ako si može priuštiti tek jedan tjedan godišnje koji će provesti s obitelji i prijateljima, a koji, umjesto toga,  prospava na svom bajkovitom brodu pored otoka iz snova? Kakvoća življenja u Rumunjskoj je OK, bolja od prosječne modernoeuropske. Ispričavam se, ne podvaljujem nekakvu besramnu samopromociju, ali morate pročitati jednu od mojih knjiga da biste razumjeli o čemu govorim. Ako ikad poželite razumjeti Rumunjsku, morate ovdje živjeti i putovati bar mjesec dana. Uvjeren sam da će te biti ugodno iznenađeni. Savjet: ne idite prvo u Bukurešt. Posjetite Brasov, Sibiu, Cluj ili čak moj grad, Iasi. Ili bilo što u seoskom kraju.

Kad razgovarate s ljudima iz drugih zemalja, kakvo je njihovo viđenje Rumunjske? Je li inozemna percepcija Rumunjske u suglasju sa stvarnom slikom? Da li je u posljednjem desetljeću Vlada učinila dovoljno da je izmijeni?

Stranci znaju ponešto o Rumunjskoj, a ono što znaju svodi se na neke klišeje: Drakula, cigani, beskućnici, siromaštvo... Nekolicina ljudi zna da su rumunjski gradovi u vrhu najsigurnijih gradova svijeta. Pogledajte na youtube-u i što su članovi Top Gear-a saznali o Rumunjskoj; bio sam na najvišim vrhovima nekih od tih planina i garantiram da će vas oduševiti. Nema tog stranca kojeg sam upoznao kad je došao u Rumunjsku, a koji nije bio potpuno šokiran (u pozitivnom smislu) onim što je otkrio ovdje. Ponekad sam u kušnji da kažem da su naši političari daleko gluplji od ljudi koji ovdje žive. S druge strane, moram priznati, mi smo ih izabrali i oni nas predstavljaju.

Koji je najveći problem današnjice u Rumunjskoj: nezaposlenost, školstvo, zdravstvo, kriminal, korupcija?

Gotovo svaki Rumunj nezadovoljan je zbog činjenice što se rodio kao Rumunj, a gotovo svi smatraju da bi im život bio bolji da su se rodili negdje drugdje (na Zapadu, naravno). Prigovaranje, to je naš najveći problem. Tužimo se na sistem, na državu, na loše manire naših zemljaka. A teško da biste mogli pronaći Rumunja koji će reći: i moja je krivica što ovdje stvari ne funkcioniraju kako treba. Uvijek su drugi krivi.

Što se za običan narod promijenilo nabolje otkako je 2007. Rumunjska postala dio Europske Unije?

Sloboda izražavanja, putovanja. Čak i moji roditelji - koji su siromašni i obični Rumunji - mogu si priuštiti tjedan dana u Parizu, ako bi to zaista željeli. U komunizmu to je bilo nezamislivo.

Kakav je Vaš pogled iznutra na budućnost Europske Unije? Ima li ujedinjena Europa budućnosti?

Ako budu razumjeli da smo - svaka zemlja članica - različiti, da volimo što smo različiti, imat ćemo zajedničku budućnost. Budu li nas tjerali da budemo isti, bit će to potpuni neuspjeh.

Što bi danas Rumunje natjeralo da izađu na ulicu i prosvjeduju (ili što ih već tjera na to)?

Čudni smo mi. Nismo prosvjedovali kad su zbog čuvene krize plaće srezali 25%, ali smo izašli van i prosvjedovali kad se naš predsjednik, Traian Basescu, narugao jednom liku iz specijalne interventne jedinice (SMURD-a) koji je bio prilično cijenjen u narodu. 

 
*Hrvatska sjećanja


2011. godine proveli ste neko vrijeme u Hrvatskoj, na književnoj rezidenciji u Splitu. Je li to bio Vaš prvi posjet Hrvatskoj? Molim Vas, podijelite neke misli o mjestu boravka, ljudima koje ste upoznali i vremenu provedenom u Splitu.

Kao ni jedno drugo mjesto na kojem sam bio. Osjećao sam se kao kod kuće (a bio sam u bar 50 različitih mjesta na svijetu). Živio sam u apartmanu u Splitu i, iako nisam razumio jezik, osjećao sam se kao među svojim sunarodnjacima, prijateljima. Možda je upravitelj rezidencije, Edi Matić, svojom duhovitošću, svojom ljubavlju za življenjem postigao da se osjećam ovako. Ne mogu pojasniti, ali Split je jedini strani grad u kojem sam bio (iako živio sam u Beču i Parizu, možda još samo New Orleans) za kojim sam nostalgičan.


– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Tema • 05.01.2014.

Živi čitaju mrtve

– Pretraži sve članke –