Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 15.05.2007.

Geraldine Brooks : Obitelj March

Izgleda da Geraldine Brooks ne ustaje iz kreveta i ne sjeda za PC dok svojoj literaturi ne pronađe neku grandioznu povijesnu kulisu. Njezin prvi roman «Godina čuda» događao se u 17. stoljeću u engleskom selu zahvaćenom epidemijom kuge. Njen drugi roman, Pulitzerom nagrađena «Obitelj March», događa se u vrijeme američkog građanskog rata, a koncipiran je kao nastavak «Malih žena» Louise May Alcott, kanonskog romana američke književnosti (i jednog od prvih koji se bavi građanskim ratom).

«Obitelj March» zapravo je paralelan roman. U «Malim ženama» otac Meg, Jo, Beth i Amy je odsutan: otišao je na Jug kao kapelan sjevernjačke vojske. S ratom otac ispada iz «Malih žena». Vraća se tek nakon dvije trećine romana, kada stiže brzojav koji suprugu March poziva da hitno dođe u Washington, gdje je suprug u bolnici, teško bolestan.

Priča Louise May Alcott bavi se time kako je rat promijenio likove «malih a velikih» žena, no ništa ne znamo što je rat učinio gospodinu Marchu. Tu Geraldine Brooks urezuje svoj roman. Alcott je sestre March oblikovala prema sebi i svojim sestrama. Brooks slijedi njen obiteljski model i Marcha oblikuje prema Bronsonu Alcottu, ocu Louise May. Bronson Alcott bio je radikal čak i prema mjerilima Nove Engleske svog doba, piše u pogovoru autorica. Vegetarijanac od djetinjstva, osnovao je komunu Fruitlands s tako ekstremnom vizijom Utopije da njeni članovi nisu nosili vunu ni rabili životinjsko gnojivo, jer su oboje smatrali vlasništvom životinja od koje potječu. Jedan od razloga zbog kojih je komuna propala bio je i taj što su crvi napali urod jabuka, a članovi komune odbili su ih se riješiti.

Alcott je bio i istaknuti abolicionist. Kao mladić putovao je Jugom, zanesen dokonim životom robovlasničke aristokracije. No kao sredovječni filozof aktivno je protestirao protiv robovlasništva... Tu povijesnu figuru Bronsona Alcotta Geraldine Brooks ugrađuje u lik Marcha koristeći se njegovim dnevnikom, pismima koje se čuvaju u harvardskoj knjižnici, dvjema njegovim biografijama, te bilješkama njegovih bliskih prijatelja Ralpha Walda Emersona i Henrya Davida Thoreaua.

Sve je to dosta temeljit i iscrpan akademski posao. Brooks je istražila nekoliko povijesnih biografija, proučila poslovanje južnjačkih farmi koje su preuzeli Sjevernjaci, te opisala malu ali krvavu bitku kod Ball's Bluffa (koja se odigrala nekoliko kilometara od njenog američkog doma u Virginiji). No pitanje je - zašto paralelni roman? Zašto američki građanski rat? Brooks je kao novinarka pokrivala rat u Zaljevu, i rat u bivšoj Jugoslaviji. Ali tražeći kontekst za svoj roman otišla je 150 godina u prošlost. Ima u tome nekog užasnog kiča. Autorica u velikoj temi traži literarnu legitimaciju. Ona razgovara izravno s poviješću. Suvremenost i suvremenici, mali balkanski i televizijski irački ratovi, tu su izgleda beznačajni. Uostalom, nitko o balkanskim ili iračkim ratovima nije napisao niti «Male žene» niti «Zameo ih vjetar» (također dobitnika Pulitzera).

«Obitelj March» je «kostimirani» roman. Zajedno s krinolinama i učtivim džentlmenima Geraldine Brooks preuzima i nešto što bi trebao biti literarni stil sredine XIX stoljeća. Ima u tome neke operetne neautentičnosti. Uz veliku temu oslobađanja robova i stvaranja nacije američki građanski rat nudi i priliku za kičasti stil. No s druge strane američki građanski rat jest bitna tema. Napetost koja je dovela do rata osjeća se još i dan danas: ona je konstanta američkog društva.

Dok piše o južnjačkoj robovlasničkoj farmi Geraldine Brooks je vrlo blizu opravdanja svoje teme. Gospodin Clement, vlasnik farme «progresivni» je rasist, on ne misli da je robovlasnički poredak nepromjenjiv. «Čak se i veliki Aristotel prevario kad je tvrdio da niti jedna rasa osim Helena ne može postati civilizacijom. Pa ipak smo ovdje, vi i ja, čiji su preci plavo obojani divljaci koji su glodali kosti dok je Aristotelov grad cvjetao... No, moralno govoreći, Afrikanci su djeca i na nama je da ih vodimo i čuvamo dok im rasa ne sazrije.»

Sličan «progresivni» rasizam prisutan je i danas. Geraldine Brooks ga decentno poentira likom supruge March, koja je uvjerena abolicionistkinja, ali kada dođe u ratni Washington smeta joj velik broj crnaca na ulicama («nema li kraja tim ljudima?»)... Ali avaj. Je li zbilja riječ o toj velikoj temi? Ili je iza svega avetinja melodrame? Kada gospođi March crna njegovateljica - s kojom je gospodin March kao mladić proveo jednu strastvenu noć – kaže «On voli vas. On ne voli mene. On možda voli zamisao o meni: Africi, oslobođenoj...» onda se čini da autorica ipak ne piše o građanskom ratu zbog «progresivnih» rasista, ili dubokih frustracija Afroamerikanaca.

Izgleda da je ovoga puta Geraldine Brooks ustala iz kreveta i otputovala u XIX stoljeće prije svega kako bi pokušala prokrijumčariti sentimentalnosti i melodramu – kao, eto, legalni izraz svog vremena. br>

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –