Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 12.01.2015.

Ivana Šojat-Kuči : Jom Kipur

Četvrti roman Ivane Šojat-Kuči "Jom Kipur" dijalog je psihijatra Grgura Romića i hrvatskog branitelja s dijagnozom PTSP-a Josipa Matijevića. Pacijent je dobrovoljno ušao u liječničku ordinaciju. U mladome psihijatru vidi osobu s kojom može razgovarati i kojoj se može povjeriti. Njihovi susreti pretvaraju se u ritual važan i pacijentu i liječniku. Na pacijenta liječnik ima blagotvoran i pozitivan učinak. No ipak, svakodnevne seanse doktora Romića i branitelja Matijevića tek se uvjetno mogu nazvati dijalogom, pa čak i unutar psihijatrijske terapije kao takve.

Što liječnik zna o ratu? O prvim leševima koji su u čudnim pozama ležali na ulicama? O mirisu baruta u Vukovaru? O padu grada? O zarobljavanju? O odvođenju do autobusa pognutih glava, s rukama na leđima? O djeci i ženama koje vas pljuju kao ustaške koljače? O mučenjima u logoru Stajićevo? O zlostavljanjima u zatvoru u Nišu? Dijete u to vrijeme, liječnik je bio pošteđen rata. Studij medicine tu mu spoznaju ne može nadoknaditi. Psihijatar kao takav, ništa ne zna. Nitko ništa ne zna.

Slažući svoje psihijatrijsko izvješće doktor Romić će zaključiti da Josip Matijević ne pokazuje sociopatske simptome, sklonost samoubojstvu, ni neke drugo oblike destrukcije. Pacijent Matijević bez znakova opstrukcije iznosi proživljeno traumatsko iskustvo, "pa samim time ne predstavlja opasnost od njihova eksplozivnog i nenadanog izbacivanja na površinu". No sama terapija nije bila dijalog (niti ono što bi se moglo nazvati dijalogom unutar psihoterapije) već monolog s jasnim naznakama ideološke paradigme.

Glas Josipa Matijevića glas je duboke traume. Još više: glas žrtve, glas branitelja s dijagnozom. Traumi to dodaje i određenu ideološku nadgradnju, u njegovom slučaju izraženu ne toliko kroz reproduciranje ideološke paradigme koliko kroz pitanje iskustva i povijesne uloge unutar iste paradigme. Pa time glas autoriteta postaje glas pacijenta a ne liječnika. Jer pacijent nije samo pacijent već i nositelj dominantne ideologije. Liječnik ne može spoznati njegovu traumu, niti na bilo koji način dovesti u pitanje pripadajuću ideološku potku. Liječnik zapravo samo može šutjeti.

Doktor Romić toga je posve svjestan. Pacijenta rijetko prekida, u pravilu klišejiziranim komentarima, i nikada mu ne proturječi, ne propituje ga, ne provocira. Kada to i pokuša pacijent mu uzrujano i prijeteći odgovara da dok se on borio poput štakora za goli opstanak na brodu koji tone - "vi ste u Zagrebu išli u školu, pjevali pjesmice, hodali po gredi, učili klavir..." Dakle, iako nas roman provodi kroz odnos liječnika i pacijenta, to sasvim sigurno nije školski odnos liječnika i pacijenta, kod kojeg je liječnik glas autoriteta. Odnos liječnika i branitelja, u normalnim okolnostima definiran medicinskim relacijama, ovdje je u znatnoj mjeri definiran ideološkim. Premda Josip Matijević bez otpora surađuje s liječnikom, revno iznoseći svoje traumatsko iskustvo, njihov odnos izrazito je asimetričan. U njemu ima dijaloga tek onoliko koliko to pacijent, kao nositelj traumatskog iskustva ali i ideološke paradigme, dopusti.

U jednome trenutku liječnik Romić pomišlja da mu treba psihijatar. Ili da Josipu Matijeviću treba svećenik. Odlazak na psihijatriju je sramota, "ljaga što je svaki pacijent baca na svoju obitelj". Odlazak u crkvu je poželjna društvena i ideološka legitimacija. "O posjetima psihijatriji se šapuće, dok se Crkvom razmeće", zaključuje Šojat-Kuči kratki ekspoze o medicinskom i vjerskom autoritetu u pitanju hrvatskih branitelja.

I za roditelje Josipa Matijevića odlazak na psihijatriju je sramota. Starome za sve su uvijek krivi svi ostali, samo ne Hrvati, pošteni katolici. Hrvatski branitelji po definiciji ne mogu biti za ništa krivi. Niti mogu imati neke probleme koje ne može riješiti njihov, katolički svećenik, i njegov prerogativ odrješenja grijeha. Sin koji je napravio izgred na skupu neke minorne desničarske stranke, zbog čega je i završio na psihijatriji, sin koji je prestao mrziti Srbe i počeo govoriti o općem zlu - za oca je "đubre prodano". Stari će sinu kazati "da su ga crveni kupili, da je dušu prodao, da je okaljao časnu hrvatsku odoru", i time zauvijek s njime raskrstiti.

U odnosu između oca i Josipa, dakle, otac je taj koji je glas autoriteta. Otac progovara iz ideološke paradigme koju je Josip napustio, izdao. Zbog toga otac za razliku od psihijatra može govoriti i onome što sam ne zna, što nije iskusio: o ratu, Vukovaru, zarobljavanju, mučenjima. Time Ivana Šojat-Kuči uspostavlja vrlo zanimljivu mrežu unutarhrvatske komunikacije. Dok u psihijatrijskoj ordinaciji Josip Matijević govori, doktor Romić tek povremeno čini bilješke. Josip ima monopol na priču, a psihijatrija šuti, čak i više no što je uobičajeno.

No kod kuće otac Josipu osporava njegov monopol na priču, pa ga i izravno ušutkava. Očito, ono što jedan glas čini glasom autoriteta, što nekome daje monopol na priču, spoznaju, istinu... jest vladajuća ideološka paradigma, nacionalističke provenijencije. Izvan nje ničega nema. Izvan nje jest i psihijatar, ali i sam hrvatski branitelj Josip Matijević kada počinje propitkivati tu paradigmu. Roman Ivane Šojat-Kuči zanimljivo oslikava tu vrlo važnu geografiju hrvatskog društva, prisutnu na svim razinama političkog života, uključujući i aktualno pitanje ćiriličnih ploča u Vukovaru, i višemjesečni protesta invalida Domovinskog rata ispred Ministarstva branitelja.

Naslovni Jom Kipur židovski je praznik pomirbe i opraštanja. Josip Matijević će isprati svoje traume, izmiriti se sam sa sobom i svojom okolinom. Iako se činilo da liječenje ne vodi nikuda, da predstavlja tek jednosmjerni monolog, nakon dvadeset godina Josip će započeti novi život. Kraj romana donosi izlaz, olakšanje. Branitelj s dijagnozom uspostaviti će kontakt sa svojim liječnicima, djevojkom, majkom. Monolog će završiti.

Premda ovakav kraj proizlazi iz logike romana, iz Josipove spremnosti na liječenje, ali i napuštanje ideološke pozicije koja hraneći se mučeništvom u konačnici reproducira bezizlaznost i traumu, on se ne doima univerzalnim, primjenjivim na tekuću hrvatsku svakodnevicu. Gotovo dvadeset godina nakon rata hrvatsko društvo i dalje je duboko podijeljeno između onih koji su iskusili rat i onih koji nisu, između mirnodopske Hrvatske i Hrvatske koja je još uvijek u rovu, u stanju permanentnog ratnog stanja: između onih koji su nositelji dominantne ideološke paradigme i onih koji su ideološki sumnjivi...

A u tom hrvatskom romanu Jom Kipur baš ništa ne predstavlja. Pomirba, približavanje, moguće je tek onoliko kolika je spremnost za povlađivanje i pokoravanje nacionalističkom monologu.

Ivana Šojat-Kuči: "Jom Kipur"

Fraktura, 2014.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –