Ivo Andrić : Nesanica
Zbirka lirsko intimističkih zapisa, odabranih fragmenata, razmišljanja, aforizama koji u sebi nose i srodnost sa dnevničkim štivom, nazvana „Nesanica“, jedna je od onih knjiga velikog pisca nekadašnjih jugoslavenskih prostora, dobitnika Nobelove nagrade za književnost godine 1961., Ive Andrića, koja je k sebi sposobna prizvati brojne čitatelje, i one koji se još nisu našli pozvani upoznati se detaljno s njegovim književnim djelom. Knjiga je to koja dijeli i fizičku, ne samo tematsku, stilsku i formalnu, povezanost sa danas već čuvenim Andrićevim „Znakovima pored puta“, obzirom na to da su, kako u pogovoru „Nesanici“ navodi priređivač ove knjige, Michael Martens, ove Andrićeve autorefleksije, snovite scene, portreti i improvizacije bile, nakon smrti autora, 1975. godine, od strane upravitelja njegove zaostavštine dodane knjizi „Znakovi pored puta“.
Radi se o bilješkama vođenim tijekom gotovo cijelog stvaralačkog života, od 1915. godine, do 1974. Pred konac svoga života Ivo Andrić je iz tih zapisa, koji su punili preko pedeset bilježnica, počeo birati one koji bi mogli u budućnosti činiti jednu knjigu, no konačni odabir i obradu tekstova nije stigao napraviti. Međutim, ono što napominje Martens, zapise o nesanici, koji tvore ovu knjigu, sa kojom se naša javnost po prvi puta susreće, Andrić pri koncipiranju te svoje posljednje knjige nije uzeo u obzir. Radi se o puno intimnijom zapisima, daleko osobnije naravi, a poznato je koliko je ovaj pisac, kao uostalom i mnogi drugi značajni pisci, promatrano unatrag kroz svjetsku povijest književnosti, težio kao osoba nestati, istopiti se u jednu vrst nevidljivosti kroz svoje djelo.
Martens navodi kako su upravitelji Andrićeve zaostavštine odlučili ove bilješke pridodati, zbog njihove „stilske sličnosti“, i kao samostalan dio uključiti ih u „Znakove pored puta“. Oni tu i pripadaju, a njihova lirska meditativnost i snovita zapitanost stvara jedan most ka prvim djelima velikoga pisca – sa zbirkom pjesama i prozom ispovjednog karaktera, „Ex Ponto“ i „Nemiri“.
Michael Martens, njemački novinar, dopisnik „Frankfurter Allgemeine Zeitunga“, kojega je naša publika imala prilike upoznati kao autora izvanredne biografije „Vatra u vatri: Ivo Andrić, Jedan europski život“ (također objavljeno kod Naklade Ljevak, u prijevodu Andya Jelčića), za svog je bečkog nakladnika na njemački preveo dijelove „Znakova pored puta“, odabravši one odlomke iz te knjige koji imaju veze s noći, snom, tamom, nesanicom, snivanjem, noćnim morama, buđenjem, padanjem u san… Knjiga je objavljena pod naslovom „Insomnia“, i bila je uspješna na tržištu njemačkog govornog područja, tako da je vrlo brzo nakon prvog, tiskano i njeno drugo izdanje, a ovo hrvatsko izdanje „Nesanice“, za pretpostaviti je, predstavlja taj originalan Martensov izbor koji je priređen i preveden za to njemačko izdanje.
Nesanica
Cikluse zapisa u „Nesanici“ Michael Martens podijelio je u dvanaest poglavlja, oni su poredani i prema jednoj tematskoj srodnosti, pa se tako nižu ciklusi u kojima prepoznajemo dominaciju određenih užih motiva, koje sve spaja glavni naslovni motiv, kao što su, primjerice, motivi ili razmišljanja o riječima i značenjima riječi, o književnome djelu, o samome sebi, o zvuku i glazbi, o žudnji za ljepotom i ljudskom čistoćom, o temi starosti, propadanja tijela i o smrti i umiranju i drugo…
Može se kazati da je „Nesanica“ jedna vrst knjige - antipoda knjizi „Vatra u vatri“. Nakon što se je autor bavio biografijom Ive Andrića, povijesnim okolnostima koje su uokviravale, a katkada nevjerojatno blisko i znakovito uobličavale piščev život, njegovim odrastanjem, školovanjem, vrlo uspješnom karijerom diplomata, i dakako njegovim književnim putovima i uspjesima, zagrebavši duboko u piščev život, „Nesanicom“ kao da je želio pred čitatelje staviti sliku jednog drugog, dubljeg, za površnije oko sasvim skrivenog ili nevidljivog Ivu Andrića, onog kojega se može osjećati u njegovim djelima, ali ne i vidjeti kroz njegovu formalnu ili manje formalnu biografiju, kroz tragove njegove osobnosti.
„Nesanica“ nas Ivi Andriću približava iznimno blizu, gotovo bi se moglo kazati da je kroz ove, nekada iznimno sugestivne zapise, pisca moguće osjetiti kao živu pojavu ili duha u čijem se prisustvu boravi, sa čijim se patnjama suosjeća, čiji se strahovi i boli, ali i nenadana ushićenja i vedrine, bodrosti, prepoznaju, tako reći kao na vlastitoj koži.
Tako iznimno ljudski približen, Andrić je ovdje sve prije negoli snalažljivi oportunist koji je sposoban migoljiti i kroz najnezahvalnije i moralno ne samo upitne, već i teže od toga, situacije, bez trzaja nekog mišića, živca na licu, koji bi otkrio njegovu uznemirenost, eventualno neslaganje s onime što javno, načelno, službeno i tako dalje, zastupa u nečije treće ime – kako je već godinama činio u svojim poslovima visoke diplomacije…
Međutim, sve nosi svoje posljedice, a već i književno djelo Ive Andrića pokazuje nam ga kao čovjeka žive i djelatne savjesti, žive unutarnje budnosti i angažmana, kada su u pitanju duboka pitanja što ih pred čovjeka stavlja njegova etička svijest, stoga je ova savršena vanjska „fasada“, sposobnost prilagodljivosti u društveno naročito problematičnim i negativnim okolnostima, kako onim ideološkim, tako i ostalim, nosila sa sobom svoju nužnu opoziciju.
Upravo to je ono što pokazuje knjiga „Nesanica“ – uznemirenost i onespokojenost jednog iznimno senzibilnog duha, koji se ne može, tijekom noći, nositi sa svojim dnevnim ispravnostima, riječima, postupcima, djelima, koji na jedan način boluje od osjećaja krivnje koju nameće samome sebi, od osjećanja stida, ali i strepnje pred kaznom koja će ga zadesiti, od anksioznosti za koju čitalac ima osjećaj da bi bila prisutna u treperavom biću autora i onda kada ne bi bilo – a moguće i da nije bilo uvijek – vanjskog povoda za nju, jer je kroz sebe sposobno osjetiti strahote i udivljenja, „metafizičku jezu“ cjelokupnog ljudskog bivstva.
Nervna osjetljivost, tankoćutnost, dubok i oštar pogled uperen ne samo ka samome sebi, već i prema drugim ljudima, koji mu nedvojbeno pokazuje jednako tako i kakvim je ljudskim karakterima i kvalitetama tijekom dana bio okružen, ovog su pisca na jedan način držali budnim tijekom noći, a on je tu svoju slabost – zapravo, pokazuju ovi zapisi – čistoću i plemenitost, ljepotu vlastite duše, koristio za pisanje, i upravo su ovi tekstovi bili način da se spasi od najgoreg suda kojega bi o njemu mogao donijeti on sam, ili kasnije, netko drugi.
Svakako, tu je riječ o jednoj intenzivnoj unutarnjoj drami kojoj kao čitatelji svjedočimo, i premda je riječ o neformalnim, slobodnim zapisima asocijativnog tijeka, neopterećenih formom, istovremeno su oni u toj mjeri puni osobne težine, boli kakvu se ne može uvijek sresti niti u vrlo sugestivno napisanim romanima, pripovijetkama ili dramama, osobne težine koja je, bez obzira na različitost pojedinačnih, individualnih iskustava, istovremeno i opće ljudska, pa se u njoj čitalac ogleda plutajući obavijen sa svih strana tek jednom izvanredno ispisanom literarnom skicom, kratkim zapisom, malom situacijom, snom, borbom sa samim sobom…
Iskupljenje koje su ovi zapisi bili kadri donijeti čovjeku dubokih moralnih kriterija kakav je bio Ivo Andrić nije zacijelo bilo samo u njihovoj literarnoj izvrsnosti, koja ga pokazuje piscem čije rečenice mirne duše možemo pomiješati sa rečenicama Franza Kafke ili Fernanda Pessoe, kako to odlično ilustrira Michael Martens u pogovoru „Nesanici“, već u osjećanju da ga sud što ga pred pisca može donijeti prije svega estetski navođen čin kao što je pisanje, može reflektirati istine koje njegova vlastita svijest, ili svijest njegove okoline, nikada ne bi bila kadra zaključiti o njemu samome. Dakako, to samo u slučajevima kada se radi o u toj mjeri književnosti bezrezervno predanim autorima kao što je bio Ivo Andrić.
Tako je čin pisanja u jednu ruku vrst čistilišta što ga prolazi onespokojena duša - zacijelo tijekom određenih godina i iznimno osamljena, naročito nakon Nobelovbe nagrade i smrti najbliže osobe, intimne srodnice i ljubavne prijateljice Milice Babić.
Ono što se kroz to čišćenje na koncu, kroz odbljesak – koliko teških, toliko i predivnih i blistavih – slika, prizora, misli i ostaloga prosijava i lebdi iznad ovih zapisa, to je jedna ne samo po svome talentu i po svojim ostvarenjima visoka i napredna duša, već - u potpunoj opreci sa svim mučenjima koja je, kako kazuju tekstovi u „Nesanici“, ta duša prolazila - i u karakternom i u moralnom, dakle u ljudskom smislu, po svemu izvanredna, nesvakidašnja i nadmoćna pojava.
Tim više, ta je pojava kadra da u dubokoj i dojmljivoj mjeri zaokuplja, a biti će kadra i na dalje to činiti, pažnju mnogobrojnih čitatelja diljem svijeta, kojima po svojim kvalitetama u potpunosti i pripada.
Nesanica
- Naklada Ljevak 06/2022.
- 328 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789533555928
Andrićev dnevnik insomnije bilježi što se sve zbiva u čovjeku u gluhim noćnim satima kada san ne dolazi na oči. Jasno vidimo izmučena čovjeka sklupčana u tami kako čeka jutro potpuno obezglavljen jer ne zna kojem svijetu u stvari pripada: 'Ne živi više, nije još mrtav'. Ovo izdanje 'Nesanice' donosi prošireni izbor Andrićevih zapisa, a odredio ga je i priredio Michael Martens, istaknuti poznavatelj Andrićeva života i književnog opusa...