Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 17.05.2009.

Hrvatska i Bosna razmjenjuju lupeže i ubojice

Prije godinu ili dvije, tko će se više sjetiti, Branimir Glavaš je u istražnom zatvoru štrajkao glađu, a Miljenko Jergović i ja smo sjedili u kafiću i razmišljali što možemo napraviti za progonjenog pravednika.

"Ako mene pitaš, trebalo bi demonstrirati ispred zatvora", predlagao sam Miljenku. "Zar ne bi bio izvanredan prizor te večeri, na televizijskom Dnevniku u devetnaest i trideset, voditelj prvo pročita najavu kako i hrvatski književnici pozivaju Glavaša da prestane gladovati, a zatim ide slika nas dvojice gdje šetamo ispred Remetinca, s transparentom na kojem piše: 'Branimire, jedi govna!'"

Ne znam zašto naposljetku nismo to učinili. Mislim da je Miljenko razumno primjetio da bi tkogod mogao pomisliti da smo možda zlonamjerni.

Nije, uostalom, bilo ni potrebe zauzimati se za slavonskog gospodara života i smrti jer je on uskoro izašao na slobodu i u zatvore voljene domovine, barem do trenutka pisanja ovog teksta, više nije navraćao. Nakon što mu je zagrebački županijski sudac prošli tjedan odmjerio deset godina robije za ratne zločine nad osječkim civilima, umakao je u Bosnu i Hercegovinu i otamo se nacereno belji i pokazuje dugi nos pravosuđu, kao što su to već učinili mnogi naši ugledni kriminalci s dvojnim državljanstvom.

Jedna je pravna smicalica učinila da nam je susjedna zemlja u posljednjih nekoliko godina nekako došla kao deponij opasnog otpada. Istina, i mi smo ovdje toplo ugostili nekolicinu njihovih viđenijih odmetnika od zakona. Dok među drugim zemljama vlada živa studentska razmjena, Hrvatska i Bosna razmjenjuju lupeže i ubojice.

Branimir Glavaš je pobjegao, a policija je našla još toplu postelju i videozapis njegova obraćanja građanima. U misnom odijelu, ispred police s biranim nacionalnim štivom, bogato ukrašene sakralnom galanterijom, osuđeni je ratni zločinac nekoliko minuta mahnitao i vrijeđao. Premda je pozadina namještena da nam pokaže kako je valjan Hrvat i katolik, ispravna, časna i blaga osoba, on sam je, lica iskrivljena od gnjeva i pakosti, tako uznemirujuće isijavao nasiljem da sam, već zbog toga, voljan vjerovati u sve, čak i najkrvavije priče svjedoka koji su ga teretili.

Gledajući ga, bilo mi je gotovo žao da je on otišao samo do Bosne i Hercegovine. Želio sam da je daleko, mnogo dalje nego što je sada. Idealno bi bilo, da se mene pita, da se Branimir Glavaš, za boljitak Lijepe naše i sretnije sutra naše djece, naseli na Jupiterovom mjesecu. Mogao bi otići tamo nekakvom Nasinom letjelicom bez ljudske posade. Čisto tehnički, mislim da bi se letjelica s Glavašem mogla nazvati letjelicom bez ljudske posade.

Na žalost, on je samo u Sarajevu, gdje institucije sada raspravljaju o valjanosti njegovih papira. Prije toga nekoliko dana je boravio u Ljubuškom, u domu hercegovačkoga generala Željka Šiljega. U Hercegovini je inače teško doći u kuću koja nema bar jednog generala, zaslužnog ratnika s peteroznamenkastom penzijom koja mu se svakog mjeseca isplaćuje iz proračuna Republike Hrvatske.

U našoj državnoj blagajni obično nema novca za učitelje i medicinske sestre, ali za budale koje su se devedesetih po Posušju i Širokom kurčile u kampanjolama uvijek će se naći nekoliko milijuna viška. Neobično je u ovom slučaju, za razliku od stotina drugih hercegovačkih visokih oficira, da Željko Šiljeg čak ima nekakvo vojno obrazovanje. Prije rata je bio kapetan JNA, a iz toga slavnog, drugarskog vremena čuva uspomenu na vjenčano kumstvo Ratka Mladića.

Ne znam gospodina da bih mogao išta suditi o njemu, ali nalazim dosta šaljivim kako generala Šiljega sudbina uvijek zagonetno spaja s nekakvim ratnim zločincima, svejedno s koje su se strane našli. Jednom mu je jedan bio kum, drugoga je sada primio pod krov, a obojica su u bijegu pred pravdom. Nije li to divna koincidencija? Ili možda uopće nije koincidencija? Tko zna, pogleda li se bolje na Šiljegovom šufitu, možda bi i srebreničkog krvnika tamo našli. Valjda bi general Šiljeg napravio tu uslugu svome vjenčanom kumu Ratku Mladiću.

Što sam dulje razmišljao o ovome, činilo mi se sve uvjerljivije da Željko Šiljeg drži nešto kao pansion za odmetnute ratne zločince. Ne bi mi uopće bilo teško zamisliti takvu stvar, da u Ljubuškom ima sigurna kuća u koju se sklanjaju svi ovi likovi, bivši generali, junaci suvremenih deseteračkih epova, razočarani heroji koje su njihovi narodi nezahvalno odbacili, poslije svega što su oni dobro i plemenito učinili za njih.

U pansionu za ratne zločince imaju prostrane, udobne i klimatizirane sobe, izvrstan restoran i vinski podrum, bazen i saunu, ujutro igraju stolni tenis i pikado, a u popodnevnim urama marljivo pišu memoare, u kojima uvjerljivo, do detalja objašnjavaju kako zvjerstva nad civilima u Škabrnji i Osijeku nesumnjivo odaju potpise britanske obavještajne službe, kineske Komunističke partije i izvanzemaljaca.

Gosti su ovdje međusobno vrlo srdačni i susretljivi i ne gleda se tko je koje vjere i naroda. Vidjeli smo napokon tu stvar i u Scheweningenu, zločinci se vole, poštuju i vrlo su skrbni jedan o drugome. Ratne su strahote oproštene i zaboravljene. Ako smo klali, ne zamjerite. Nema u tome ništa osobno.

U pansionu za ratne zločince u Ljubuškom jedina je neugodnost da ga posjećuju duhovi žrtava. Providne sablasti zaklanih, blijede, nadute i ulijepljene mokrim lišćem kao da su iz rijeke izašle, šetaju noću, bezumno se smijulje, pjevaju, jecaju i šapuću, mole za milost, uznemiravaju stanare, ne daju im spavati. Najbolji sinovi naših naroda, generali Glavaš i Mladić tada živčano ustaju i sve do jutra u kuhinji piju rakiju i igraju šah. Mladić se žali kako mu je specijalno nesnosan jedan Irfan, srebrenički gimnazijalac, hodžin sin, koji se pubertetski junačio dok su ih vodili na strijeljanje, a Glavašu je zlo od jednoga što stalno dolazi, jednoga nižeg, debelog Srbina, zaboravio mu je ime.

"Pa šta hoće od tebe?", pita ga Mladić.

"To ga i ja pitam"", kaže Glavaš. "'Budalo jedna', lijepo mu govorim, 'skini taj selotejp sa usta i k'o čovjek mi reci - šta hoćeš od mene?!'"

U pansionu za ratne zločince svi ljudi su braća.

 

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– David Byrne –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –