Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 15.07.2014.

Jelena Zlatar : Jučerašnje identitete odbacujem kao stare kapute

Jelena Zlatar spisateljica je i znanstvenica. Zaposlena je na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu gdje radi kao znanstvena suradnica. Bavi se sociologijom sela, grada i prostora. Doktorirala je 2012. godine na Sveučilišnom poslijediplomskom doktorskom studiju sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s tezom naslova "Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine". Knjiga kratkih priča "Odjavna karta" kao i znanstvena "Urbane transformacije suvremenog Zagreba: Sociološka analiza" povod su ovom razgovoru.

Srđan Sandić: "Odjavna karta" je objavljena. Imate li osjećaj da je taj sijaset emocija o kojima progovarate otpušten, razrješen ili tek načet? 

Jelena Zlatar: Mislim da sijaset emocija uvijek postoji, a da se kroz pisanje jedan njegov dio otpušta ili razrješava, ali samo ako imamo sreće i ako smo s emocijama potpuno otvoreni. To je ujedno i moj prvi motiv za pisanje – suočavanje s vlastitim emocijama i pokušaj raspetljavanja vlastitih čvorišta. Kroz takvu, izravnu i nemilosrdnu instrospekciju, može se stvoriti i dobar tekst, ali, barem u mojem slučaju, uz mnogo rada i truda.U nekim trenucima, s nekim tekstovima i u nekim pričama, emocije se, dakle, raščišćavaju. Ali postoji i obrnuta situacija u kojoj pisanje probudi nepoznate dijelove nas samih, dobro skrivene, nedotaknute i začahurene. Čini mi se da postoji i jedna formula koja prilično uredno funkcionira: što sam u priči izloženija, ranjivija i što je proces pisanja "bolniji", to je emotivna osnaženost nakon nje veća. 

Rub teksta je rub života u vašim pričama. Dakako, ako je život na rubu. 

Čini mi se da se ne radi o životu na rubu, već jednostavno o temama poput nastajanja i nestajanja intimnosti, tjeskobe, besmisla, straha od bliskosti i smrti, osamljenosti, neprilagođenosti, nemogućnosti komunikacije. Možda su one i rubne, ali vjerujem da su prisutne u svakome, naravno, kako u kojoj mjeri i kako u kojem životnom razdoblju.Kafka je rekao kako knjiga mora biti sjekira za zaleđeno more u nama. Bliska mi je ideja doticanja onog bolno zaleđenog, možda i nama samima šifriranog, kroz knjigu. Pisanje bi onda bilo jedan oblik dešifriranja, pokušaja dohvaćanja onog ispod površine i izvlačenja toga na površinu. Razbijanje leda.

Kako vaši filteri razabiru fragmente koje ispisujete? Kako odabirete maske?

Filteri razabiranja vjerojatno tragaju za "nabojem", "snagom" koje ima neka situacija, misao ili sam fragment. Također, i za smislenošću teksta te zaokruženošću napisane cjeline. Jasno je kada je neka priča "pogođena". Ako nakon nje uskliknemo "To!", znači da je dočarala atmosferu, prenijela ideju. Ne odabirem svjesno maske. Pokušavam se do kraja uživjeti u tuđa stanja, emocije i struje svijesti, kao i u sve oko sebe. Ponekad je uživljavanje toliko da zaboravim na vlastite misli, emocije i potrebe, ali, barem kod pisanja, što je uživljavanje jače, to je uvjerljivija i priča. 

Zašto kratka priča?

Kratka priča je bila idealna forma za ono što je trebalo izaći iz mene u ovom trenutku. Radilo se upravo o fragmentima, odbljescima različitih situacija, šarolikoj nakupini raznih razdoblja, tema, ideja. Svaka od njih bi mogla, naravno, biti razgrađivana i smještena i u neku drugu formu, ali u upravo u ovoj formi, "Odjavna karta" je trebala predstaviti odjavu od svake od njih posebno ili svih njih zajedno. Odjavu, kao potrebu da se od nekih obrazaca ponašanja odjavi i prijeđe na druge. Kratka priča je također i jedna od izvrsnih radionica koje sam pohađala u Centru za kreativno pisanje u Zagrebu (CeKaPe) kod Miroslava Mićanovića, uz radionicu romana (Marinko Koščec i Goran Ferčec) i radionicu književne kritike (Jagna Pogačnik).Kratka priča je vrlo zavodljiva forma. Sama radionica, voditelj i kolege pridonijeli su njezinoj čaroliji. 

Jako je zanimljivo i inspirativno stvarati nešto u društvu drugih ljudi koji svoje priče doživljavaju i ispisuju na međusobno sasvim različite načine. Ne samo da se kroz taj proces svjedoči stvaranju jako dobre literature, već se i nauči promatrati stvari iz mnogo više kuteva. Mislite da je vaša priča solidna, a zatim, kroz komentare drugih, raspravu i njihov doživljaj, shvatite da je možda tek nejasna žvrljotina. Što tada? Raditi na njoj ili je napustiti? Kako ju učiniti vrijednijom? Kako uopće napisati dobru priču? Radionice pomažu u tome, uče pisati. Pisanje je zanat, kao i sve ostalo. Uglavnom kratku priču shvaćam kao udah, treptaj ili gutljaj. Ako je dobro napisana, onda joj se uvijek može vratiti, uvijek je jednako snažna. Ostavlja trajan ubod.

Uspješno razgrađujete i kreirate ono što bi se moglo misliti pod "intimnim". Gdje za vas ono počinje, gdje završava? 

To je jako teško i istovremeno jako uzbudljivo pitanje. Mislim da bih se o "intimnom" mogla raspisati unedogled, razbacivati raznim pročitanim, naučenim i iskušanim definicijama, ali bojim se da na kraju ipak ne bih rekla ništa previše mudro. Najtočnije bi možda bilo reći da prostor intime predano istražujem. "Pipkam" po onome što bi za mene on mogao biti, puno promatram i pokušavam razumjeti vlastite i tuđe postupke i osjećaje. Zatim ih, u pisanju, pokušavam "zalediti" u nekom trenutku, situaciji, pokretu, slici. U tom procesu "dohvaćanja" neke situacije se možda može govoriti o "razgrađivanju" ili "kreiranju" intime. Hvala za ovo "uspješno". U nekom trenutku, recimo, s nekim možete biti jako intimni, možete to vidjeti, napipati, okusiti, dok u sljedećem te bliskosti više nema. Kako je do toga došlo, kamo je ona nestala i je li ikada i bila ovdje? Pišem kako bih bolje razumjela što se, dakle, u prostoru intime, u odnosu između dvoje ili više ljudi, događa. 

Možda mnoge stvari koje su drugima samorazumljive, meni nisu. Sklona sam stalnoj skepsi i preispitivanju i vrlo sam nesigurna u značenje stvari. Da su mi stvari nedvosmislenije ili manje začudne, ne bih ih imala potrebu toliko analizirati i preispitivati, pa vjerojatno niti pisati o njima.Ispod svega je vjerojatno konstantna potreba za analizom, za vraćanjem na proživljene situacije s pitanjima: Što je ovo bilo? Zašto se ono dogodilo? Upitnost, dakle, i pamćenje svakog ožiljka, kao i svakog ushita.

Proizvodnja identiteta u rubnim situacijama teksta pruža mogućnost za ostvarenjem većeg stupnja samosvojnosti ali i otvorenosti prema drugome. Tko je za vas Drugi? 

Drugi je onaj koji nisam ja, onaj s drugačijim pristupom, promišljanjem, znanjem, odrastanjem, emotivnim ustrojem, vrijednosnim sustavom. Onaj kojeg (koju) je potrebno razumjeti; njegove motive, ponašanje, razmišljanje, emocije. Mislim da je to jedna od najtežih, a najvažnijih stvari u području odnosa (ne samo između dvoje ljudi, dakako) – shvatiti, a zatim i suosjećati s onim što nam je zapravo strano. Ne mislim da nas ono što nam je strano bazično plaši, mislim da nam je u mnogo slučajeva jednostavno nezanimljivo. Orijentirani smo na sebe i vlastite potrebe. Upravo Drugi pruža mogućnost izlaska iz subjektivnosti. Pruža mogućnost za učenje, za širenje vidika. Koji identitet napuštate, kojemu idete? To mi je zbilja teško reći. Čini mi se da stalno napuštam neke jučerašnje "identitete", odbacujem ih, kao stare kapute. Nešto je u tom odbacivanju slavodobitno, djeluje kao rast i razvoj osobnosti i kao sve te (najčešće) pretenciozne inačice popularnog "rada na sebi". Često je prava promjena ipak spora, strašno zahtjevna i mučna, kao, recimo, odbacivanje ovisnosti. I mislim da se nikada ne radi o potpunom napuštanju identiteta. Da se ljudi bazično ne mijenjaju. 

Da skoknemo i na znanstveni dio vašeg bića, nedavno ste također objavili knjigu "Urbane transformacije suvremenog Zagreba: Sociološka analiza". Kakav je bio proces rada na prvoj, a kakav na drugoj knjizi? 

Knjiga "Urbane transformacije suvremenog Zagreba: Sociološka analiza" (Plejada i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2013.) nastala je iz mojeg doktorskog rada naslova "Utjecaj društvenih aktera na urbane transformacije i obnovu Zagreba nakon 2000. godine", a s projekta Akteri društvenih promjena u prostoru (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu). Proces rada na toj knjizi zahtijevao je znanstveno istraživanje: hipoteze i ciljeve istraživanja, teorijski okvir, odabir metodologije, terensko istraživanje, obradu podataka, interpretaciju rezultata i zatim uklapanje svega u jednu cjelinu koja, nadam se, doprinosi daljnjem promišljanju grada Zagreba. U knjizi sam pokušala, kroz perspektive različitih stručnjaka koji se bave prostorom, ukazati na razliku između onoga kako se urbana obnova i urbano planiranje provode u Zagrebu i onoga kako bi se oni trebali provoditi i kako se provode u europskim gradovima. Komparirani su stavovi između različitih stručnjaka (sociologa, arhitekata, etnologa, antropologa, inženjera prometa, ekonomista, pravnika, demografa, geografa i povjesničara umjetnosti) o problemima novih urbanih struktura grada Zagreba i napravljena je sinteza rezultata promišljanja svih ispitanika, svojevrsne smjernice o budućnosti prostornog razvoja Zagreba. 

Proces rada na zbirci bio je, naravno, potpuno različit. Priče su nastale iz različitih životnih situacija, emocija ili dilema. Proces pisanja izgledao je otprilike tako da sam prvo počela pisati, potaknuta nekim događajem ili emocijom, a često i nečijom rečenicom, a zatim bi se javila "lavina". To je bujica podsvjesnog; neukrotiva, divlja, nepromišljena. Nekada se iz te lavine ili bujice koja obično uslijedi nakon par početnih rečenica, stvori priča, a nekada ne. U zadnjoj fazi pokušavam urediti tekst u smislenu i logičnu cjelinu, tako da bude u potpunosti razumljiv i potencijalnom čitatelju. U toj fazi pitam i druge za mišljenje i tekst promatram strogo kritički. Mijenjam ga, ako je to potrebno, iz korijena. Mislim da je mnogo tema o kojima ljudi pišu zanimljivo samo njima samima, jer su svakome njegov/njezin život i situacije najvažnije, ali čini mi se da je tekst uspješan tek u trenutku kada dotakne nešto "opće", nešto s čime se svatko može poistovjetiti i suosjećati, koliko god njegovo iskustvo ili prioriteti bili drugačiji. Ostvariti takvu komunikaciju s čitateljem, moj je drugi motiv za pisanje. 

Analizirali ste "tranzicijske" aspekte urbane obnove, a za primjer ste uzimali poslovne nebodere, trgovačke centre i podzemne garaže. Što podrazumijevate pod tranzicijom? Mislite li da je dovršena? 

Mislim da tranzicija nije dovršena, ako pod njom podrazumijevamo dovršenje procesa prijelaza iz jednog društvenog sustava u drugi, kroz zadovoljavanje svih pravnih, ekonomskih, političkih i socijalnih uvjeta nužnih za jednu takvu promjenu.Upravo se kroz spomenutu analizu može vidjeti kako ti uvjeti, u ovom slučaju kroz pojedine aspekte urbanizma, nisu zadovoljeni, tj. kako do urbane obnove na prostoru grada Zagreba nije niti došlo. Na primjerima visoke izgradnje (nebodera), podzemnih garaža i trgovačkih centara pokazuje se kako se radi o parcijalnoj, individualiziranoj i neplaniranoj izgradnji objekata u pojedinim dijelovima grada, a ne o sistematičnom i promišljenom procesu obnavljanja grada. Neosmišljeni i neplanirani projekti vođeni parcijalnim interesima investitora imaju vrlo negativne ekonomske, socijalne, kulturne i demografske posljedice za grad i za čitavo društvo.Urbana obnova se, nasuprot tome, treba shvatiti kao planirani proces kojem je u cilju rehabilitacija grada, poboljšanje kvalitete života stanovnika te očuvanje prirodnih i društvenih vrijednosti, kao i demokratičnost koja mora biti prisutna tijekom samog procesa. Važna je i ideja multisektorskog partnerstva koja podrazumijeva uključivanje različitih grupa aktera u proces obnove, od civilnih, preko ekonomskih, do političkih i stručnih. 

Na primjeru Zagreba nakon 2000. godine može se vidjeti kako nijedan od tih elemenenata nije uzet u obzir te kako se grad ne osmišljava kao cjelina. U Zagrebu nedostaju sljedeće odrednice planiranja: građanska participacija, zaštita povijesne strukture, definiranje zone urbane rekonstrukcije, zajednički projekt gradskog i privatnog programa, financiranje i od strane gradskog i od strane privatnog kapitala, podizanje kvalitete života stanovnika i standarda javnog prostora. Spomenimo još samo neke od posljedica ovakvog planiranja: opterećenje gradske infrastrukture, veliki financijski gubici za grad, prometne gužve, negativne promjene vizure i identiteta grada, propadanje neiskorištenih prostora, smanjenje kvalitete života stanovnika. 

Ako se grad nastavi (ne)planirati i graditi na ovaj način, slijedeći "zakone" intvestitorskih interesa i neuzimanja u obzir javnog sektora i samih stanovnika, možemo računati s potpunim urbanističkim kaosom (ako do njega već nije došlo), a koji ima velike i štetne posljedice na sve građane Zagreba i Hrvatske.

Ako sam dobro razumio, radite i na romanu? 

Da, uskoro će biti dovršen (u izdanju CeKaPe-a). Radi se o jednom odnosu, ili bolje rečeno njegovom raspadu. Dvoje ljudi odlaze u Pariz popraviti svoju vezu ili barem vidjeti što je od nje ostalo. Kroz različite doživljaje suočavaju se s međusobnom prazninom i stagnacijom koja je u sve snažnijem i bolnijem kontrastu s blještavilom i živopisnošću velegrada. A zatim…

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –