Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 22.02.2010.

Gordana Benić : Banalis Gloria

Prostor kartografije prostor je usustavljenja žudnje. Mapiranje je, tako, jedan od najupečatljivijih modusa njezine grafičke reprezentacije. Iako naizgled predstavljaju emanaciju logosa, discipliniran znakovni sustav, oruđe orijentacije, te su šarene vizualizacije samodostatni mehanizmi neodredivosti; lažni snimci trenutnog, uvijek posve i nikad do kraja fiktivnog stanja.

Jasnije je to razaznatljivo vratimo li se na čas u predindustrijsku etapu njihove povijesti, pri čemu one gube svoju dokumentarnu vrijednost i postaju upravo monumentima - spomenicima jednom vremenu čiji je misaoni obrazac bio samo naizgled drugačiji - vremenu u kojem su se mythos i logos već razdvojili, a njegova se razlika sastoji prije svega u trenutnom stanju već emancipirane znanosti i njezina sveobuhvatnog obrta.

Kartama su tada sasvim legitimno stupale fikcije, kontinenti su se isprepletali s potvrđeno viđenim nemanima i vrtlozima, a preko granice toga svijeta moglo se, u svoje sigurno vrijeme, i strmoglaviti. Upravo zato - kada god vidim kakvu zemaljsku kartu - ne asociram poznate ili egzotične, već sasvim ili barem donekle fiktivne prostore: tamni i tupi Ultima Thule.

Baš je takvu, neophodnu i neospornu, iako neopipljivu kartografiju, čini mi se, moguće postaviti u središte svjetotvornog projekta posljednjih nekoliko pjesničkih knjiga Gordane Benić. Pretposljednju, simptomatično naslovljenu Svijet bez predmeta, otvara pjesma koja se izravno referira na kartografske zamke, a (para)mapiranje i (ne)snalaženje modernih ili mitskih putnika i istraživača ostat će jednom od njenih središnjih motivskih okosnica.

I ovu posljednju uvodi nas, još radikalnije, motiv karte - štoviše - potreba da se i eksplicitno izađe izvan kartografskih dimenzija. Legitimacijsko uporište njezina pjevanja smješta se u liminalnu točku granice, ruba i njegova prelaska; možda i privremenog razobličenja, relativnosti forme do tada priznatih (id)entiteta.

No knjiga je, vrlo je važno, uokvirena i dvama paratekstualnim zapisima, smještenim na retorički najupečatljivijim pozicijama: na samom početku i samom kraju pjesničkog korpusa knjige. Uvodni zapis upućuje nas na mistični karakter kvantne fizike, a zaključni obavještava da je knjiga napisana tijekom 2009., godine astronomije. Upravo konvergencija apostrofiranih znanosti, njihova strukturna interferencija i mjesto u nizu u koji bi se, uz već spomenutu kartografiju, mogla uklopiti i arheologija te jezik i san, tvori specifičan mizanabimični sustav koji strukturira Benićkine pjesničke svjetove. Proces pretakanja i pretvorbe neuništive supstance unutar njih je alkemijski, ali je njegova logika prije onirička nego božanska.

Kao i kartografija, kvantna fizika, koja nam pomaže da usustavimo svijet na najosnovnijoj, fundamentalnoj razini, također počiva na analognoj neodredivosti. Heisenbergovo načelo neodređenosti, tako, tvrdi da položaj promatrane čestice nije moguće točno utvrditi te da, konzekventno, ne možemo precizno predvidjeti njezino buduće kretanje. Arheologija, nadalje, u istom nizu predstavlja nasumičnu, proizvoljnu, ideološku i po mnogo čemu fiktivnu 'puzzle' rekonstrukciju nekoga prošlog razdoblja, samo nominalno utemeljenu na njegovim artefaktima. Ono što ih povezuje su fragmenti, naplavine, krhotine, uočljivi detalji te ljepilo koje ih veže, spaja, podaruje im privid cjeline i rekonstruira ih - a to je famozno ljepilo priča. Jezik ove dehijerarhizirane, dekanonizirane, parataktičke, priznate ili apokrifne (hi)storije u svome podtekstu jezik je mita.

U posljednje vrijeme iznimno produktivna pa i, prvenstveno kritičarskim zalaganjem Branka Maleša, revalorizirana pjesnička pustolovina Gordane Benić na neki je način, u svjetlu gore navedene sheme, slična putovanju tajanstvenim Mangelosovim globusima, u svoj njihovoj množini i različitosti. Svemir, kao sustav sustava, javlja se kao analogon mita i sna, neisprativi znakovni sustav koji je nemoguće mapirati; beskonačni i komunikacijski sasvim nepouzdan jezik.

U tom poretku Povijest / se neprestano ponavlja, a da bi se održao privid mnogostrukosti, cikličkoj priči upomoć priskače postupak montaže, rekombinacija mitema, nerijetko jukstapozicijska logika sna. Skicirani svijet funkcionira kao svojevrsna vektorska klepsidra - u priči / mitu / snu - točki konvergencije - ishodište je dvaju strukturirajućih, obrnuto usmjerenih pravaca. Jedan od njih upravljen je prema dubini, kopanju, dnu; a drugi prema nebu, prostranstvu, kozmosu. Kao u kakvu Stablu svijeta nordijskih mitologija sve se odvija na relaciji htoničko (Čudesni svijet / ispod zemaljske kore i površine kože) astralno (Astralni krajolik je uklet i lijep), a među tim dvjema krajnostima, poput Ratatoskra, posreduje ni više ni manje do sam mitski jezik.

Knjiga je podijeljena u tri 'cjeline', od kojih je prva naslovno uokvirena mnogostrukošću svjetova, druga (ne)važnošću dokumentaristike, a treća budučnosnošću. Sadrži sve skupa četrnaest pjesama podijeljenih u više jedinica grafički istaknutim stihovima/podnaslovima. Cijela je knjiga ispisana u jednom jedinom stihovnom registru, strofički organizirana (pri čemu strofe mahom poštuju semantičku zaokruženost), što se ne može reći za stih, koji je sastavni dio razvedene, uglavnom duge i složene rečenice - što na kraju rezultira prije dojmom ritmizirane lirske proze no klasičnog stihovanja.

Izbor stihovne forme (imajmo na umu da dobar dio autoričina opusa čine pjesme u prozi!) ipak pogoduje izrazito montažnom karakteru ove poezije, čiji se začudni efekti nerijetko temelje upravo na sintagmatskom spajanju disparatnog. Obimni je pseudonarativ montažno izglobljen, ali dosljedan motivski registar doprinosi osjećaju epičnosti; pronađenog apokrifnog evanđelja čiji je autor iz teksta izbrisan, ponaša se upravo poput Eliotove paradigmatske platine. Dojmu pridonosi fino gradirano finale u kojem mozaična slika na trenutak barem naizgled postaje jasna i opća, u prispodobi zemlje koja poput kozmičke zmije što tiho / odbacuje kožu lebdi posve prozirna u blistavoj / nebeskoj paučini.

Potencijalni problem ovakve pjesničke agende nalazi se, više no što je to uobičajeno, upravo u njenom podtekstu: kriptičnosti i vremenitosti njezinih ključeva. Ona riskira gubitak razlike inkluzivnošću, gušenje jezika preobiljem, autoreferencijalnu tamu i komunikacijsku neučinkovitost preopterećenog znakovnog sustava. Drugim riječima: kako čitati kartu bez legende? Zakleti tekstualisti rekli bi: vrlo dobro - legenda je možda najperfidnije autorsko ovjerovljenje sustava: ona se nameće kao jedni ispravni ključ. Iako joj iz pozadine prijeti spomenuti šum, poezija je Gordane Benić jedna od trenutno najzanimljivijih u suvremenom hrvatskom pjesništvu.

Ova knjiga, iako možda ne predstavlja sam vrh njezina opusa, tu poziciju neminovno potvrđuje. Čitati i nadati se.


Gordana Benić : "Banalis Gloria"

Hrvatsko društvo pisaca, 2009.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –