Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 08.09.2010.

Jakša Fiamengo : Jeka
Održava se
01.01.1901.

Otvorivši knjigu ("Jeka", op.ur.) obećanjem da "ovaj put vodi u dobre rečenice", Jakša Fiamengo započeo je rukopis čiji sadržaj u potpunosti opravdava najavljeno. Mudra, izvrsno napisana knjiga polivalentnog multitalenta osvjetljava zablude parmenidovske metafizike prisutnosti koja je preživjela milenije i prema kojoj ono što je svjetlo jest, a ono što je tama, sjena, nije.

"Opet ću ti reći", govori Fiamengo "sjena nas uči onoj svjetlosti u nama / onoj koja se nataložila u riječima / onima koje pokreću predmete ili ih drže na mjestu." Svjetlo ili sjena, pokret ili mirovanje... sve to ravnopravno jest i u ovoj autorskoj mapi adaptacije pira "pod svjetiljkom Ideala". Mirovanju i pokretu, riječi i bjelini, svjetlu i sjeni, glasu i tišini na jednako se dehijerarhizirani način prikrada i glazba, ta umjetnost koja se, ako je vjerovati jednom od prethodnika slabe misli, Arthuru Schopenhaueru, prema općim stvarima odnosi kao one prema pojednačnima. Kod Fiamenga to nije slučaj, jer vjetar je u njegovoj pjesmi "jednako vrijedan kao i dah glazbe".

Paradoksalno zatočen u kutiji slova za koju glas iz svjetla pjesme kaže da već dugo u njoj živi i tu se, materijalizirajući "ja" u tekst, sastavlja u riječi, autor se pozicionira potpuno otvoren prema svijetu. Njegova kutija olovnih slova anoniman je fundus zalutalog među ljude i njegov je iskorak onaj Kaspara koji je, u očekivanju uboda noža s drškom od ružina drveta, riječi, barem tako svjedoči ono osvijetljeno iz pripovijesti, "uzeo iz jedva poznatog znakovlja". Nepoznatog onoliko koliko je pjesniku na putu k svjetlu početno nepoznat kontekst koji ga okružuje i kojemu se obraća i koji, istovremeno kao ohrabrujuća i kao frustrirajuća nepoznanica, i oslobađa riječ i smrzava ju na njezinu putu do razvrstavanja.

U potrazi za raspoloživim značenjima fundusa koji pripada ne tako davno oslobođenom neznancu u tekstu svijeta, Fiamengo se vraća igri svjetla i sjene. Dok mikropoetizira prostor iskoraka u svijet, pjesnik dokumentira: "Ležeći likovi pokojnika / zure u onu svoju bijelu točku (...) njihova svjetlost / samo je opetovanje odsutnosti..." te tako ponavlja suvišnost ontoteologije Zapada prema kojoj postoji samo svjetlo a tama je njegovo odsustvo. Dok u citiranim stihovima (bivšim) živim ljudima bjelina nadomješta svjetlost, metafora svjetlosti a ne bjeline (kamo li tame) ne ukazuje na, nego opetuje njihovu odsutnost. Odsutnost tu, kao i tama, nije izostanak prisutnosti, nego je kategorija koja pozitivno postoji sama od sebe, sama u sebi i sama za sebe.

Knjiga Jakše Fiamenga lirski je dokument o vremenu, parafrazirat ću Vattima, "slabljenja jakih struktura... zahtijevane odlučnosti... (preskriptivne) zbiljnosti" koja nam se uvijek mimikrirana predstavlja kao da dolazi izvana. Dokument je to utjelovljen u duh riječi čije je kolektivno tijelo osvjetljeno. Negdje pri kraju knjige Fiamengo se pita: "A što ako me nastane vlastite pjesme / kao što sam to ja višekrat činio živeći u njima, / ako mi preuzmu pravo na disanje, uzimanje / kruha i vode, korištenje preostalog vremena; / ako mi uskrate umijeće govora i dodijele ga / sebi, popnu se na scenu i počnu biti nesuvisle."

Duboko i opravdano vjerujem da nam strahovi Jakše Fiamenga potvrđuju elementarnu tezu o tome da je strah u pravilu iracionalan. Jer, ako ćemo racionalizirati iracionalno (osvjetliti sjenu) tada nam Fiamengo najprije treba dokazati da može, želi i umije disati, jesti, piti i koristiti vrijeme bez da je nastanjen pjesmama... a to što će se dogoditi, ako mu kidnapiraju govor i s njim se popnu na scenu... pa učio ih je govoriti preko 60 godina: valjda su te riječi nešto od Jakše i naučile.


Jakša Fiamengo: "Jeka"

Književni krug, Split 2009.


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –