Ingeborg Bachmann : U oluji ruža

U oluji ruža Bachmann Ingeborg

Nakon što se nedavno, također u izdanju MeandarMedie te prijevodu Trude Stamać, pojavio izbor iz Celanovih stihova naslovljen "Crna mostarina“ (nužan nakon što je kapitalno sarajevsko izdanje iz 1975., koje se po BiH još uvijek ponegdje dade kupiti za kakav nenovac, postalo kod nas praktički nenabavljivo), na neki način logičan korak vodio je k dugoočekivanom uknjiženju pjesama Ingeborg Bachmann.

Da sve glatko legne na svoje mjesto, ako tu ičeg glatkog i lakog ima, pobrinula se, kao karika koja nedostaje, iz iste prevoditeljske manufakture u međuvremenu odaslana knjiga "Vrijeme srca". Potonja objedinjuje korespondenciju dvoje ljubavnika, moguće najvećih njemačkih pjesnika dvadesetog stoljeća, a pridodaje i retke koje su, u neobičnom, vremenom iščašenom umjetničko-ljubavnom četverokutu razmjenjivali Celan i Max Frisch – druga bahmaničina životna ljubav – te Bachmann i Gisèle Celan-Lestrange, vjenčana supruga prvoga.

Osim periodikom i različitim antologijama rasutih proza i pjesama, u hrvatskom prijevodu donedavno smo mogli čitati tek kratki roman "Malina". Pojačan interes za ovu izvanrednu pjesnikinju koja je, kao u nekom samoispunjujućem proročanstvu (a ako ostanem raspaljena kao što jesam / i ljubljena od vatre) skončala u požaru svog rimskog stana 1973. godine, ali istovremeno čini se i čitav korpus autora u ovoj ili onoj mjeri vezanih uz Grupu 47, valja svakako pozdraviti.

Trideset i tri uvrštene pjesme izabrane su iz obje za života objavljene pjesničke knjige ("Odgođeno vrijeme“, 1953. i "Dozivanje Velikog medvjeda“, 1956) te tek na prijelomu milenija odštampane zbirke neobjavljenih stihova naslovljene Ich weiß keine bessere Welt. Tome su pridodana tri prozna teksta: ulomak iz Frankfurtskih predavanja, govor pročitan prilikom dodjele Nagrade oslijepljelih u ratu za radiodramu Dobri bog Manhattana 1959. godine, te kratka poza 'Undine odlazi', zaključni tekst prve zbirke kratkih priča "Trideseta godina“, iz 1961.

A u tim se pjesmama, možda i bolje nego u također britkim, preciznim esejističkim vivisekcijama 'duha vremena' fundiranim autoričinim filozofskim obrazovanjem, zrcale i u teško razmrsiv čvor ispliću gusta mjesta hektičnog, rasparenoga poratnog razdoblja, epohe u kojoj je trauma, s posebnim naglaskom na autore njemačkog govornog područja, istovremeno kolektivna i osobna. Isto, nije potrebno isticati, još više vrijedi za paradigmatske (i sve ostale) nacističke žrtve, čija je nemogućnost pomirenja s vlastitim preživljavanjem užasa Šoe – koja, kao aktivna jezgra, stoji u središtu Celanovog pjesničkog projekta – mnogo fatalnija i bolnija od njemačkih peripetija s pitanjem krivnje.

U tu su sveprožimajuću traumu ovi pjesnici uronjeni na način da se njihovi opusi po tom pitanju hotimice kao i sasvim nehotice međusobno osvjetljavaju, funkcioniraju nerijetko kao recto i verso iste mučno ispisane stranice, a ta iz tame istrgnuta, neukorijenjena svjetlost baca nezgodne, opominjuće sjene na svijet. Uzimajući u obzir nemjerljivu konotativnu razliku u samom činu njihove upotrebe njemačkog jezika kao jezika pjesme, rad u istome ostaje u oba slučaja dosljedno prenapregnut, rastrgnuto po-etičan: pjesme nastaju ne označujući / ali ne i bez znaka (Bachmann); razapete su u onom nužnom i ranjivom skoku između još i ne više (Celan). Kao takve, one su rezultat najdublje moguće refleksije pripadajućeg svijeta i jezika, to su proizvodi – pročitat ćemo u "Frankfurtskim predavanjima" – svjetlucavi i s mrtvim mjestima, dijelovi realizirane nade cijelog jezika, cijelog izraza čovjeka koji se mijenja i svijeta koji se mijenja.

Vrijeme srca Bachmann Ingeborg, Celan Paul

Dnevnik 1966-1971 Frisch Max

Dominantni su motivski nizovi ovih strofički organiziranih, s velikom brigom o višestruko kodiranom odnosu vrludajućih, asocijativnih dionica sa središnjom osi pjesme sročenih sastavka vrijeme, noć, svijetlost, smrt, hladnoća, sjena, kosa, oko, modrina, vatra – u sličnoj se zastupljenosti, iako igrajući katkad sasvim drugačiju ulogu, oni zatiču i kod Celana. Osnovne se značenjske strukture često grade oko svakodnevnih dihotomija (dan/noć, toplo/hladno, gore/dolje), i upravo je takva binarnost koda iskorištena kao čvrsta armatura pjesme, koja onda lako podnosi bogato motivsko i slikovno meandriranje.   

Prozni je kontrapunkt u knjigu uklopljen s mjerom, i ona u cjelini dobro funkcionira. "Undine odlazi", neosimbolistička, kriptična, stilski fascinantno dosljedno izvedena proza ispripovijedana iz perspektive ženskog vodenog duha, predstavlja neku vrstu u romantičarski okvir upisane feminističke anatomije muške nemoći i uopće razoran izvod 'muškog principa'. Iako je riječ o jednoj od najpoznatijih autoričinih priča ovo je, ako se ne varam, prvi put da se ona pojavljuje u hrvatskom prijevodu. Slijedi govor u kojem Bachmann kontemplira uvijete mogućnosti istine za čovjeka i pisca, te treće frankfurtsko predavanje koje se bavi različitim aspektima povijesti književnosti, tradicije, utjecaja i literature kao heraklitovske sile koja živi u i od neprekidne mijene i prevrednovanja.

Iako se suverenost u poznavanju jezika, teksta i konteksta prevoditeljici teško može osporiti, te se u knjizi nalazi obilje izvrsnih pojedinačnih rješenja (Sreća suče srebrno uže / uz koje ležim pričvršćena), dojma sam da nepotrebne inverzije, katkad poprilično neobičan izbor vokabulara te poneko nezgrapno rješenje u vezanom stihu dovode katkad do ritmičkih iskliznuća, te svojevrsne arhaizacije, koja, čini mi se, ne odgovara uvijek tonu i registru autoričinu. Naslov 'Pjesama na bijegu' se možda mogao elegantnije riješiti, a i u onom 'oročenju' – kojim je u kanonskoj pjesmi 'Odgođeno vrijeme' zamijenjeno do sada uvriježeno 'odgađanje' – leže čini mi se potencijalno podosta različite konotacije, koje ne pristaju nužno uz semantički fon pjesme.

No, nisam germanist, pa je ove opaske potrebno uzeti uvjetno; riječ je ionako o finesama. U pitanju je važna i sjajna knjiga (s obzirom na pogođeno grafičko rješenje, i doslovno!), koju smo predugo čekali. Jednostavno: čitajte Ingeborg Bachmann.  

Ingeborg Bachmann

U oluji ruža : Izbor iz poezije

• Prijevod: Truda Stamać
• Meandarmedia 10/2014.
• 130 str., meki uvez
• ISBN 9789533340777

Pisac je cijelim svojim bićem upućen jednom ti, nekome kome bi rado priopćio svoje iskustvo o čovjeku (ili svoja iskustva o stvarima svijeta i vremena, da, i o tome, ali osobito o čovjeku) koji bi mogao biti on sam i drugi i u kojem je on sam ali i drugi najviše čovjek. Ispruživši sva ticala, opipava oblik svijeta, crte čovjeka u tom vremenu.