Gordana Crnković : Kritičar mora promatrati domaća djela u svjetskom kontekstu

Gordana Crnković dugi je niz godina pisala književne kritike za brojne medije, članica je žirija Jutarnjeg lista koji dodjeljuje nagradu za najbolju domaću proznu knjigu te je dugogodišnja urednica emisije 'Bibliovizor' Trećeg programa Hrvatskog radija, posvećene književnoj kritici. Za naš portal s gđom Crnković razgovarali smo o stanju u hrvatskoj književnoj kritici, o domaćim književnim nagradama, a dotakli smo se i položaja kritike u medijima.  

Božidar Alajbegović: Već dugi niz godina na Trećem programu Hrvatskog radija uređujete emisiju 'Bibliovizor' u kojoj iz tjedna u tjedan (svake subote u 16,05 h) emitirate književne kritike domaće i strane poezije i proze te esejistike. Recite nam što mislite o u javnosti često plasiranoj tezi kako kod nas ne postoji književna kritika.

Gordana Crnković:  Istina je da su specijalizirani mediji kao što su časopisi za književnost, dvotjednik za kulturu Zarez, ili Treći program Hrvatskog radija - gotovo idealan prostor za književnu kritiku. Nismo nužno prikovani za aktualnost, i k tome, nismo prostorno ograničeni, ništa nas ne priječi da objavljujemo opširnije, ozbiljnije kritike. U takvom tipu medija, dakle i u Bibliovizoru, prolaze čak i  kritike koje uključuju i esejističke digresije, ili su gotovo pregledni članci o autorskim opusima.

Ali, kratak format kakav nameću takozvani mainstream mediji, primjerice dnevni tisak i tjednici, kao i obaveza jednostavnijeg izričaja, jasnog artikuliranja stava i izbjegavanja teške teorijske artiljerije - također su velik izazov za kritičara. Osim toga, danas dominira književnost koja je pristupačna široj publici. Ne živimo u vremenu kompliciranih modernističkih romana. Zato je potpuno neshvatljiv izgon književnih podlistaka iz novina, kao i reduciranje književnih rubrika. Recepcija knjige podrazumijeva brze reakcije kritičara u mainstream medijima, kao i diskusije  ili ozbiljnije analize u specijaliziranim medijima.  Oba su pristupa potrebna, jedan ne može nadomjestiti ili ne treba istisnuti drugi.

Koja je po vama važnost i uloga književne kritike?

Uloga književne kritike je, neprijeporno, obavljati selekciju među mnoštvom izdanja, utemeljiti taj izbor na vrednovanju djela, jasno istaknuti kriterije prosuđivanja. Ne ustručavati se kritički pisati o knjigama koje su u modi ili vrlo prihvaćene u književnim krugovima. Obaveza je kritičara promatrati domaća djela u svjetskom kontekstu, ne biti fasciniran lokalnim modnim uputama ili previranjima na domaćoj literarno-estradnoj sceni.

Na koje biste se književne kritičare, strane ili domaće i ne nužno naše suvremenike, referirali kada biste nekome sugerirali „eto, to je kvalitetna književna kritika"

Istaknula bih Igora Mandića. Njegovi su tekstovi autentične književne kritike. On je autor bogate erudicije i jednostavnog izričaja; obje su značajke prijeko potrebne za pisanje dobre kritike. Duhovit je pisac i osoba istančanog literarnog ukusa. Katkad je vrlo oštar kritičar. Uvijek je na mene ostavljao dojam potpuno neovisnog autora.

Imajući u vidu čitateljsku publiku kojoj se kritika obraća, kakav tip književne kritika u Hrvatskoj ponajviše nedostaje?

Nedostaje kritika u mainstream medijima. Ali u našim medijima previše se površno tretiraju i mnoga druga područja.  Izostaje refleksija, analitički pristup, nerijetko čak i potpune informacije. Ne samo o književnosti i kulturi. Nismo dovoljno  informirani o obrazovanju, zdravstvu, čak ni zbivanjima u gospodarstvu. Jedino smo opširno obaviješteni o prepucavanjima na političkoj sceni i o zanimljivostima iz oblasti life stylea.

Što mislite, prilagođavaju li naši kritičari u dovoljnoj mjeri svoje tekstove tipovima publike, s obzirom na razlike među medijima za koje pišu?

Cilj bi trebao biti jasno, logično i razgovijetno formulirati stavove, sažeti teorijske prijepore i diskusije.  Previše pojednostaviti stvari, dakako, nije dobrodošlo. Dobro pisanje definitivno nije i ne može biti masovna pojava; tek poneko u tome uspije. Kritičari ne bi trebali svoje vrijednosne sudove prilagođavati publici, ali bi svakako trebali težiti razmjerno jednostavnom izričaju. Svrha kritike (osobito kritike u mainstream mediju)  je nagovoriti  čitatelja da posegne za literaturom zahtjevnijom od šarenih časopisa koji se prodaju na kiosku.  U nadi da takva lektira potencijalnom čitatelju može pružiti nešto sabranosti, refleksije, radosti.

Kako komentirate tezu onih koji tvrde kako je dovoljno pročitati ime kritičara i ime izdavača knjige o kojoj dotična/i  piše da bi se unaprijed znalo kakav će biti njezin/njegov sud o knjizi? Odnosno, jesu li kritičari postali puki promotori?

Uopće nisam primijetila da pojedini kritičari favoriziraju određene izdavače. Nitko nije toliko glup da bi prokockao svoj ugled na tako besmislen način. Ali, neki nakladnici s vremenom postanu nešto kao „brand",  a kritičari možda katkad znaju biti povodljivi,  pa nekritički doživljavaju i manje kvalitetne knjige objavljene u izdanju agilnijih nakladničkih kuća.

Dakako, kritičari ne bi trebali postati puki promotori. Promocije nisu pravo mjesto za artikuliranje prigovora niti za ozbiljnije diskusije. Na promocijama je pristojno i uobičajeno istaknuti ono pozitivno. Govor na promociji i književna kritika dva su posve različita žanra.  

A što mislite o tezi kako hrvatsku književnu kritiku obilježava strah od zamjeranja, jer u tako maloj sredini svatko svakoga pozna, i sl.? Jeste li osobno ikad doživjeli neku neugodnost, u vrijeme kad ste pisali književne kritike?

Ako se bavite književnom kritikom, uputno je isključiti strah od zamjeranja. Potrebno je biti dobronamjeran, pakost s kritikom nema i ne bi trebala imati baš ništa zajedničko. Prigovore treba artikulirati kulturno,  s mjerom i sa stilom. Ako ste sigurni u svoju neovisnost, dobronamjernost, i pokušavate raditi na tome da zadržite što višu razinu argumentacije, poneka neugodnost ipak sigurno neće izostati, ali vas neće  pretjerano... destabilizirati.   

Koje suvremene domaće kritičare posebno cijenite?

Ne bih htjela isticati samo neke suradnike svoje emisije, a neke druge zaobići. Smatram da kao urednica Bibliovizora trebam otvoriti medijski prostor kritičarima različitih usmjerenja i stavova, u skladu s koncepcijom Trećeg programa koji želi biti moderator javne komunikacije, osobito o kulturi i znanosti. Mislim da kao urednica u takvom mediju trebam stajati iza svih kritičara koji pišu za emisiju koju uređujem, no naravno, ne dijelim uvijek mišljenja koja oni zastupaju.

Zato mi se čini neumjesnim da izdvojim poimence neke kritičare koji danas djeluju u našim specijaliziranim medijima. Od kritičara koji pišu za naše mainstream medije volim pročitati tekstove Jagne Pogačnik.

Možete li našim čitateljima preporučiti neki inozemni časopis ili portal koji donosi kvalitetnu književnu kritiku?

U američkim i britanskim medijima diskusije su vrlo žive, a kritički stavovi često vrlo izravni, bez lažnog ispričavanja.  Za The New York Review of Books ili The Times Literary Supplement pišu i mnogi istaknuti pisci, poštujući zakonitosti žanra književne kritike, uvažavajući kritiku kao žanr i njezinu ulogu. Takvi su tekstovi mnogo intrigantniji od primjerice francuskih kritika koje u usporedbi s ovima djeluju gotovo kao puke informacije.
 
Eto, nedavno su podijeljeni Kiklopi, Vaš komentar?

Zapamtila sam da je nagrađen Ludwig Bauer. Smatram da je nagrađeni roman "Zavičaj, zaborav"  doista  najbolje djelo u autorovom opusu. Mislim da je priznanje dobila i zbirka priča  "Služba, družba, prošnja, ljubav", brak Alice Munro,  prva kod nas prevedena autoričina knjiga,  i to je priznaje gotovo očekivano. Radi se o doista fascinantnoj autorici. Ta je knjiga i meni osobno najbolje čitateljsko iskustvo u posljednje vrijeme. Autorica koja suptilno i uzbudljivo piše o životnim tričarijama bila mi je pravo otkriće.

Kao dugogodišnja članica žirija Jutarnjeg lista koji dodjeljuje nagradu za najbolju domaću proznu knjigu sustavno pratite hrvatsku proznu produkciju. Što mislite o prigovoru kako žiri Jutarnjeg lista protežira autore koji su inače i redoviti suradnici EPH-ovih izdanja?

Taj prigovor možda nije posve promašen.  Većina članova žirija u pravilu je bila nesklona tome da se pokuša afirmirati zahtjevnija literatura. Nagrada se, čini se, profilirala kao priznanje koje favorizira razmjerno popularnu literaturu, izbjegava hermetičare pa čak i klasike i ne ustručava se od toga da afirmira mlađe pisce.

U takvoj konstelaciji, pisci-kolumnisti nisu loše prolazili. Ne vjerujem ipak da to ima neke veze sa činjenicom da se radi o kolumnistima EPH-ovih izdanja. Ta kompanija angažirala je kao suradnike nekoliko istaknutijih pisaca razmjerno popularne, ali ne i populističke ili isprazne književnost. Jeste li zadovoljni s odgovorom ili ste me htjeli nešto konkretnije pitati?

Zadovoljan sam odgovorom, posebno onim dijelom o nesklonosti većine članova žirija afirmiranju zahtjevnije literature, što sam i sam naslućivao i zbog čega osobno ne držim previše do te nagrade. Upravo zbog istjerivanja kritike iz medija, nagrade bi trebale biti presudni orijentir ka istinskoj kvaliteti, a ovakvim ponašanjem žirija Jutarnjeg lista to je, u slučaju te nagrade,  onemogućeno.

Što se tiče vaše primjedbe o ulozi nagrada u vremenu kada je kritika istjerana iz medija, mislim da nagrade ne mogu nadomjestiti kritiku. Nagrade mogu katkad imati i pozitivnu ulogu, mogu afirmirati pisca koji to zaslužuje, dakle pomoći i čitatelju da otkrije zanimljivu knjigu, ali nemojmo im davati prevelik značaj. Svaka nagrada znači samo to da u određenoj skupini književnih profesionalaca, dakle kompetentnih osoba, većina smatra određenu knjigu najboljom u protekloj sezoni.

Kritika jest vrednovanje, ali sastavljanje top-liste ili rangiranje knjiga po kvaliteti zapravo je kritičaru neugodan, čudan zadatak. Mnogo je lakše izdvojiti desetak knjiga iz sezone koje doista cijenite, nego samo jednu. Dogodi se i da vam se podjednako sviđaju dvije ili tri knjige. Kako je netko već primijetio, skok u dalj i književnost su posve različite discipline. Biti pobjednik u književnosti zapravo je vrlo šaljiva uloga.  
 
Kako je tekao izbor prošlogodišnje pobjednice (Tanja Mravak)?

U izboru najboljeg proznog djela za 2010. godinu nije bilo favorita. Bila je to jedna od onih godina kada se žiri nije podijelio između dva glavna favorita, nego su svi finalisti,  njih 5, imali, tako se činilo, određene izglede za nagradu.  Dogovor  je da se javno ne iznose pojedinosti o diskusiji i ja bih taj dogovor trebala poštivati.

Mislim da ipak smijem otkriti kako je samo jedan član žirija (a ne članica, ako vas baš zanima) zagovarao da Tanja Mravak bude dobitnica, ali je za gotovo sve članove žirija ta mlada autorica bila pri vrhu, veliko iznenađenje sezone. Moramo razgovarati je vrlo zanimljiva knjiga kratkih priča, koja govori o žensko-muškim odnosima ne oslanjajući se na stereotipne uloge, dekonstruirajući i patrijarhalno i feminističko naslijeđe.

S obzirom na sustavno istjerivanje književne kritike iz medija - kakva je sudbina 'Bibliovizora', prijeti li mu izgon iz etera?

Poštovani Božidare, Treći program je specijalizirani program za kulturu, u takvom tipu programa emisije koje komentiraju aktualnu produkciju - filmsku, kazališnu, likovnu, književnu - jednostavno su nezaobilazne.

Kolika je uopće slušanost 'Bibliovizora', što govore analize? Znade li se profil slušalaca, njihova dobna struktura i slično?

Slušanost Trećeg programa kreće se oko 1 posto. To i nije tako malo ako uspoređujete primjerice s nakladom književnih časopisa. Smatram da slušanost nije glavni parametar za prosudbu medija koji ispunjava javnu funkciju, kao što je Treći program Hrvatskog radija.  

Što mislite o književnim nagradama? Ima li ih u nas previše i uzrokuje li ta brojnost devalvaciju njihove vrijednosti i značaja?

Loše je što se paralelno s umnožavanjem književnih nagrada smanjuje prostor  za književnost i književnu kritiku u medijima. Tako da nagrade funkcioniraju u medijskom prostoru u kojem se o knjigama vrlo malo govori. Loše je što se piše samo o nagrađenim knjigama, ili onima koje ulaze u uže izbore za nagrade. Svakako ima još zanimljivih knjiga o kojima se premalo govori.

Ali, nemam ništa protiv samih nagrada. Čini mi se da je najkorisniji dio posla književnih žirija - izdvojiti knjige koje ulaze u širi izbor za nagradu, tim više što je u tom dijelu posla najlakše postići konsenzus. Mislim da je u tom dijelu posla gotovo moguće govoriti o objektivnim kritičkim parametrima, dok individualni sudovi ukusa dolaze do izražaja u kasnijim fazama žiriranja.