Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Marko Pogačar • 13.04.2012.

Funkcije nagrade. Džepna anatomija

*** tekst je prethodno objavljen na www.zivljenjenadotik.si

 
Jedno pitanje koje se naizgled lijepo uklapa u godišnje top-liste, rezimee i preglede koje nam mediji toplo-hladne i uz lopate prazničkog kiča serviraju na duplericama, dok narod biva kontinuirano i sistemski pljačkan, isti ti mediji - uvezani kratkom uzicom kapitala - o tome sveto šute, a sve što izborna promjena vlasti donosi svodi se mahom na rotaciju poznatih lica, traljavi pseudopolitički igrokaz. Preduga rečenica? Predugi fitilj naroda; njegovo pregolemo strpljenje. Sad kiša blještavih šljokica - something completely different - i nazad k prigodnom pitanju: što u Hrvatskoj danas znači dobiti književnu nagradu?  

Hajde da iz priče odmah eliminiramo dio koji se odnosi na njihovu hiperinflaciju, sumanuto bujanje nagrada koje niču kao tumori poslije atomskih gljiva pa ih dodjeljuje svaki ozbiljniji vatrogasni dom, svaka bolja palanačka krčma. Hajde da u obzir uzmemo samo one "teže", "relevantne". Posljedice dodjeljivanja nekoga takvog priznanja mogle bi se raščlaniti na nekoliko sfera. Ponešto simplificirano: korist koju ono donosi autoru, korist koju donosi njegovu djelu/opusu, onu koja ide na korist onoga koji nagradu dodjeljuje, korist za druge autore i, posljednje no ne manje važno, korist koju ono ostvaruje u kulturnom i društvenom polju, kao njegov nedvojbeni (gotovo beziznimno barem u nekoj mjeri prosvjetiteljski reprezentirani) aktant.

Prva sfera, ona u kojoj korist ostvaruje autor, mogla bi se dalje ugrubo raščlaniti na materijalnu, simboličku i medijsku komponentu. Izravna materijalna korist postoji samo kada je nagrada novčana. To je kod "težih" nagrada mahom i slučaj, a iznosi variraju između 5000 i 100 000 kuna, s tim da je najčešće od te cifre potrebno oduzeti poreze. Dakle, dobiti "ozbiljnu" književnu nagradu najčešće znači jednokratnu financijsku injekciju piscu, što u postojećoj konjunkturi i nije zanemarivo. Neizravna materijalna korist odnosi se na tiraže i buduće ugovore što je, s obzirom na istu tu konjunkturu, relativno zanemarivo.

Simbolička komponenta je složenija: ona neizbježno ovisi o gorespomenutoj inflaciji. Usto, ona se račva na barem dva rukavca - simbolički kapital u polju i onaj u široj javnosti. Onaj u polju račva se opet na domaće i strano polje. U domaćem nagrade teško da donose bilo kakav simbolički kapital, jer akteri u polju uglavnom znaju kako se nagrade dodjeljuju, "tko je čiji" i kakve su, ponekad kompleksne, a katkad ubitačno jednostavne komponente u igri. Ovaj se simbolički kapital u polju, dakle, najvećim dijelom distribuira prema vani, i to tako što služi kao zupčanik u legitimacijskom mehanizmu kada je riječ o "literarnoj perpetuaciji" - prijevodima, festivalima, rezidencijalnim boravcima, stranim nagradama i sl. Izvan polja, u široj javnosti, on ima prvenstveno identifikacijsku ulogu - da se autora uopće prepoznaje kao pisca. Nekoga širega učinka, s obzirom na položaj pisca i književnosti općenito, takve nagrade nemaju.

Medijska komponenta uvezana je s prvom i drugom: ona autoru donosi veću ili manju vidljivost i time posredno utječe i na materijalnu (tiraži) i na onu simboličku (prepoznatljivost) koja opet, povratnom spregom, dodatno utiče na materijalnu. Da podvučemo crtu: autor dobiva nešto para, određenu (usmjerenu) legitimaciju te određenu medijsku vidljivost.

Korist koju nagrada donosi djelu i/ili opusu odnosi se na, pod jedan, širenje recepcijskog kruga djela/opusa te, pod dva, doprinos njegovom statusu unutar polja te potencijalnoj kanonizaciji. Što se recepcije tiče, u pravilu ne možemo govoriti o znatnom povećanju što, s obzirom na uočenu inflaciju, medijski tretman i društveni autizam nagrada (kojem ću se vratiti), ne iznenađuje. Na položaj djela/opusa unutar književnog polja, kao dio procesa evaluacije, nagrade zasigurno igraju zamjetnu, katkad i značajnu ulogu, no formiranje kanona isuviše je kompleksno da bismo ga ovdje otvarali. Pod crtom ne ostaje mnogo: uglavnom potencijal i natruhe. 

Korist koju izvlači onaj koji nagradu dodjeljuje izvjesna je i evidentna, a također se može raščlaniti na onu iz sfere simboličkog kapitala - koji je, s obzirom na profil dodjelitelja, opet više ili manje usmjeren na realizaciju u sferi potonje - izravne materijalne dobiti. Dodjelitelji fokusirani na sferu simboličkog s jedne su strane (mahom državne) institucije, a s druge korporacije, trustovi, privatni donatori i slično - ukratko, kapitalisti koji tim činom pokušavaju kupiti "kulturno", "progresivno", "humanije" lice. Oni fokusirani na izvlačenje (ne)izravne materijalne dobiti uglavnom su ili medijske ili izdavačke kuće, i njihov je ulog (hibridiziran, naravno, s onim gore opisanim simboličko-korporativnim), veoma jasan. Pod crtom ostaje: inje i prašina. Mulj u službi krupnoga kapitala i pokoji bod u gadnom goblenu nacionalnoga ponosa.

Drugi se autori kolegama dodijeljenim književnim nagradama mogu okoristiti posredno - one mogu i trebale bi, možda i prije svega, poslužiti kao zalog zdrave kompeticije - cilj koji tjera vlastite snage do maksimuma, intenzivira rasprave, izmiče i destabilizira poetike, započinje polemike - ukratko - iz pisca izvlači najbolje. Međutim jasno je da naznačeno funkcionira samo ako su ispunjeni neki ranije naznačeni uvjeti - prvenstveno realiziran relevantan simbolički kapital same nagrade. U protivnom, ako utrka uopće postoji, ona uglavnom ostaje usmjerena novcu. Pod crtom: ponovno slabe natruhe, mnogo pohlepe i nešto nužde.

Posljednji, po ionako skromnom dosegu kao i u ovom proizvoljnome poretku, društveni je učinak ovih nagrada. Pod tim, ukratko, mislim na efekt koji Važna Književna Nagrada, koja se iz svih rakursa nastoji legitimirati značajnim, didaktičkim, progresivnim kulturnim i društvenim čimbenikom, u tome društvenom polju zaista proizvodi. Drugim riječima: doprinosi li ona širenju čitalačke publike, egalitarizira li pristup kulturnim dobrima i, još uopćenije, pridonosi općem i partikularnom obrazovanju naroda? Pod crtom ostaje tek jedno tupo, sasvim zanemareno, ali goruće ne.

Velike su književne nagrade, gotovo beziznimno, ili posve kooptirane od strane kapitala i pretvorene u otupljeni spektakl, ili preseljene u elitistički, autarkični residuum visoke kulture. U ovoj sferi, dakle, nagrade sasvim podbacuju, što u konačnom zbroju i ne ostavlja mnogo: najopipljivija je i najznačajnija zapravo ona jednokratna financijska pomoć pauperiziranom piscu, a to, čini mi se, baš i nije bog zna kakav rezultat za nešto oko čega se, barem u kuloarima, podiže toliko prašine.

Ipak, nisam slučajno započeo tekst pljačkom naroda i uništenim fabrikama, nisu me samo periodički valorizacijski igrokazi ponukali da dotaknem pitanje nagrada, već i jedna sasvim drugačija datumska logika. Nedavno je, naime, objavljeno da 916 preostalih radnika Željezare Sisak prisilno potpisuju raskide ugovora o radu s američkom kompanijom u čijem je ovaj nekadašnji gigant jugoslavenske metalurgije vlasništvu od 2007. godine. Proizvodnja je prekinuta, pogon zatvoren.

Nekada treća u Jugoslaviji, čudo socijalističke privrede, Željezara je zapošljavala oko 12 000 radnika te, u sklopu intenzivnog i sjajno vođenog kulturno-obrazovnog programa, dodjeljivala jednu od relevantnijih književnih nagrada u SFRJ. Od 1976. do 1990. žiri sastavljen od književnih profesionalaca i radnika, kojim su predsjedali Oskar Davičo pa Jure Kaštelan, dodjeljivao je u kategorijama proze, poezije, kritike i eseja nagradu koja se sastojala od novčanog dijela te otkupa 1000 primjeraka knjige. Dodjela se odvijala u krugu tvornice koja je tada imala knjižnicu s fundusom ravnim onome sisačke gradske knjižnice danas, samoorganizirani sustav za brzu razmjenu knjiga, a otkupljeni naslovi poklanjani su zaslužnim radnicima.

Iz popisa laureata (Danilo Kiš, Tomaž Šalamun, Mirko Kovač, Aleksandar Flaker, Milivoj Solar, Aleksandar Tišma, Marija Čudina, Janko Kos, da pobrojim samo neke) jasno je da se radi o ozbiljnoj nagradi za isto tako ozbiljnu književnost. Nagradi kojoj je njezina društvena funkcija jasna, koja je shvaća ozbiljno te, bez obzira na obavezni nacionalni ključ i slične standardne prigovore, provodi koliko je to moguće učinkovito. A iza svega stajala je jedna jedina, moćna i nezamjenjiva ideja - ideja u javnom diskursu od devedesete naovamo mahom dezavuirana, iscipelarena i prezrena -  ona individualnog, ekonomskog, političkog, kulturnog i svakoga drugog egalitarizma.

Jer alternativa je, znamo, barbarstvo. Ono u punom sjaju nastupa onda kada se narodu oduzmu knjige - kad mu se sistemski uskrati pristup obrazovanju. Spektaklu, zločincima i noći unatoč.

* Tekst je objavljen u Zarezu, broj 332, 12. travnja 2012., otkuda ga prenosimo u cjelosti uz dozvolu autora.

Između ostalog, u novom broju možete pročitati i:

Yves-Alexandre Tripković:
"Francuska izborna salata"
Jovica Lončar: "Okvir za analizu hrvatskog sindikalizma"
Iva Ivšić: "Sisak budućnosti - industrijski grad?"
Nataša Govedić: "Crkveno prikazanje Bandićeva režima"
Rade Jarak: "Tekla"
Temat: "Europa na raskrižju"

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –