Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 29.05.2014.

Jo Walton : Među strancima
Održava se
01.01.1901.

Ne događa se često da ista knjiga završi na listi nominiranih za tri prestižne žanrovske nagrade, Huga, Nebulu i World Fantasy Award. Od 1975. godine, kada je posljednja ustanovljena, dogodilo se to svega jedanaest puta. S nedavno objavljenim romanom Jo Walton - "Među strancima" - hrvatsko se izdavaštvo primaklo korak bliže kompletiranju naslova s te liste. Do sad ih je, ne računajući Walton, objavljeno četiri (Mievillova "Stanica Perdido", "Američki bogovi" Neila Gaimana, "Jonathan Strange & G. Norrell" Susanne Clarke i "Stotinu tisuća kraljevstava" N. K. Jemisin).

To što se ista knjiga može naći na listi nominiranih za WFA i Huga (koji je od 1953. do 1992. bio usko vezan uz znanstvenu fantastiku) više ne iznenađuje. U području SF&F-a hibridizacija žanrova je već odavno nastupila. Iz tog rakursa, žanrovska pripadnost romana Jo Walton, nije ni posebno bitna. Vile i magija daju naslutiti kako je riječ o fantasyju (zbog čega se stari Gernsback vjerojatno okreće u grobu), no nit' su vile kakve su bile, nit' je magija jednostavna čarolija ispucavanja vatrenih kugli na gubava čudovišta, nit' sve to skupa ima prevelike veze s "Među strancima". Prije svega drugoga, roman Jo Walton je ljubavno pismo fandomu, knjiga o knjigama, knjižnicama i čitanju, knjiga s kojom se svaki član žirija spomenutih nagrada mogao poistovjetiti. Ergo i dvije od tri nagrade (WFA je te godine ipak otišao izraelskom piscu Lavieu Tidharu za roman "Osama").

Mori ima petnaest godina, ludu majku, oca koji ju je napustio, tri viktorijanske tetke za koje ozbiljno sumnja da su vještice, razbijeni kuk i mrtvu sestru blizanku. Mori strastveno čita sve čega se dohvati, a uglavnom se dohvaća SF&F-a. Čita to strašću apolitične gutačice knjiga koja uživa u pričama i jeziku, u stvorenim svjetovima i fantastičnim krajolicima u kojima se moguće izgubiti pa u njenom svijetu mogu supostojati i Tolkien, i Delaney, i Heinlein. Platonova joj je "Gozba" super zbog scena pijančevanja i načelne zajebancije sa Sokratom, "Država" joj dosadna jer u njoj samo melju i ništa se ne događa (a ni Platonov projekt joj se ne čini ostvarivim), a alegorije poput one iz "Narnijskih kronika" C. S. Lewisa smatra varanjem.

Jednako koliko i priče privlače je i ideje što je ponekad dovodi u probleme, posebno onda kad pokuša primijeniti poučke hipijevskog "porno SF-a", u kontekstu velškog sela s kraja sedamdesetih. Uz sve to, Mori komunicira s vilama, čara, pohađa internat i utorcima raspravlja o SF-u u književnom klubu gradske knjižnice. Ne računajući vile, čaranje i vještice Mori je jedna sasvim obična djevojka. Nimalo obična na način, recimo, Harryja Pottera (iako i u njenom CV-ju u rubrici 'ostale aktivnosti' stoji: spasila svijet) koji je najprije akcijski junak, a tek onda sirotan s cvikerima i ožiljkom, već obična na jedan sasvim prizeman način - na način djevojke iz susjedstva koja, iako to možda nikad ne biste primijetili, muku muči s depresijom, osjećajima krivnje i osjećajima nepripadanja koji nadilaze uobičajeni srednjoškolski repertoar.

Mori je, dakako, glavna junakinja ovoga romana i njegov jedini fokalizator. "Među strancima" je "prijepis" niza dnevničkih zabilješki pisanih Morinom rukom koji pokriva razdoblje od 5. rujna 1979. do 20. veljače 1980. s jedinom iznimokm iz svibnja 1975. koja pokriva djelić razdoblja prije traumatičnog iskustva pogibije Morine sestre. Dnevničke zabilješke te potisnuta i neprorađena trauma  koja uvijek nanovo izbija u tekstu klasični su označitelji nepouzdanoga pripovjedača. Pri tome su vile, magija i vještice jedine žrtve spomenute nepouzdanosti.

Mori je višestruki stranac. Stranac je u obitelji svojega oca (kamo je pošalju nadležne službe nakon što pobjegne od majke), stranac je u djevojačkom internatu (koji više nalikuje sumornim internatima Enid Blyton nego čarobnim maštarijama J. K. Rowling) što zbog velškog naglaska, što zbog klasne pripadnosti, stranac je već zbog toga što uživa provoditi dane u knjižnici nosa zakopanog u knjige ne mareći ni za dečke, ni za alkohol, ni za izlaske, ni za socijalne norme svoje generacije. Stranac je i po tome što komunicira s vilama, obavlja kompleksne magijske rituale i tu i tamo komunicira s mrtvima. Ponajviše od svega, stranac je samoj sebi. Rastavljena od sestre blizankinje, preostala polovica zajedničkog identiteta pod svaku cijenu nastoji okupiti rasute fragmente jastva i pretočiti ih u zacijeljenu cjelinu.

"Među strancima" je kratka kronika tog nastojanja. Pišući svoj dnevnik Mori će posegnuti za nizom racionalizacija, mistifikacija i eskapističkih manevera kako se ne bi morala suočiti sa svijetom oko sebe u kojemu je čekaju duh mrtve sestre, luda majka,  otuđeni otac i „površni" vršnjaci.  U tom je kontekstu simptomatično Morino "odbijanje" svjetova Philipa K. Dicka. Dick je u svojim pričama i romanima neprestano propitivao granice stvarnosti i identitetâ, razarao i destabilizirao svjetove, podrivao spoznaju kako likova tako i čitatelja. Suočiti se s Dickovim nestabilnim svjetovima značilo bi suočiti se s krhkošću vlastite utvrde podignute u obrani od potisnute traume i "neprijateljskog" okruženja Drugih. Za Morine potrebe, stabilni svjetovi poput Tolkienovih pružaju daleko više utjehe, reda i svrhovitosti.

Walton pametno slaže tekst otvarajući ga čitateljima različith uzrasta, interesa i obrazovanja na različite načine. S jedne strane "Među strancima" je roman o psihičkom sazrijevanju, anti-priča u kojoj junakinja odnosi pobjedu tek kad odustane od potrage. S druge strane, "Među strancima" je nostalgična posveta odrastanju u okrilju meko ukoričenih knjiga u kojoj se susreću obje generacije čitatelja - i oni koji su odrastanje s knjigama već prošli, i oni koji ga tek prolaze (dio se romana može čitati kao gotovo pornografsko izlistavanje SF&F kanona).

S treće pak strane "Među strancima" je roman sumnjive žanrovske pripadnosti koji obijesno pleše na granici fantastike i realizma izazivajući bijes tvrdolinijaša s obje strane granice. Stvarnost vila, magija i ostalih fantastičnih elemenata podrivena je karakterom fokalizatora, Mori je - u ulozi izgubljene tinejdžerke - klasična junakinja mladenačke proze, a biografski elementi same autorice, vidljivi u autentičnim opisima internatske stvarnosti i stvarnosti zabitih krajeva Ujedinjenog Kraljevstva s kraja sedamdesetih, dodatno destabiliziraju fantastičko vraćajući ga u prezrenu sferu metafore i alegorije (prezrenu barem prema Morinom tumačenju Lewisovog djela).

S četvrte strane "Među strancima" pokazuje kako kritika fantasyja prema kojoj se fantasyjem ne može pisati ništa osim nostalgičnog glorificiranja neke bolje prošlosti nije održiva. Iako se roman Jo Walton u velikoj mjeri oslanja na nostalgiju (barem na meta-razini susreta s vlastitim djetinjstvom), iako je gotovo u potpunosti apolitičan, iako se mjestimice približava glorifikaciji getoizacije, "Među strancima" uspješno koristi začudnost fantastike kako bi proširio vidike i ponovno začarao raščarani svijet igrajući se njegovim postavkama i suočavajući čitatelja s kompleksnošću  bivanja-u-svijetu koja još uvijek izmiče mehanicističkim opisima tehnoznanstvene paradigme.

Susret s romanom Jo Walton nešto je lakši ako je čitatelj u Morinim godinama (neuvijeni optimizam kraja knjige i nešto nalik boss-fightu s istoga mjesta iritiraju okorjele i pomalo cinične konzumente žanrovskih knjiga - jedno sadržajem, drugo metodologijom). No, neovisno o godinama, riječ je o romanu kojega bi svakako valjalo pročitati. Prvenstveno ako su vam Martin i Tolkien prve asocijacije na fantasy. Fantasy se ipak, kako to svjedoči "Među strancima", može pisati bolje.


Jo Walton:
"Među strancima"
Prevela Tatjana Jambrišak

Profil, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –