Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sven Popović • 05.09.2008.

Igor Čumandra : Mir moje plaže nije ugrožen ljudima nego bačenim korama lubenice

Sven Popović : Čuo sam da radite na novom projektu ''Ljudi iz žute sambe'', bila bi to svojevrsna biografija hippy pokreta 60-ih. Otkuda vam naslov knjige, i možete li nam reći kako ste pristupili tome i kako napreduje pisanje?

Igor Čumandra : Ajde, Sven, budi drug, pa da na početku pređemo na "ti". "Ljudi iz žute Sambe" su najprije bili zamišljeni kao romansirana biografija hippy (a može se pisati i hippie) pokreta koja je trebala biti čvrsto dokumentarna, jer sam u zaista ogromnom kopanju po tom vremenu, a sada je otprilike četrdesetogodišnjica toga, skužio da je to zapravo bilo nešto skroz drugo od onoga što mi mislimo o tome. Puno toga bilo je fejk, užasno instrumentalizirano od industrije zabave, čak i vojne industrije, ma uglavnom razbio bi tu neku romantičnu sliku o tome.
 
E, i onda sam na pol pisanja skužio da to mogu napraviti, ali na lijep način, pa sam sve to, odnosno svoje stavove, odlučio ponježniti i napisati posvetu mladosti i rokenrolu, kroz hipi pokret sa svim njegovim dobrim stranama, a i sranjima. Odnosno da oslikam, najprije ideš grlom u jagode, a onda, frende, sjebu te jagode u grlu. A sam naslov - Samba je Volkswagenov kombi kojim su hipiji putovali, a žuta zato kaj se meni takva sviđa. Sad sam pri kraju.

Kakvi su ti planovi nakon toga? Spominjale su se biografije ličnosti poput Magi iz EKV-a... opet me zanima kakav ćeš pristup kod toga imati?

U nju sam bio zaljubljen veći dio osamdesetih iako mi je EKV strašno pilio mozak, užasno su mi dosadni bili. E onda su došle devedesete kad ja uopće nisam mogao slušati nikakav rokenrol, a ne daj bog, bendove poput EKV-a. Pa sam se nedavno sjetio nje, iskopao kaj sam mogao o njoj i sledio se - jebote, najgroznija i najtužnija životna priča koju sam čuo. Toliko jeziva da sam od beda mjesec dana imao filing da ležim pored nje u grobu. Onda sam odlučio napisati knjigu koja neće biti knjiga o njoj u smislu biografije, već knjiga o ljubavi i smrti, zvat će se "Kraljica luna-parka / Knjiga o Magiji", gdje je Magija igra riječi.

Dakle, ako je o ljubavi , smrti i Magiji, hoće li onda biti isključivo o Magi, ili ćeš još nekoliko tragičnih priča uvrstiti?

Ma nije o magiji, ponavljam, magija je igra riječi od Magi. Neće to biti uopće roman o njoj, odnosno hoće i o ženi njezine sudbine, meni, odnosno mojoj mladosti i to gledan s dva oka, jednim iz tog vremena, drugim današnjim, te o vojniku koji se ubija u prvim rečenicama romana i onda priča kreće unatraške pa cik-cak. Meni je, jebiga kad sam tupast, dosta toga postalo jasnije jako kasno. Zato će ići te dvije priče, a uz dodavanje ponekih detalja iz nekih sličnih ličnih priča. U kurac, neka se ovaj usrani šupak svemira konačno podijeli na žrtve jednog vremena, ne samo rata, već i okolnog, i na profitere, ali ne samo političke i gospodarske, već sve one gnjide iz sfere društvenog i kulturnog života koji su godinama jahali na valu rata, bilo kao zagovornici, bilo kao nazovi disidenti, a sad nas, zato kaj ne znaju kaj bi sa sobom danas sve i dalje drže taocima svoje nekrofilije.

Osim pisanja, spremaš li neke druge projekte?

Osim pisanja crtam drvenim bojicama i ravnatelj sam vlastitog Muzeja popratnih pojava u koji smještam sve svoje uspomene, i glazbu, i stare filmove, slike, stare reklame, jedini je uvjet da to nema veze s politikom. Ma sve je to ista emocija i hipiji, i Magi, i Muzej. Zato zapravo ne volim pričati o tome, jer onda krene neka furka - prije je bilo bolje, koja mi je bezveze. Kaj bi meni bilo bolje nego tebi, jebote? Kaj, netko skuplja salvete, netko na salveti dijeli države, netko skuplja marke, a ja sam odlučio skupiti sve kaj mogu vezano uz, uvjetno rečeno, pop kulturu na ovim prostorima, ali i proširiti, pa ima tu svega.

Planiraš li onda kakvu izložbu? Bilo vlastitih likovnih radova, ili tog sakupljenog materijala?

Ne planiram kad me nitko ne jebe pol posto osim Ede Popovića, Branka Čegeca i drage Inge.

"Sunčana strana radijatora" opisuje na neki način tvoje djetinjstvo. Kako uspoređuješ svoje odrastanje s odrastanjem današnjih generacija? Što je slično, što je isto a što je različito? Koje su se vrijednosti cijenile tada a koje danas?

"Sunčana strana radijatora" je knjiga posvećena djetinjstvu. Svačijem. Moje odrastanje je u osnovi isto kao i tvoje, prvo razbijamo koljena, pa uspoređujemo pimpeke, hoćemo biti - na veselje naših roditelja - npr. smetlari, a onda skužimo da smo odrasli, samo su nam ranije spomenute stvari odvlačile pažnju. I to je ono kaj je meni okej - kad odrastemo nespremni za odrastanje. Onda obično postajemo bolji ljudi, jer nije bilo fejkanja i kalkuliranja.
 
Jesi li pri pisanju "Sunačane strane radijatora" imao na umu "Dnevnik malog Perice" Vjekoslava Majera?

Ne. Imao sam na umu "Ulogu moje porodice u svetskoj revolucij" Bore Ćosića, a on je navodno imao malog Pericu na umu, pa se tak' na neki način to spojilo.

Tvoje knjige dobivaju mješovite kritike. Neki tvoj smatraju pristup pisanju osvježavajuć, dok drugi smatraju da je tvoj pristup pisanju banalan. Za vrijeme promocije nove knjige ''Posljednji čovjek koji je umro prije rata'' jedna te osoba iz publike oštro osudila zbog korištenja vulgarizama, te je čak išla toliko daleko da kaže kako autori poput tebe kvare hrvatsku književnost i društvo. Kako gledaš na to, i moraju li se velike poruke izreći "velikim" riječima, ili su dostatne i "manje"?

Ja naime nemam vulgarizama u svojim knjigama, a dotični gospodin vjerojatno ima problem kaj se svom kurcu obraća sa "oni", dok sam ja sa svojim ponešto intimniji. Za kritike me zaista boli kurac, jer htio bi da mi netko nacrta, ali baš nacrta po čemu su ta gospoda relevantna da bi njihovo mišljenje išta vrijedilo, odnosno zanima me po čemu su likovi koji sudjeluju u medijskoj banalizaciji usrane stvarnosti kompetentni da prosuđuju što je banalno, a što ne.

Ne mislim pri tome na ono opravdanje rokera - da su rok kritičari neuspjeli muzičari, ne. Stari, ja pristajem na to da pišem najgore na svijetu, ali, molim te, budimo ozbiljni - o banalnosti zaista ne mogu pisati likovi koji prikaze počinju konstatacijom da nešto opet odudara od dominantne poetike. Ej! Zapravo to čak i nije banalna tvrdnja, to je tupasta tvrdnja. Ja mogu biti banalan, stari, nije bed. Ali kad mi to kažu osobe koje ne mogu napisati suvislu karticu i pol prikaza moje banalnosti, e jebote, kak' je tek onda njima teško.
 
Meni uvijek ostaje mogućnost da se jedno jutro probudim lijep, pametan i zanimljiv, imam taj prostor, ali neki od tih bogeca, na žalost, cijele će svoje kopipejstovske živote ostati zatvoreni u dominantnoj poetici.

''Postoje plaže za koje svi znaju, krcate su ljudima, i nije se istinski gušt na njima kupati, a postoje i plaže za koje znaju samo domaći, male, lijepe, i uvijek je gušt biti na njima. '' Nije točan citat, ali tu su usporedbu na zadnjoj pomociji iskoristili da opišu tvoja djela. Treba li, ukoliko otkrijemo tu manju, šarmantniju plažu, proširiti vijest o njoj?

A kaj sad - da velim da ne treba, lagao bih. Sam si biraš plažu, netko uživa u gledanju guzica, netko u prirodi. Neka bude svakome po volji. Mir moje plaže nije ugrožen ljudima, mir moje plaže sjebu bačene kore od lubenice.

Hoćeš li se ubuduće više koncentrirati na poeziju ili prozu? Zašto?

Od proze ću napisati još "Sambu", "Magiju" i "Manual za konjokradice, lakrdijaše i zavodnike", a onda ću pisati samo pjesme. Zašto? Frende, zato kaj mi je to ljepše, teško mi je to reći, ali ima nekaj, neke zvjezdice u želucu koje kolutaju, vrte se, neki filing da pišeš knjigu koja nema kraja. Bar se ja tako osjećam dok pišem pjesme. Tako da i sada polako, baš polako radim na rukopisu koji se zove "Letač koji je svoje nebo smotao kao čarobni ćilim".

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –