Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 24.11.2014.

Hrvoje Šalković : Valcer protiv Eintrachta

U uvodnom tekstu o biblioteci "Balkan Noir" ustvrdio sam da „ovisno o uredničkim kriterijima, biblioteka poput ove ima priliku natjerati sve pisce željne ovakve medijske eskpozicije na promišljanje i tesanje zanatske strane njihove umjetnosti koja se, u dobrom dijelu suvremene proze, a zahvaljujući specifičnostima objavljivanja knjiga u Hrvatskoj, uglavnom zanemarivala. " Ova je stavka, ako je suditi po knjizi kojom se biblioteka "Balkan Noir" otvorila, ujedno i najproblematičnija.

Biblioteka je ljetos otvorena s novim romanom Hrvoja Šalkovića "Valcer protiv Eintrachta", i s obzirom na metaknjiževne parametre biblioteke riječ je o savršenom izboru. Što god kritika mislila o njegovom djelu (a rijetko misli išta dobroga), ipak mu ne može osporiti status književne zvijezde. Sudeći prema fotografijama s promocije, odabir prvoga pisca za "Balkan Noir" bio je pun pogodak. Okanimo li se, napokon, sve popratne priče oko spomenute biblioteke oduševljenje će naglo spasti. "Valcer protiv Eintrachta" nije bio bez potencijala. Bio je, nažalost, bez zainteresiranog urednika, a sam Šalković nije bio u stanju odraditi zanatski zahtijevan posao koji pripovijest o serijskom ubojici podrazumijeva.

"Valcer protiv Eintrachta" odvija se u Zagrebu (a pred kraj se radnja, bez posebne motivacije, seli i na Tajland), a iza priče o serijskom ubojici leži uglavnom nedorađen pokušaj refleksije o opasnostima društvenih mreža i općoj korupciji koja prožima sve sektore društva. Šalković je dobar u pisanju rafalnih dijaloga, dobar je i u prikazu međugeneracijske komunikacije, a ni skicozna tvorba likova mu ne ide loše. Šalković je i sam svjestan onoga što mu dobro ide pa je isto forsirao gdje god je mogao što je u konačnici rezultiralo gomilom nabacanih dijaloga od kojih je barem pola moglo mirne duše biti izbačeno iz teksta.

Zbog takvog načina pisanja, 'noir' komponenta po kojoj je biblioteka i dobila ime praktički ne postoji. Šalković nema vremena razrađivati ni likove, ni atmosferu grada u kojem se radnja odvija (pa je tako Zagreb tek nominalna, paušalno označena, pozornica koja se po karakteru, prepoznatljivosti i bitnosti mogla mirne duše označiti i kao Rotterdam, a bez da bi to imalo ikakvog utjecaja na tekst).

Opsjednut dijalogizacijom, Šalković je odustao od detaljnije (ili bilo kakve) razrade "glavnog neprijatelja" (a nema dobrog krimića bez dobrog negativca), odustao je od razrade policijske istrage (pa se tako stvari događaju jer, eto, došlo im je vrijeme), odustao je i od uzročno-posljedičnih sveza (manjak bilo kakve logike kod završnog obračuna na Tajlandu cijelu priču iz kriminalističkog diskursa prebacuje u diskurs trasha), a od sporednih likova bi bilo bolje da je odustao, iako nažalost nije (odnos mlađeg inspektora Žice i policijske psihologinje Maje apologija je rabijatnog mačizma u kojoj je je žena najsretnija kad nakon dugog traganja nađe opasnog frajera koji joj može ispuniti sve želje i potrebe).

Oprostili bi mu možda i brljanje po strukturi romana, oprostili bi mu možda i ženske likove zbog kojih nam se diže kosa na glavi, oprostili bi mu možda i kliše na kliše zvan inspektor Grof (kao i pomalo morbidan i zapravo krajnje neuvjerljiv odnos Grofa i njegovog sedamnaestogodišnjeg nećaka), no u nekom bi se trenutku uhvatili kako previše toga opraštamo, a bez da išta dobivamo zauzvrat.  Bez pamtljivih likova, bez misterija vrijednog spomena i s konceptom koji je ostao na razini ideje, Šalkovićev novi roman nema nikakve šanse za "iskupljenje".

"Valcer protiv Eintrachta" nije dobar roman, ali nije ni osrednji. Ovo drugo je daleko pogubnije za cijeli projekt i sav potencijal koji biblioteka "Balkan Noir" ima. Romani "Balkan Noira" moraju biti makar u egalu s romanima stranih autora ukoliko želimo izbjeći dodatno utvrđivanje ionako naširoko rasprostranjene predrasude po kojoj je sve s one strane granice apriorno bolje i zanimljivije od svega što domaće snage mogu ponuditi. "Valcer protiv Eintrachta" naći će svoje čitatelje. Naći će ih i Ikein katalog. Ni jedno ni drugo nisu ogledni primjerci onoga što dobra kriminalistička književnost može biti.

Možda ona izreka o prvim mačićima i nije potpuno besmislena. U svakom slučaju, projekt "Balkan Noir" nastavljamo pratiti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –