Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Branka Primorac • 17.05.2010.

Gordana Vilović : Moj stric Ðuro politički je loše prosuđivao

Preuzevši ono Vilovićevih dokumenata i rukopisa što je preostalo iza smrti piščeve supruge Natalije, sveučilišna nastavnica dr. sc. Gordana Vilović, čiji je djed Ivan bio književnikov brat, preuzela je obvezu i prema Ðuri Viloviću piscu i prema hrvatskoj književnoj historiografiji. Ona je nakladniku ponudila originalni rukopis romana "Picukare", koji je tako sada napokon stigao pred čitatelje i pred sud struke. Mi smo pak razgovarali s Gordanom Vilović da bismo dobili jedno viđenje ovoga kontroverznog pisca - ma koliko ono bilo naknadno - "iznutra", iz obiteljskog rakursa.


Branka Primorac : Pojavom dosad neobjavljena rukopisa romana Ðure Vilovića "Picukare", završenoga najvjerojatnije pred Drugi svjetski rat, ponovo je oživjela "zagonetka Vilović". Kako ste došli u posjed tog rukopisa, koji je spreman za objavljivanje čekao sedamdesetak godina?

Gordana Vilović : Zamolila sam gđu Macu Cikoju, bjelovarsku prijateljicu strine Natalije koja se brinula o njoj do njezine smrti, da mi preda sve papire koje bude našla. Dok je strina bila živa, nikada me nije pitala, iako je naš odnos bio vrlo korektan, želim li pogledati Ðurine stvari. Ta mogućnost pružila mi se tek poslije njezine smrti. Gospođa Cikoja dala mi je bez ustezanja sve što je našla.

Smatrala sam da je važno da ti jedini vjerodostojni predmeti ne propadnu, držala sam da su važni za porodicu, kao i za odgonetanje nekih nepoznanica o Ðuri Viloviću. Među tim papirima, koji su ležali u starom koferu, pronašla sam razne dokumente, među ostalim neke knjige, ali i nešto što se činilo poput rukopisa, vrlo brižljivo spremljenog. Iznenadio me taj nalaz. Značenje naslova Picukare nije mi bilo nepoznato: taj podrugljivi izraz u Dalmaciji se odnosi na žene koje nisu vjernice onoliko koliko se prikazuju. Pretpostavljala sam da bi to mogao biti roman, to više što je strina Natalija u vrijeme kad smo se družile u mojoj zreloj dobi, a u njezinim poznim godinama, stalno ponavljala da mora naći izdavača za rukopise strica Ðure. Bio je to za mene pozitivan šok.

Druga stvar koja me šokirala bili su tekstovi koje je pisao u zatvoru, teško čitljivim rukopisom na toaletnom papiru, sasvim tankom, tako sitno da ih je bez stručne pomoći i povećala nemoguće dešifrirati. Ti su mu papiri prvo bili oduzeti, pa na njegovo inzistiranje vraćeni poslije izdržavanja kazne. Iznenadilo me je da je u zatvoru pisao ekavski, čak i ćirilicom. Na nekoliko mjesta primijetila sam da sebe naziva Ðore Kričak, a Kričak je naziv predjela na kojem se nalazi stara kuća Vilovića.

Ima li među zatvorskim tekstovima vrijednog književnog materijala?

To tek treba istražiti. Nema ništa što bi bilo cjelina poput "Picukara", sređena i spremna za tiskanje. Čini se da su iz nekih bilježnica istrgnute stranice; jedan rukopis počinje sa 79. stranicom i prekida se na 94. Nema tragova koji bi upućivali na to o čemu je riječ i kamo spada te jesu li to objavljeni tekstovi ili skice za nešto veće. Ima i Natalijinih pisama Ðuri u zatvor, koja su zbog cenzure vrlo suhoparna. Međutim, čudno je da nema njegovih pisma njoj, iako se iz prepiske može shvatiti da joj je pisao.

Vratimo se na Ðurino dječaštvo i mladost, na njegovo porijeklo, školovanje, svećeništvo, odlazak u Međimurje, raskid s Crkvom.

Dopuštam da nešto od onoga što ću reći nije pouzdano. Govorim naime na osnovi obiteljskih priča, onoga što su govorili moji roditelji, pročitane literature. U obitelji Šime i Jure Vilovića bile su kćeri Mila i Marica i sinovi Pave, Ivan, Stipe, Mate i Ðuro. Bili su časni ljudi, zemljoradnici, težaci, a među njima se po snazi intelekta izdvajao Ðuro.

Nametnulo se samo po sebi da treba ići na školovanje. Najjednostavnije je bilo poslije breljanske pučke škole poslati ga u sjemenište u Split. Poznato je da je završio zadarsku Bogosloviju i poslije zaređenja bio svećenik u Lokvi-Rogoznici, mjestu nedaleko od Brela. Dvije godine kasnije preko Zadra, na poticaj crkvenog starješine, odlazi u Beč, gdje studira filozofiju. Iako neki izvori kažu da je završio studij, dokumenta o tome nema.

O tom razdoblju poznat mi je detalj koji sam čula od moje tete Nede. Naime, djed Ivan bio je tijekom Prvog svjetskog rata garderobijer austrijskih glumica koje su nastupale po ratištu. Vidio je tada u Beču strica Ðuru i bio iznenađen stanjem u kojem ga je zatekao: mršav, zarastao u bradu, jadan, propao. Što mu se događalo - ne znam, no Beč je zacijelo silno djelovao na Ðuru. Poslije Beča vratio se u mjesto svoje prve službe, ali probuđena strast i izrazit afinitet prema ženama neće ga tu dugo držati.

Put ga potom vodi u Međimurje, a godina odlaska, dešifrirana iz njegove proze, mogla bi biti 1918. Tu djeluje kao pomoćni svećenik, ali opet vrlo kratko; nakon toga skida svećeničku halju. Čvrstih podataka o tome zašto se raspopio nema, uglavnom je riječ o nagađanjima. Ni u crkvenim spisima ne postoji objašnjenje: u župnom uredu u Brelima u njegovu dosjeu postoji naime samo podatak o njegovu rođenju i o datumu kad je napustio Crkvu. Ništa drugo.

Što se o mladom Ðuri pričalo u obitelji?

Nikada u obitelji nisam čula precizne, egzaktne podatke o njemu. Jedini koji ih je znao bio je dida Ivan, a ja ga o tome u mladosti nisam imala razloga ispitivati jer se o njemu i nije razgovaralo pred djecom. On je bio tabu tema. Pričalo se o strini Nataliji - nju smo viđali, dolazila je u Brela, borila se za svoju kuću, prekrasnu vilu na jednom od najljepših predjela u mjestu, koju su ona i stric izgradili poslije preseljenja iz Zagreba u Split.

Kad me počeo zanimati bliski rođak, dida Ivana više nije bilo pa su se manje-više pouzdane informacije mogle dobiti tek iz druge ruke. Uvijek je nešto nedostajalo da se upotpuni slika. Ni strina Natalija nije mi znala dati odgovore na konkretna pitanja koja sam joj postavljala potkraj njezina života. Nije čudo da se gubila u tim visokim godinama.

Poznata je Vilovićeva sklonost prema ženama, zbog koje je po svemu sudeći napustio Crkvu. Ima li osnove za te priče? 

Nema dvojbe da je u njegovoj prirodi bilo više sklonosti građanskom životu nego isposničkom i svećeničkom. On je to pokazivao od trenutka zaređenja. Pričalo se da ga je majka poslije prve svete mise pitala je li sretan, a da joj je on na to odgovorio da je - duboko nesretan. Očito je bilo traumatičnih stvari na samom početku njegova službovanja. U njegovu romanu Majstor duša ima zacijelo mnogo autobiografskih detalja, ali pritom valja biti vrlo oprezan u zaključivanju. Može se štošta "učitavati", ali danas nema više nikog tko bi mogao pouzdano reći bilo je ovako ili onako.

Kako je upoznao suprugu Nataliju? Je li ona utjecala na njegove važnije odluke?

Bjelovarka Natalija bila je balerina ili je pohađala baletnu školu kad je upoznala zgodnog, stasitog Ðuru Vilovića. Zaljubio se i vjenčali su se. Kad bih strinu Talu pitala što joj se najviše sviđalo kod Ðure, odgovarala bi: Lijepo je govorio! Kao i njegov lik don Lovro iz romana "Majstor duša": "radin, okretan, ponešto demagog, što znači, da osvoji svijet nastupom, govorom, postupcima". U raznim se tekstovima tvrdi, budući da je Natalija bila pravoslavka, da je bitno utjecala na njegovo političko određenje. Mislim da je bila jaka osoba, ali ne bih htjela nju kriviti za njegove loše odluke.

Jeste li često sa strinom razgovarali o stricu Ðuri?

Pokušavala sam više puta, ali je ona to izbjegavala. Nije htjela govoriti ni o Ðuri ni o pokojnom sinu Vojku, studentu medicine, stradalom "negdje kod Knina". Tek poslije njezine smrti saznala sam iz dobivenih dokumenata da je pokopan na splitskom groblju Lovrinac, što nitko u obitelji nije znao.

Kad bi se vraćala u prošlost, vraćala se u onu dalju, a pričala je što bi ona htjela. Borila se da joj suprugu vrate građanska prava, da mu se dade mirovina, pisala je maršalatu da je njezin muž "platio dug državi i narodu" za svoje sudjelovanje u četničkom pokretu i da je vrijeme da živi kao normalan čovjek. On nije dočekao mirovinu, kao ni povrat dijela kuće u Brelima, umro je prije toga.

Ključno za njegovo preseljenje iz Zagreba u Split, jako središte orjunaške ideje u Hrvatskoj, bilo je njegovo političko opredjeljenje. Je li s tim u vezi i tjeralica koju je 1941. za njim raspisala ustaška vlast?

Koliko znam krajem tridesetih godina prošlog stoljeća prodao je u Zagrebu sve što je imao, među ostalim neke posjede, kuću u Vramčevoj ulici na Šalati, a 1938/39. godine završio je gradnju vile u Brelima. Čula sam da su u nju dolazili Grlići, bliski prijatelj novinar i književnik Krešimir Kovačić, sin hrvatskoga književnoga klasika Ante Kovačića, i Krešimirova supruga slikarica Sanja Tajčević, pa Rački, čak i Tin Ujević, s kojim je išao u školu.

U Splitu, tada pod talijanskom okupacijom, priključio se Orjuni. Književni povjesničar Ivan J. Bošković u svojoj knjizi "ORJUNA - Ideologija i književnost" slikovito kaže da je za razliku od drugih pisaca, koji su orjunašku ideju ugradili u svoje tekstove, Vilović u nju uložio i svoj - život. Točno. I inače strastven, on drugačije nije znao i umio, nego se onome u što je vjerovao prepuštao u potpunosti.

Točno je da je za njim ustaška vlast 1941. raspisala tjeralicu, vjerojatno zbog njegove istaknute uloge među orjunašima. Tada su mu nećaci, bratova djeca, pomogli da se iz Brela preko Brača prebaci do Kaštela. Nakon toga gubi mu se trag. Moglo bi se reći da je to bio neposredan povod za odlazak među četnike, ali tko zna...

Njegova bliskost Beogradu vezuje se i za njegovu novinarsku aktivnost? Kakav je bio novinar?

Prije prelaska u Split nekoliko je godina živio u Beogradu, u Srbiji, a u to je vrijeme, koliko znam, obnašao je dužnost predsjednika ili tajnika Jugoslavenskog novinarskog društva. U Zagrebu je radio u Tipografiji, u listu Večer kao novinar i urednik, no kako je u to vrijeme bilo malo potpisanih tekstova teško je reći što je sve pisao i kako. Iz njegove molbe za mirovinu, koju je tražio poslije izlaska iz zatvora, jasno je da se poziva na novinarski staž.

A da je bio poznato novinarsko pero, otkrio mi je jedan detalj iz bakine priče o njezinu bračnom putovanju u Zagreb, koje se zbilo u vrijeme smrti Stjepana Radića. Govorila je da strica Ðure nije bilo kod kuće po cijele dane, da je u novinama bio u velikom poslu oko priprema i izvještavanja o posljednjem Radićevu ispraćaju.

Zna li se kako se i kada otputio Draži Mihailoviću?

Moji stričevi koji su bili u partizanima rekli su mi da su zvali strica Ðuru da im se priključi uz obećanje da neće morati u borbu. Naprosto da svojim ugledom pojača antifašističke redove. Bili su bliski, poštovali su ga i očekivali su da će poći s njima. No, on takvu odluku nije donio, mislio je vjerojatno da partizani nemaju nikakvih šansi pa ga odlazak u šumu nije zanimao; spominjalo se čak da je rekao što će on sa «šumarima».

Iz tog vremena je i jedno njegovo udvoričko pismo Draži Mihailoviću iz kojeg se vidi da je bio totalno zaluđen jugoslavenskom idejom. Teško je određeno reći što ga je vuklo Draži, ali sigurno je tome doprinijela veza s Orjunom i neko njegovo uvjerenje da «otadžbina», kralj i Britanci imaju veće izglede u ratu protiv Nijemaca od Titovih partizana. Možda su bili slatkorječiviji u privlačenju «dragocjenog dobitka».

Uglavnom, potpuno je krivo procijenio. On to nikada nikome nije objasnio jer je poslije rata bio u zatvoru, a kratko poslije izlaska na slobodu umro je. Strina Natalija, s kojom je poslije izdržavanja zatvorske kazne živio u Bjelovaru, govorila je da je neprestano plakao. On je u materijalnom smislu izgubio sve, no najviše ga je bolio gubitak dostojanstva.

Što je Vilović radio u Dražinu štabu i kako je bio predstavljen na suđenju?

O njemu se govorilo kao o katoličkom popu koji se vucarao s Dražom Mihailovićem kao njegov alibi da misli jugoslavenski. Povijesni izvori kažu da je na jednom četničkom kongresu Vilovićevo ime bilo u igri za mjesto ministra kulture u budućoj jugoslavenskoj vladi. A to što je radio tijekom boravka kod Draže, kakva je bila njegova uloga u četničkom pokretu nitko od nas ne zna.

Je li obitelj osjetila posljedice zbog Ðurine političke prošlosti? Jeste li ikad iz druge ruke čuli bilo što o njemu?

U obitelji se pazilo da djecu, da ih se ne opterećuje sudbinom strica Ðure, koja je iz perspektive režima sudbina državnog neprijatelja. O njemu se više šutjelo, nego govorilo. Ne sjećam se ničega lošeg što bi ostavljalo gorčinu, što bih osjetila kao kaznu za njegov grijeh.

U javnosti s tom sam se obiteljskom pričom prvi put srela u razgovoru kod profesora Hrvoja Matkovića, kod kojeg sam na fakultetu imala seminarski rad. Profesor nije bio sasvim zadovoljan kako sam ga napisala, a onda me pitao: "Tko je vama Ðuro Vilović?" Kad sam rekla da je djedov brat, Matkoviće je rekao: "Kolegice Vilović, Ðuro Vilović je bio sjajan stilist. Mi smo u mladosti gutali njegove knjige. Vi nažalost niste naslijedili taj dar."

Nije me pogodila njegova procjena moga stila, veselilo me što tako dobro misli o stilu strica Ðure. Pričao je i hvalio pisca Vilovića, a ja sam se oslobodila i prvi put shvatila da se može govoriti o stricu, razgovarati o njemu s drugim ljudima, pogotovo o njegovim knjigama, i da to ne treba skrivati - da se ne mora šutjeti.

Pratila sam što su kasnije o njemu pisali stručnjaci poput Stanka Koraća, Branimira Donata i Krešimira Nemeca. Oslobodila sam se pritiska da mi moramo snositi posljedice njegovih odluka, a činjenica je da je politički loše procjenjivao. Ali to ne znači da ne treba govoriti o vrijednosti njegova književnog djela i doprinosu hrvatskoj književnosti.

Zbog toga sam odlučila ponuditi "Picukare" za objavu i zahvaljujem gosp. Bošku Zatezalu, vlasniku V.B.Z.-a, da je prihvatio moju ponudu. Golem je posao obavljen, mislim da je vrijedilo truda i da je pravedno prema piscu Viloviću i prema hrvatskoj književnoj povijesti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –