Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 17.05.2009.

Izađite na izbore, makar začepljena nosa

Kako godine neumitno idu, tako i moja generacija, rođena sredinom šezdesetih, polako pa sve brže prelazi razdjelnicu na polovici puta. Trljamo oči i ne vjerujemo u ono što brojčanik veli: istina je, postali smo ono što se zove starija srednja generacija. Imamo sve više sjedina, vučemo pivske trbuhe, omlohavili smo i izgubili iluzije. Postali smo u mnogo čemu dio mainstreama, pa se ne čudim današnjim klincima kad nas gledaju s nabusitim neodobravanjem, čude se našem cinizmu, nevjerici u velike ideje i velike društvene geste.

Gledaju nas čudno, a imaju i zašto jer mi i jesmo žalosno smiješni. Ljudi mojih godina proživjeli su približno pola života u komunizmu, a pola u postkomunizmu. U prvom smo odrastali dovoljno dugo da nas uvelike oprlji, a opet smo zreli svjedočili njegovu rasapu da mu znamo sve groteskne slabosti. Novo društvo za nas je došlo prekasno da ga zbilja

Za nama je najneobičnija i najnarogušenija lokalna kampanja u povijesti u kojoj je sudjelovao i USKOK i sud prihvatimo i potpuno razumijemo, a opet dovoljno rano da njime moramo tumarati poput zagubljenih starčeka. Tako je to s mojom generacijom, ratnom generacijom. Odgulili smo rat kao warholovskih četvrt sata slave, a kad je on minuo, pomalo smo kao pingvini, niti ptice, niti ribe, hibridne beštije izglobljene iz staništa.

Ne pišem o svemu ovom zbog nekog slinavog, samosažalnog naraštajnog veltšmerca. Pišem zato da bih poantirao jednu drugu činjenicu, kojoj se čudim. Naime, čak i ovakav, otromio i star, još uvijek sam više od polovice svog života proživio prije demokracije. Imam 43 godine, a od te 43 u totalitarnom društvu proživio sam 25. Sve što se dogodilo poslije - dakle, svi ratovi, tajkuni, privatizacije, demonstracije, marševi, haagovi, šoping molovi, dramatične promjene u ekonomiji i životu - stale su u manje od pola mog dosadašnjeg vijeka.

Obično ljudi kažu da sve što se čovjeku važno dogodi, dogodi se do dvadesete. Moj život do dvadesete bio je nezanimljivi film bez drame, mirni život u sustavu koji se činio ledeno, nepomično vječan. A onda je krenuo drugi čin, dramatična centrifuga koja nas je porazbacala od Vancouvera do groblja i od kontejnera do fotelje nadzornog odbora. A sve to, sav taj uzbudljivi rusvaj, počeo je onog časa kad smo dobili to prijesno, banalno, tako samorazumljivo pravo. Pravo da u kartonsku kutiju ubacujemo listiće.

Ne vjerujem da u ozbiljnim i uhodanim zemljama ljudi pamte izbore kao važne i dramatične nadnevke. Ja, koji živim ovdje, pamtim ih, a vjerujem i vi. Pamtim izbore u komunizmu. Bili su više-manje farsa. Glasovalo se u mjesnoj zajednici, dobili biste listić s imenom nekog anonimnog partijskog kandidata, a stvarni izbor nije se sastojao u tome da li glasovati za nekog ili ne, nego da li glasovati uopće. Sjećam se svojih roditelja. Bili su ne-partijci iz srednje klase, niti režim, niti opozicija, i na dan izbora uvijek su pomalo zbunjeno razmatrali hoće li sudjelovati u toj šaradi ili ne.

Pamtim, naravno, i prve slobodne izbore. Bio sam tada student u Zagrebu, studirao sam na Filozofskom fakultetu koji je tada, točno kao i danas, bio najvruće političan. Nikad me politika nije zanimala toliko kao te jeseni ‘89. Gutali smo političke analize u Danasu i Startu, debatirali o izbornim sustavima i njihovim komparativnim osobitostima, žvrljali po škartocu od kruha izborne jedinice i D'Hondtove decimale. Političke stranke nicale su svakog tjedna, pretendenti na državnička mjesta u povijesti održavali su iz dana u dan inauguracijske tribine po KIC-u i SKUC-u, a ja sam kao zadnji idiot odlazio na svaku od njih.

Svjedočio sam osnivanju barem pet-šest socijaldemokratskih i liberalnih partija, promatrao jučerašnje profesore, knjižničare i filozofe kako sonornim altom iznose veleumne namjere i mapiraju svoju poziciju u historijskoj čitanki. Na koncu, sve ih je nasamario penzionirani oficir s demodiranim naočalama, sivi dosadnjaković bez smisla za humor koji im je oteo i šlag i tortu i mjesto u udžbeniku. Tada sam, devedesete, prvi put naučio da sloboda ima dvije oštrice. U njoj odlučuje većina, a većina mogu biti i ljudi gluplji od vas.

Pod sjenom te spoznaje nastavljamo živjeti već devetnaest godina. Puno se toga u Hrvatskoj promijenilo u tom periodu, podlo bi bilo reći da se nije promijenilo (i) nabolje. No, ono što smo u tih 19 godina naučili je da je vrlo relativna Lincolnova tvrdnja kako ne možete varati sve ljude sve vrijeme. U ovih 19 godina na mnogo se mjesta pokazalo kako je moguće bilo varati mnoge, mnogo puta. Krotke bene u nas su glasove davale i onima koji su im doslovce svukli košulje, i onima koji su očevidno radili za sebe.

Izbore su u Hrvatskoj dobivali i šverceri alkohola, i privredni kriminalci, i ratni profiteri, i načelnici koji su na gozbe trošili 15.000 po danu. Tu i tamo iz izbornih bi kutija zabljesnula nada, načas bi se učinilo kako se događa svjež vjetar, no ta ljudska žudnja za malim, domaćim Obamom ubrzo bi završila prekrivena paperjem sarkazma. Stranačka mašinerija, realpolitika, klijentizam, a bogme i korpucija, obično bi nadanja pretvorili u tupi sarkazam.

S takvim osjećanjima dočekujemo lokalne izbore koji su sutra. Dočekujemo ih u neobično naelektriziranoj zemlji koja je na rubu općeg strajka, oprljena recesijom, poljuljana u temeljnim ideološkim preduvjerenjima i nesigurna u daljnje europske planove. Za nama je najneobičnija i najnarogušenija lokalna kampanja u povijesti. Za njenog trajanja jednog je kandidata u Istri uhapsio USKOK, jednog stranačkog čelnika sud osudio za ratni zločin, jedan je kandidat na sjeveru falsificirao izborne potpise, a drugi u Lici drogiran spalio prijatelja u vigvamu.

Prvi smo put dočekali da u Šestanovcu kandidat prizna da se kandidirao da njemu bude bolje, a građanima isto, a u Boraji stanovnici su zbog vodovodnih cijevi najavili da će bojkotirati izbore. Zanimalo bi me kako bi ovi izbori protekli na Baretićevu Trećiću. Odnosno - da li se danas ostatak zemlje uopće razlikuje od Trećića?

Dok ovo pišem, čitam kako se jedna splitska pekarnica brani od provalnika tako što je u izlog metnula natpis: "Ovaj objekt čuva Chuck Norris". Navodno, trik je upalio. Koji se put čini kao da cijela ova zemlja žudi za velikim Chuckom Norrisom, teksaškim rendžerom kao predsjednikom. Kao da hoće strojnicu i mišice, kauboja koji će bicepsima otplaviti svu gadljivu, prljavu vodu. Ali, to ne postoji. Ni jedan Chuck Norris nije nikog spasio, ni kao predsjednik, ni kao načelnik. Kazniti bad guyse, primitivce i gramzive možemo samo mi, a ni jedno drugo oruđe za to nemamo osim tih posranih kartonskih kutija.

Zato na izbore treba izići, pa makar začepljena nosa, makar znamo da će nas opet nasaditi. I kuću proluftate iako znate da će sutra opet biti ustajala. Ali je luftate, svaki dan, zadovoljni što to možete.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –