Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Edo Popović • 22.03.2005.

Igor Čumandra : Na sunčanoj strani radijatora

Igor Čumandra

Edo Popović: U nepunih tjedan dana objavio si dvije knjige, zbirku pjesama «Trbuh crnog bombardera» i zbirku kratkih priča «Sretni ljudi svi». Priznajem, sjajan ulaz u književnost. Kako se osjećaš?

Igor Čumandra: Kad ti u roku od dva dana i šest sati izađu dvije knjige osjećaš se kao otac koji je dobio blizance od koji je jedan malo prgaviji, pa provjerava je l' u maternici ostalo nešto korisno od onoga prvog. Zezam se, osjećaj je naravno sjajan, iako je zapravo loše to kaj ti gušt traje duplo kraće, a i svi imaju čudnu potrebu da te pitaju jesi li normalan. Naročito kad im kažeš da ti za tri tjedna izlazi i treća, lažirana autobiografija «Sunčana strana radijatora». Mislim da će ove godine opsežniji biti samo telefonski imenik.

Povjesničari književnosti imat će lagani problem s tobom, mislim poprilično je nejasno koja je od tih dviju knjiga tvoj prvijenac. Što ti misliš o tome? Kad su nastajali ti rukopisi?

Službeno – prva knjiga je «Sretni ljudi svi» koja je izašla u četvrtak 12.veljače 2005. u devet ujutro u izdanju Meandra, izdavačkog kartela gospodina Branka Čegeca, koji je na toj knjizi temeljito radio, pa je ona tamo stajala dvije i pol godine. Jebiga, kad ti je urednik perfekcionista. No čujem da je to ništa, jer sada stanoviti Delimir Rešicki pokušava oboriti moj rekord, što bi mi moglo slomiti srce. Druga knjiga – «Trbuh crnog bombardera», poezija izdana u Nakladi MD objavljena je u subotu 14. veljače iste godine u tri sata poslijepodne, a kako su mi obje drage kao vlastita djeca dijelim ih jednostavno A1 i A2. A ostalo neka za tristo godina neka odluči neka mješavina Slobodana Prosperova Novaka i Ericha Von Denikena.

Budi sam svoj kritičar i reci nešto o svojim knjigama. Nešto pametno, lijepo, afirmativno.

«Sretni ljudi svi» su proza, skroz intimistička, izuzetno osobna i hermetična, koja je iz čisto tehničkih razloga podijeljena u šezdesetak dijelova-priča, iako je riječ o jednom komadu. Osobno mislim da je riječ o nježnoj, osobnoj prozi koju iz meni nepoznatih razloga stanoviti pojedinci na internetu stavljaju u poeziju, što je opet bolje nego da te neki intelektualac iz Daruvara strpa u esejistiku toka svijesti. «Trbuh crnog bombardera» su pjesme koje su se u prvoj verziji trebale po mojoj želji zvati «Virus za kriple», ali mi je vispreni gospodin Miroslav Mićanović pojasnio da bi takav naslov ljude mogao ufurati u neki punk, što knjiga definitivno nije, pa sam se nakon deset sekundi durenja složio s njim, a kum knjige je naočiti hrvatski intelektualac, koji je uz Miroslava pročitao cijelu knjigu, ili barem veći njezin dio.

Odrastao si u Zapruđu, a tamo i danas živiš. Osim tebe, tamo su i Alojz Majetić i odnedavno Miljenko Jergović. Nije li taj kvart nekako premalen za tri pisca?

Odrastao sam u Zapruđu samo zato što su u doba socijalističkog šika «Chromosaši», a moj otac pripadao je toj skupini, dobivali stanove u tom pitoresknom prisavskom zaseoku. Tako je moj neboder podijeljen na već spomenute «Chromosaše» i one iz «Pobjede», plus nekoliko dotepenaca koji su došli kao ratna odšteta. Na isti su način stanove dobili i zaslužni ili bilo kakvi umjetnici. Zapruđe svakako nije premalo za Lojza Majetića, Miljenka Jergovića i mene, jer ja sam ionako emigrirao u susjedno Središće, tako da već spomenuti Jergović može sada slobodno zauzeti i drugu trafo-stanicu, te distributivni centar ZET-a. Uz nas Zapruđe je dalo (zapravo Jergović je došao kao već formiran čovjek) i Dubravka Ivaniša, svakako najbolju osobnost hrvatske glazbene scene, čovjeka koji je pomaknuo granice rock'n'rolla prema umjetnosti, iako me ponekad zaboli srčeko, a to kad mi se učini da nema uvijek muda nositi se s tim. I nevjerojatna je činjenica da ovaj prepismeni narod koji češće ide u kladionice nego stomatologu uopće nije reagirao na Dubravkovo posljednje remek-djelo, album «Drveće i rijeke», ali valjda će doživjeti zasluženo priznanje u sedamdesetoj reinkarnaciji. Uz gore navedene u tom suludom kvartu živio je čitav niz poznatih građana Republike Hrvatske, a nepravedno bi bilo ne spomenuti i dr. Jordana Jelića kojem nitko nema srca reći da je Che Guevara ubijen prije tridesetak godina.

Osim što pišeš, ti i slikaš. Lude, psihodelične stvari, kakve su, uostalom, i tvoje pjesme i proze. U isto vrijeme okupirao si dio web stranice Pips, Chips & Videoclips, gdje si raspalio rubriku Zeleni kader . Hoću reći, spavaš li ti uopće?

Dobrohotnošću već spomenutog inžinjera Dubravka Ivaniša dobio sam prostor na njegovoj web-stranici Pips, Chips & Videoclips za vlastitu rubriku, a usput, Dudo je jedan od rijetkih dobrotvora koji u jednoj drugoj rubrici, Almost Famous (AF), pruža priliku domaćim književnicima, afirmiranima i onima drugima, da objave svoje uratke. Da li spavam – ne i zato mi je doktorica i prepisala tablete za spavanje «Sanval» (na moj zahtjev) koje pijem neredovito, jer se bojim da ću, ako ne završim sve što sam isplanirao i sve kaj mi padne na pamet - umrijeti. Zbog toga najviše pati moja najmilija draga Katica. Osim toga i crtam drvenim bojicama najbolje crteže na svijetu i svi koji su spremni izdvojiti namanje 200 eura za crtež neka se ne libe i slobodno jave na adresu igor_cumandra@yahoo.com , pa ćemo se lako dogovoriti za tehničke detalje.

Razmišljaš li o nekoj izložbi?

O izložbi bih razmišljao kada bi me netko ozbiljno shvatio, jer me nevjerojatno sikira kad mi netko kaže, e crteži su ti super, baš si šizofreničar. Odmah mi je jasno da pričam s debilom kojem je trebalo cijelo polugodište da nauči «Voćku poslije kiše». A riječ šizofreničar čuo je kad su ga u «Kanalizaciji» odbili na razgovoru za posao. Crtanje mi je skroz odvojeno od pisanja, dok je pisanje ipak neka disciplina talenta, stari moj, kad me opere crtanje nema te sile kaj bu me skinula s papira. A kad završim osjećam se kao da mi je netko popio sve sokove iz tijela.

Osim što je u tvom kvartu gužva kad su pisci u pitanju, gužva vlada i na hrvatskoj literarnoj sceni općenito – pisaca na svakom koraku, kao nekad murje kad bi u Zagreb dolazio Tito. Je li Castro kubanski Tito, i kojem je od njih dvojice bolje pristajala cigara? I drugo, što misliš o tom krkljancu u hrvatskoj literaturi?

U mom kvartu je gužva kad su u pitanju narkomani i luzeri na kladionicama, a što se tiče gužve na hrvatskoj književnoj sceni čini mi se sada samo da su stvari marketinški podebljanije nego prije nekoliko godina. Uz to poslovično pismeni Hrvati sad i na kiosku mogu vidjeti kako izgleda knjiga. Stanu pred kiosk, gledaju dvije minute, zapamte oblik i kupe turske kekse za 3,40 kuna i novu auto-kartu Hrvatske, ako su propustili novine u kojima je dijeljena besplatno. E, a Tito i Castro i cigare. Stari Castro je rođen s cigarom, a Broz je tu bio više nekako punker-šminker. Iako je Tito bio veća faca. Pa je l' možeš zamisliti Richarda Burtona da glumi Castra? Uostalom, strari, jedan je «Galeb». A krkljanac na hrvatskoj književnoj sceni – to je skroz okej, pa uvijek iz količine ispadne nešto dobro. A najdraže mi je to kaj svaka provincijska učiteljica misli da mora izdati zbirku misaono-refleksivnih pjesama koje sponzorira lokalni mesar, a podružnica Matice Hrvatske iz npr. Čazme može opravdati ukazano joj povjerenje.

Pišeš li nešto novo? Planiraš li se obogatiti od literature?

Pišem roman «Posljednji čovjek koji je umro prije rata» i upozoravam hrvatske izdavače da će biti gotov do kolovoza, te nastavak «Sunčane strane radijatora» koji se zove «Život i junačka smrt benevolentnog gospodina Hercega» u kojem spremam jednu pizdariju za koju bih zasada htio da ostane tajna. Također bih htio napraviti i pravu slikovnicu za djecu, kazališnu predstavu i televizijsku seriju prepunu incesta, iako ne vjerujem da ću za ovo posljednje naići na preveliko razumijevanje, iako uopće neće biti pornografskih scena. Od pisanja ne da se ne mislim obogatiti – od pisanja sam siguran da se neću obogatiti. Iako sigurno neću niti osiromašiti, jer diskete kradem s posla.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –