Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Jagna Pogačnik • 30.12.2009.

Gordan Duhaček : Destruktivna kritika i druge pederske priče

Gay književnost u svijetu se već duže vrijeme tretira kao ravnopravan i vrlo dinamičan književni žanr. Zbog eksplicitnosti u opisivanju pornografskih scena često čak i vrlo komercijalan, a naslovi poput Bookerom nagrađene "Linije ljepote" A. Hollinghursta ili romana A. Proulx, po čijem je predlošku kasnije snimljen film skoro-pa-oscarovac "Planina Brokeback" svakako su bitno doprinijeli 'popularizaciji' toga žanra u nešto širim čitateljskim masama.

U Hrvatskoj - treba li se tome čuditi? - situacija je znatno drukčija, pa se 2006. godina, kada izlazi "Berlinski ručnik" medijskog djelatnika Dražena Ilinčića, može smatrati gotovo povijesnom jer smo s njime dobili prvi hrvatski gay roman, u smislu da ga je napisao autor koji je u javnosti već obavio 'outanje', a roman u cijelosti posvetio gay tematici. Iako Ilinčićev roman posve sigurno ne pripada literarnim visovima, o njemu ipak možemo razgovarati i u književnom i u kulturološkom kontekstu, dok se ispovjedna proza Luke Marića "Na mom Ikea kauču" koja se pojavila koju godinu kasnije teško može procjenjivati izvan isključivo kulturološkog konteksta. No, udruga Queer Zagreb svojim je fiction i no-fiction naslovima "Queer bajke", "Poqueerene priče" i "Usmena povijest homoseksualnosti u Hrvatskoj" barem je donekle popunjavala tu praznjikavu policu knjiga u nas.

Oskudna bibliografija gay književnosti u Hrvata nedavno je nadopunjena zbirkom priča rječitog naslova "Destruktivna kritika i druge pederske priče" Gordana Duhačeka (1980). Kao i u Ilinčićevu slučaju, autor je ponovo 'outani' medijski djelatnik, novinar i književni kritičar "Radija 101", član žirija za nagradu Roman godine T-portala, jedan od organizatora Zagreb Pridea i LGBTIQ aktivist. Duhačekove priče, kako to obično biva, pojavljuju se s kojom godinom zakašnjenja otkako su napisane (2002-2004), što se u njima djelomice osjeća u vrlo mladalačkoj perspektivi pripovijedanja i tematici.

No, Duhačekova zbirka zapravo funkcionira kao fragmentarni bildungsroman koji se odvija na relaciji rodno Sarajevo/Bosna - studij u Beču, a autorova je velika prednost u tome što stvari naziva pravim imenom, o čemu svjedoči i sam naslov knjige, bez imalo izmotavanja, uvijanja i kalkuliranja, ali pri tome aktivizam ipak nije ispred literarnih pretenzija. Prva, znatno duža priča od ostalih jasno pozicionira stvari - studentski dom i toponimi Beča kao grada u kojem pripovjedač otvoreno može biti ono što jest i Bosna u koju se vraća vikendima i praznicima gdje su stvari još prikrivene i gdje tek predstoji izgradnja vlastitog identiteta.

Miksanje sadašnjosti i prošlosti, konačna spoznaja vlastitog seksualnog identiteta, eksplicitne scene seksa, drogiranja i partijanja, obiteljski background i kratki 'štikleci' prošlosti - sve je to inkorporirano u priču o sazrijevanju i spoznavanju samoga sebe u kojoj je naglasak na pozicioniranju 'pederskog identiteta' u intimnoj i javnoj sferi. To su teme i ostalih priča u kojima će se baviti uspjelim i neuspjelim vezama, ali i svojim bližnjima i rodnim gradom u kojem treba obaviti outanje i snositi posljedice istoga.

Duhačekove priče pate od poneke formalne nesavršenosti i povremeno upadnu u zamku koju sa sobom nosi mladalački ispovijedni ton pripovijedanja, ali sve to skupa nadoknađuje jasna svijest o tome kako priče ne trebaju biti nekakav aktivistički traktat ili ispričavanje zbog 'pederskog identiteta', već priče o emocijama koje nemaju predznaka i socijalnim implikacijama homoseksualne ljubavi. Negdje na rubovima Duhačekovih priča u kojima ima mjesta za grube i naturalističke scene, ali i vrlo poetske i dnevničke predahe, nazire se i društvena pozornica odrastanja, rat u Bosni koji iz ovakve generacijske perspektive ostaje tek "jedna od manje važnih stvari u životu".

Duhačekova je zbirka priča u nevelikoj domaćoj žanrovskoj konkurenciji svakako događaj jer tematici kojom se bavi prilazi 'iznutra' i kroz formu bildungsromana uspijeva uobličiti autentičnu i emotivnu priču u kojoj jedan od naslova DIY (do it yourself) ima višestruke konotacije.


( Tekst ekskluzivno objavljujemo u integralnom obliku )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –