Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 17.03.2008.

Frank Westerman : Inženjeri duše
Održava se
01.01.1901.

Sovjetski komunisti su bili opsjednuti vodom. Navodnjavanjem, isušivanjem, gradnjom kanala i hidroelektrana - uopće vodogradnjom i hidrodinamikom. To je bila megalomanska groznica sovjetskog sistema, njegova pomahnitala propaganda - ali i zenit komunističkog idealizma.

Jugoslavenski komunisti više su voljeli pruge i tunele: Brčko-Banovići i drugi graditeljski mitemi. No i njima je voda pjevala o komunizmu. Sjećate se kako je kod Kusturice Slavko Štimac čitao umirućem ocu komunističke planove o „ispravljanju zemljine osi". „Na polovima bi zavladao vječiti dan u vječitom proljeću... Isušivanjem Indijskog oceana površina kopna bi se povećala za 91 milijun km2... Pretvorena u žitnicu ova površina bi mogla prehraniti 146 milijardi ljudi... Oslobađanjem vodene mase zemlja bi se udaljila od sunca i zavladalo bi samo jedno godišnje doba - svježe ljeto". (Tu Aligrudić prekida sina i kaže: „To im je bome pametno").

Priroda je bila posljednji neprijatelj proletarijata. Sovjetski petogodišnji planovi, to su bili deklarirani napadi na „netaknutu prirodu", piše u "Inženjerima duše" nizozemski novinar Frank Westerman, višegodišnji dopisnik iz Moskve. Od Staljina pa do Brežnjeva vodio se rat protiv pustinja, pogrešnih tokova rijeka, i beskorisnih zaljeva i jezera.

Već 1933. Gleb Kržižanovski je Akademiji znanosti iznio revolucionarnu ideju. „Sjever Rusije je mokar i sumoran, a jug suh i topao" reče vodogradni fantazist. „Boljševička znanost mora biti u stanju korigirati tu pogrešku prirode..." Plan se zvao perebroska. Doslovno: podizanje i zbacivanje (vodenih masa) na drugo mjesto... Smjesta je u modu došla izrečica: „Tokove sovjetskih rijeka / snuju boljševici".

No nisu boljševici samo snivali. Staljin je želio da Moskva bude luka povezana sa svim morima. Kanalima su se povezivale rijeke i mora. Na početku „Inženjera duše" stoje dva zemljovida - nalik kartama Međuzemlja iz Tolkienova „Gospodara prstenova". Na njima su iscrtani svi veliki kanali Sovjetskog Saveza. Sve pobjede radnih masa nad prirodom.
 
Početkom tridesetih pokopan je Bjelomor, 227 kilometara dugačak kanal između Bijelog mora i Baltika. Nakon njega prokopan je veliki Lenjinov kanal između Kaspijskog jezera i Amu Darja (dugačak 1150 kilometara), veliki Staljinov kanal u dolini Feragane (270 kilometara), kanal Moskva-Volga, Volga-Baltik, Volga-Don...

Sa smrću Staljina prestaje vodograđevna manija. Iz Gulaga oslobađaju se zatvorenici i ratni zarobljenici pa nestaje robovske radne snage potrebne za izgradnju. Sovjeti svoje fantazije okreću prema svemiru. No između 1970. i 1975. SSSR pogađa suša i cijela serija propalih žetvi. Ministarstvo za vodu, jedan od stupova sovjetske birokracije, uspijeva kod Brežnjeva obnoviti ideju perebroske.
 
Pod nazivom „Južna strategija" godine 1977. Brežnjev izdaje naređenje za preokretanje pet rijeka u europskom dijelu Rusije i Sibiru. Tada sa satelitskih snimaka misteriozno nestaje kaspijski zaljev Kara Bogaz: slano more „veličine Flandrije" piše Westerman, ovinar iz zemlje poldera. „Zaljev postoji i uvijek je postojao - s iznimkom razdoblja od deset godina. Točnije: od 1982. do 1992. područje poznato pod nazivom Kara Bogaz nije bio morski zaljev, nego prašnjava udubina u tlu s naslagama soli."

Kara Bogaz bio je jedan od simbola prvog Petogodišnjeg plana. Kemijska industrija za eksploataciju sulfata izgovarala se u istom dahu s Bjelomorom i Zaporožjem, branom na Dnjepru. Zajedno s tom Petoljetkom rađa se i književnost romantičnog, socijalističkog realizma. Frank Westerman u „Inženjerima duše" velike vodograđevne zahvate promatra kroz njihovu literarnu nadogradnju: čelični savez fizika, vodograđevnih inženjera, i lirika, inženjera duše.
 
Maksim Gorki, otac socrealizma, kao odgovor graditeljima organizira „putne brigade" pisaca. Cilj su ekskurzije na velika gradilišta i „instant-pisanje povijesti socijalizma". Pojavljuje se „Bjelomor", knjiga koju je napisao kolektiv od trideset i šest pisaca, ne kao zbirku pojedinih priloga, nego kao „grupnu literaturu". S njome se počinje stvarati poseban žanr sovjetske, tzv. „boy meets tractor" literature.
 
Opseg „vodograđevne biblioteke" je zapanjujuć. Konstantin Paustovski piše „Zaljev Kara Bogaz", Boris Pilnjak objavljuje „Volga utječe u Kaspijsko jezero", Fjodor Gladkov „Energiju", ep o elektrani na Dnjepru, Bruno Jasienski „Čovjek mijenja kožu", roman o irigacijskim sustavima središnje Azije, Marieta Šaginian „Hidrocentralu", Leopold Averbuh „Od zločina do rada" (kanal Moskva-Volga), Sergej Budancev „Zemlju velikih vodenih puteva", a Paustovski se nadovezuje na uspjeh svog „Zaljeva Kara Bogaz", romanom „Kolhida, zemlja novih argonauta", o isušivanju močvarnog tla na granici s Turskom...

Veza između totalitarnog društva i vodogradnje nije bila specifičnost Staljinova režima. Dapače. Još je Marx utvrdio da tiranski režimi obično nastaju u područjima u kojima klima i tlo pozivaju na gradnju gradioznih irigacijskih ustava. Naime, njihova gradnja zahtijeva centralističnu državnu silu i golemu (prisilnu) radnu snagu. U knjizi „Orijentalne despocije" njemački sinolog Karl August Wittfogel iznio je „Wasserbau-tezu" o irigacijskim kanalima i diktaturi: povijest je doista pokazivala da je irigacija provocirala prisilu i kontrolu.
 
Lenjinovu izgradnju novog društva Staljin je dovršio, zaključuje Westerman, postavljajući sve na klasični temelj vodogradnje - čime je Sovjetski Savez poprimio praoblik istočnjačkog despotizma. Krug od Mezopotamije i Egipta do Bjelomora se zatvorio. Čak i doslovce: kada su sovjetski inženjeri između 1957. i 1970., rukovodili izgradnjom brane Asuan na Nilu mogli su svoje umijeće pokazati u zemlji faraona i „kolijevci istočnjačkog despotizma".
 
Eksperiment s vodogradnom literaturom nije slavno završio. Nakon velikih gubitaka koje su trpjeli radnici kanala, teške gubitke pretrpili su i pisci. Od četrdeset pisaca koje je Gorki 1932. predstavio Staljinu kao udarnu četu „inženjera duše" jedanaestoro nije preživjelo čistke. Bruno Jasienski smaknut je četiri godine nakon objavljivanja „Čovjek mijenja kožnju". Ubijen je Boris Pilnjak, a njegov roman „Volga utječe u Kaspijsko jezero" je zabranjen. S Leopoldom Averbachom iščezao je i roman „Od zločina do rada". Sergej Budancev prognan je na poluotok Čukotka. Zabranjuje se i „Bjelomor", jer kao junaka prikazuje u međuvremenu uhapšenog šefa službe sigurnosti Genriha Jagodu...

No uz radnike i pisce velike udarce pretrpjela je i priroda. Posljedica velikih irigacijskih kanala bilo je isušivanje Aralskog jezera. „Projektanti su uzeli u obzir i računali s time. Pa sve ima svoju cijenu" piše Westerman. Ušće Sir Darje se isušilo, Amu Darjom tekao je samo neznatni mlaz, a od jezera bogatog ribom nije ostalo ništa osim plitke lokve. Nasukani brodovi postali su jedan od simbola propalog Sovjetskog Saveza.

Još gore od Aralskog jezera prošao je Kara Bogaz. U veljači 1982. zatvoren je uski prolaz između zaljeva i Kaspijskog jezera. Govorilo se o „sveobuhvatnoj racionalnoj podjeli sovjetskih vodenih zaliha". Razina Kaspijskog jezera bila je nestalna zbog irigacije u Srednjoj Aziji. Zatvaranjem prolaza njena vodena masa bi se povećala. „Neka Kara Bogaz umre herojskom smrću!" uskliknuo je tada državni tajnik Ministarstva vodogradnje.

Ali ništa se nije odvijalo prema proračunu. Nakana nikad nije bila potpuno isušiti zaljev, jer bi vjetrovi nataloženu sol raznijeli duž plodnih njiva Volge i Dona. No umjesto nakon dvadeset godina cijela površina isparila je nakon dvije godine. Odlučeno je da se ponovo uspostavi dotok morske vode iz Kaspijskog jezera. Na kartu svijeta, s koje je u međuvremenu nestao SSSR, ponovo se vratio Kara Bogaz - pali heroj herojskog doba sovjetske vodogradnje.

( Tekst je prvotno objavljen u  Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –