Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 09.10.2013.

Goran Vojnović : Jugoslavija, moja domovina

Nije teško locirati gdje se nalazi "srce" Vojnovićeva romana. Ono je na 78. stranici, u hladnoj sobi Hotela Behar u Goraždu, gdje Vladan Borojević gleda program TV Bijeljine. Umjesto uobičajenih "snimaka okolnih brzaca i slapova", na programu je svečani doček lokalnog heroja koji se nakon osam godina vraća s robije u Haagu, gdje je osuđen zbog ratnih zločina.

Za uredništvo "TV Bijeljine", njihove sponzore, lokalne vlasti, za sve "teče i strikane", babe i djecu, uže i šire pleme, osuđeni ratni zločinac je - "naš Milanče". Nepravedna osuda stranih ljudi iz strane zemlje, osuda je za sve njih. A svečani doček čovjeka koji, ne sumnjamo, "ni mrava ne bi zgazio", početak je "novog običaja koji će nesumnjivo dopuniti tradiciju vjenčanja i pogreba u tom malom kraju."

Znamo što to Vladan Borojević gleda na televiziji. Nakon službenih ispraćaja osumnjičenih ratnih zločinaca u Haag, na Balkanu se dočekala i sezona svečanih povrataka osuđenih ratnih zločinaca. Ovo nije roman o Jugu 45, Kviskoteci i Tomi Zdravkoviću, premda je i to, i još mnogo više toga, unutra. Ako ste mislili da se iza naslova Vojnovićeva romana krije nostalgija - varate se. "Jugoslavija, moja domovina" ironičan je naslov. Ovo je roman traume. Očevina je zločevina, a očevi su ratni zločinci.

Što se tiče potonjih, jedno ih vrijeme nije bilo, stizale su neke glasine, da u Haagu igraju odbojku podijeljeni u višenacionalne ekipe, i slično. Gotovo da smo zaboravili na njih, a sad se poput zombija vraćaju na mjesto zločina. I nema razlike u svečanom dočeku onih koji su oslobođeni optužnice ili onih koji se vraćaju u svojstvu osuđenih ratnih zločinaca. Crveni tepih na aerodromskoj pisti, cvijeće, najviše državni dužnosnici, nacionalne i lokalne televizije, ukratko, čitavo matično pleme postrojava se da bi pokazalo da i dalje ostaje vezano u zločinu.

Što to znači? Malo je reći da balkanska nacionalistička plemena nisu prošla katarzu. Dijagnoza je ispravna, ali ne oslikava sav politički, psihološki i folklorni dernek koji označuje. Slovenski pisac hrvatskog podrijetla (autor zapaženog romana "Čefuri raus!") spretno se ubacio u taj prostor. Njegova geografsko-identitetska pozicija upravo je idealna: niti je preblizu balkanskog vorteksa, niti je predaleko. Izmješten je, ali povezan. Fizički distanciran od plemena, a "na liniji". I nigdje kod kuće. Ni tu, ni tamo. Svugdje stranac. Gotovo pa kao neki sveti čovjek.


I Vojnovićev glavni lik jedan je takav "karizmatik". Vladan je odrastao u obitelji oficira JNA. Majka mu je Slovenka, a otac Srbin. Djetinjstvo provodi u Puli, u multikulturalnoj Istri. Početkom rata obitelj bježi u hotel Bristol u Beogradu. Pukovnik Borojević odlazi na slavonsko ratište, a Slovenka i Vladan u Novi Sad kod očevih rođaka. Otac najednom postaje telefonski poziv koji dolazi s nedalekog ratišta, kojeg Vladan i mama, zajedno s rođacima i prvim susjedima, svaku večer prate u programu režimske televizije.

Majka puca. Napušta Novi Sad i "rođake", i sa sinom bježi u Sloveniju. Nakon raspada Jugoslavije sada se, nekoliko mjeseci kasnije, duboko u jeseni 1991., raspada i obitelj Borojević. Majka se vratila kući, ne kod roditelja, čak niti u "pravu" Ljubljanu i Sloveniju, već u Fužine, kvart doseljenika iz bivše Jugoslavije, gdje se ubrzo udaje za lokalnog Crnogorca. Vladan postaje "čefur", i po ocu i po očuhu, a pukovnik Borojević, sada već general Borojević, postaje prošlost.

Ali kao u svim balkanskim pričama, prošlost ne miruje. Prošlost je Freddie Krueger. Otac je prvo odsutan, potom mrtav, a onda se vraća iz mrtvih kao ratni zločinac u bijegu, osumnjičen za pokolj u hrvatskom selu Višnjići.


Dvadesetogodišnjem Vladanu otac dolazi kao avet njegova "čefurskog" identiteta. Iz groba, iz spaljenog sela s leševima muškaraca, žena i djece naslaganima na hrpu, iz podzemlja u kojem se skrivaju ratni zločinci, očeva ruka poseže sve do Slovenije i Fužina, da Vladana povuče u balkanski vorteks identiteta i krvi. Uostalom, tako nešto se samo "čefuru" može dogoditi. Otac ratni zločinac finalna je stavka Vladanove balkanske "egzotike": ona koja dolazi nakon bureka i ćevapa, auta ukrašenih spojlerima i turbo-folka, i sumnjičenja za povezanost s takozvanim "krim-miljeom"...

Tvorbe postjugoslavenskih identiteta su tour de force Vojnovićeva romana. Malog Vladana klinci u Novom Sadu prvo gledaju kao "Šokca" - ali ih onda jedan iskusniji klinac, i u seksu i u politici, upozorava da "njegov tata ubija Šokce". No u Srbiji su i majka i on općenito isključeni iz ozbiljnijih političkih rasprava. Oni dolaze iz nekog "pokvarenog svijeta". Izdaje ih što se ne ljube tri puta, što susjedima govore vi, što se rukuju s rođakinjama umjesto da ih grle...

Ni u Sloveniji nije bolje. Tu su "čefuri". Izdaje ih naglasak, mirisi iz kuhinje, glazba iz automobila, gornji dio trenirke uvučen u hlače. Izdaju ih svadbe s "katastrofalnim frizurama, loše krojenim jeftinim haljinama , nespretno zavezanim kravatama...". Neki "čefuri" ne mogu odoljeti zovu balkanske samoegzotizacije: navlače se na ideju „Vuka i Radovana Karadžića, Siniše i Draže Mihajlovića, Lepe Brene i "Lepa sela lepo gore"... Vladan se u tome ne nalazi. Majčina "srpsko-fužinska" svadba mu je recept za socijalno samoubojstvo. No pravo ubojstvo, socijalno, identitetsko, psihološko, egzotizacijsko... za njega tek slijedi.

Nesumnjivo, Vojnović je "čefursko iskustvo" istresao iz sebe. Ovo je identitetska transfuzija. Odbacivanje zadanog identiteta i stvaranje individualnog. Ima u "Jugoslaviji, mojoj domovini" nekih pukotina i rupa. Ali ne vrijedi o njima pričati. Ne zato jer nema smisla kritizirati "neki" slovenski roman, "nekog" slovenskog pisca, kojeg se u hrvatskom prijevodu predstavlja hrvatskoj publici. Već jednostavno zato što tamo gdje je Vojnović dobar - tamo je jako dobar.

 
Goran Vojnović: "Jugoslavija, moja domovina"
Prevele Anita Peti-Stantić i Jagna Pogačnik

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –